BIBER 05
U cik zore, kada je iznad bakine kuće nebo još ljubičasto od noćne svježine a sunce negdje tamo iza, na drugoj strani Grmeča, već najavilo dolazak dana, moj oroz Graho je s vrha krošnje jabuke, baš s grane koju vidim iz svog kreveta, najavljivao novi dan upornim kukurijekanjem, zvonkim i prodornim, a za mene strogim i nestrpljivim. To nam je bio tajni znak – meni da skočim iz kreveta i sjednem na drvenu klupicu prozora moje sobe, a Grahi da vidjevši mene još jednom kukurijekne, sada veselo, pa se šušteći krilima u letu spusti s grane u moje krilo, sav raščupan. Tu bi se umirio i malo otkunjao…
BIBER 05
Prolazila sam još jednom, stavku po stavku.
EKV – Dum dum, kaseta
Alan Ford, Marti Misterija, Dilan Dog, Zagor – po jedan broj
Walkman i par rezervnih baterija koje sam skrivala tri mjeseca očekujući mogućnost ovog trenutka
Dezodorans koji miriši i namazan na znojne pazuhe
Rushdiejevu Djecu ponoći, koju nisam stigla vratiti u biblioteku prije nego što je izgorjela.
„I to je sve?“ pitala me stara.
BIBER 05
Vera pomisli da joj se pričinilo, u zadnje se vrijeme svjetlost i zvukovi poigravaju s njom, posebno pri ulasku s ovako probadajuće bijelog sunca u zamračenu kuću. Kroz iznenadno crnilo bljeskaju zaostali kadrovi zabilježeni u kratkom jutarnjem razdoblju kada se uopće usudi izići van, prije napada ljetne žege. Otkako je sama, svaki se prizor miješa s nekim već davno viđenim, kao da pred sobom gura vreću u kojoj se batrgaju zapletene slike prošlosti pa svako malo koja pobjegne van i skakuće joj pred očima. Prepušta se toj varljivosti, otkako je ostala sama, dani su ionako sasvim besmisleni i prazni. Ujutro pristavi kavu, na stol stavi džezvu i šalice. Vera zna da Miroslava više nema, ali u tom jutarnjem ritualu kao da to nije istina…
BIBER 05
Prosinac. Zameten utorak. Stajala sam na raskrižju kod gradske tržnice, umotana u veliki pleteni šal, dok sam čekala da stigne kolega. Dok su mi se nosnice ispunjavale mirisom tek pečenih krafna, kruljenje crijeva se uvećavalo. Lupkala sam ukočene noge jednu o drugu da ih ugrijem. Ozeblo tijelo podgrijavalo je moju nestrpljivost. Znala sam da je i u starom Golfu hladno, ali barem ne bih stajala na zaleđenom nogostupu.
Konačno je tamnoplavi automobil stao ispred mene. Sagnula sam se da pogledam poznati lik kolege Fatmira, koji mi je samo mahnuo rukom da uđem unutra…
BIBER 05
Bilo je treće veče bombardovanja i već smo se istrenirale na koji krevet i sa kim ćemo leći u mračnom podrumu bolnice. Čim smo čule prodorne zvižduke popodnevne sirene koji su opominjali na opasnost od bombardovanja grada, izašle smo iz soba u kojima smo bile smeštene i spustile se niz stepenice u dugom, jednoličnom i tihom redu trudnica, koji je, kada bi se posmatrao s gornjeg sprata, ličio na uvijeno telo nekog debelog i tromog gmizavca. Hodale smo kao mesečari, prateći jedna drugu pognutih glava, korak po korak, utonule u misli na naše kuće, u kojima smo ostavile porodice i svakodnevice sa uobičajenim teškoćama i smetnjama, koje su nam sada izgledale tako slatke i drage, budeći nam čežnju da im se vratimo što je pre moguće…
BIBER 05
Vrbas ovdje pravi blagi zavoj i, što mu nije odlika, grana se u tri rukavca stvarajući tako mala ostrvca, a naniže se te tri krivudave trake ponovo spajaju u jednu. Huči, nadošao je. Obala s ovu stranu je strma, vrbe i žbunje. Dalje se prostrla ravnica, ravnica je problem, kroz tamu prijeteće nepregledna, u njenoj mračnoj utrobi cesta nestaje, nikako da je sustignemo.
Najmlađa mora mokriti. Baš sad. Od straha, vjerovatno…
BIBER 05
Teta Nada je bila bakina najbolja prijateljica. Živjela je nedaleko od nas, u jednom od dva crvena ciglena nebodera u ulici paralelnoj s našom. Bili su to tzv. vojni neboderi, sagrađeni 1974. godine, dobrih 20 godina nakon izgradnje našeg kvarta, ali iz moje perspektive oni su tamo oduvijek. Dijeli ih terasa koja je danas zapuštena i zarasla u travu i korov, no nekada je služila svojoj svrsi i bila je mjesto okupljanja djece i stanara.
BIBER 05
Zadnje su iščupali prozore. Crvenih lica, zajapureni vukli okna, obijali zidove, eno i mog ćaće i za čas – jedan prozor s njihove kuće stoji i u našoj šupi. Nigdje korist od njega, samo se spotičemo i psujemo, prokleli smo to okno već bezbroj puta, dođavola neka ide, još nije otišlo…
BIBER 05
„Da li si vozač kamiona?“, upitala me je moja ćerka, devojčica krivih nogu, koja ima devet godina. Inače, te krive noge nasledila je od mene. Moje su još krivlje. Nikada me do tada nije pitala čime se bavim. Prišla mi je, noseći svesku sa čisto belim koricama gde ništa nije pisalo, pokazala mi naslov koji je zadala učiteljica i upitala me to. Da li sam? Trebalo je da napiše sastav o mom zanimanju. O zanimanju svog oca.
