Dušan Radaković

 

0.

„Da li si vozač kamiona?“, upitala me je moja ćerka, devojčica krivih nogu, koja ima devet godina. Inače, te krive noge nasledila je od mene. Moje su još krivlje. Nikada me do tada nije pitala čime se bavim. Prišla mi je, noseći svesku sa čisto belim koricama gde ništa nije pisalo, pokazala mi naslov koji je zadala učiteljica i upitala me to. Da li sam? Trebalo je da napiše sastav o mom zanimanju. O zanimanju svog oca.

Ležao sam bezvoljno na starom bež trosedu koji se nije mogao razvući već nekoliko godina. Posle četrnaeste i konačne selidbe dobro je da se moglo ležati na njemu. Taj stan je moja supruga nasledila od svoje neudavane baba tetke, koja se uzvinula na nebo četrnaestog februara. Nije je slučajno Svevišnji pozvao baš tada – govorila je da je ceo život u nekog zaljubljena. Pih, zaljubljena. Zaljubljenost je za klinčuriju, ne za ozbiljne ljude zauzete poslom kao što sam ja. Trideset i četiri kvadrata stana za nas troje bilo je sasvim dovoljno. Svakom po malo više od jedanaest.

Izvukao sam poslednje zrno volje iz svog umrtvljenog uma i ponosno joj odgovorio da jesam vozač kamiona. I to ne običnog kamiona nego skanija šlepera. Ćerka je čula da sam izgovorio „avion“ a ne kamion. Počešala se iznad uha; češanje je trajalo nekoliko sekundi, ostavivši crveni pečat na tom mestu. Bila je sveže kratko ošišana jer su se vaške pojavile u školi i njena majka, moja supruga, uhvatila se za jednu reč: preventiva.

Izgovorio sam nekoliko rečenica u vezi sa mojim poslom i rekao ćerki da joj je to sasvim dovoljno da napiše dobar sastav. Počešala se ponovo, sela pored bež troseda, raširila svesku na tepih i počela da piše. Iznenadio ju je podatak da sam u rokovnik upisivao svaki pređeni kilometar otkad vozim kamione. U taj rokovnik podaci o vožnji automobila nisu upisivani.

Svako veče supruga joj je pregledala kosu. Pregledala je i moju kosu, tražeći vaške i gnjide, ubeđujući me da se ošišam. Nisam se mogao odreći svog konjskog repa, koji sam nosio od srednje škole. Mislim da mi nijedna dlaka nije opala od tada.

 

1.

Završio sam trogodišnju saobraćajnu školu. Odmah po završetku škole otac me je zaposlio kod svog prijatelja Marka Čolovića, koji je bio vlasnik nekoliko mesara. Nijedna mesara nije odskakala od fona njegovih drugih mesara koje su gromko zaudarale na pokvareno meso. Nisam odmah razumeo kako je uopšte uspevao da proda svoje proizvode. Svakodnevno sam kamionom volvo, hladnjačom, dostavljao robu u te smradom opšivene mesare. Kako je gazda Marko uspevao da proda svoje proizvode? Uvek je bio bar dvadeset procenata jeftiniji od konkurenata, što je znatno povećavalo promet u njegovim mesarama. To je bio prvi razlog. Možda i dovoljan za zemlju siromaha. Drugi razlog je bio taj što je većinu bolesnih ili uginulih životinja koje se koriste u ishrani ljudi, na teritoriji čitave države, on otkupljivao. Za dovoženje tih životinja bio je zadužen Oskar. Taj Oskar bio je ćutljiv, onizak, ciglastog lica, sede brade uprkos mladim godinama. Mislim da nije imao više od trideset i pet. Oskar je bio zadužen za prevoz sve dok nije dobio dozvolu za ulazak u Sjedinjene Države. Tamo su mu živeli sestra i zet. Te bolesne ili mrtve životinje gazda Marko Čolović sortirao je i obrađivao u svojoj klanici.

„Od sutra si na posebnoj, odgovornoj poziciji“, pozvao me je Čolović i rekao mi. „Čovek koji je bio na toj poziciji odlazi u inostranstvo. A znaš li zašto odlazi? Jer je kod Čolovića stekao znanje i iskustvo koje u inostranstvu i te kako cene. Stoga, pamet u glavu!“, izgovorio je moj otac.

 

Posebnoj poziciji? Pomislih na Oskara koji se smrada uginulih životinja uvučenog i u folikulu kose na njegovoj glavi nije oslobodio čak ni tamo, u Americi.

Kasnije, možda mesec i po od kada je Oskar otišao, počeo sam voziti i vangranične ture. Odlazio sam po robu kojoj je istekao rok ili je to bila roba koju oni, Nemci, Austrijanci ili Švajcarci, nisu koristili u svojoj ishrani. Oči. Creva. Bubrezi. Mozgovi. Jednom sam prevozio i polutke. Preko stotinu polutki viorilo se u hladnjači volva.

 

2.

Već sam više od dve godine radio za gazdu Marka. Iako je plata bila bedna, bio sam zadovoljan. Odlazio sam često u inostranstvo, švercovao cigarete i alkohol, tokom putovanja nalazio pristojne devojke čije vreme nije bilo skupo. Šverc je lako pokrivao druženje s njima. U to vreme hiperinflacije, u odnosu na većinu ljudi, živeo sam odlično.

Onda su mi pokucali na vrata. Njih dvojica, obojica s osmehom od uva do uva. Zubi su im bili belji od opasača. Nekoliko sati pre toga bio sam stigao iz Bazela.

„Vidim da si u dobroj vozačkoj formi. Ne izgledaš umorno. Švajcarska nije blizu“, izgovorio je jedan od dvojice vojnih policajaca.

Odveli su me pravo na front. Ostavili su me ispred Iloka. Tamo sam zadužio civilni kamion, FAP kiper. Dobio sam posebnu poziciju u jedinici, sa pečatom Vojna tajna u knjižici.

Devet meseci, koliko sam obavljao te posebne zadatke, proteklo je relativno brzo. Nikome nikada nisam ni zucnuo o tome šta sam tačno radio. Niti me je iko pitao.

Sada povremeno imam košmare, nije da nemam. Često sanjam ta nagomilana tela, koja su se premetala iza kabine u kojoj sam se uvek nalazio sam. Nikada nisam imao suvozača. Imao sam osećaj da prenosim bundeve ili lubenice jer sam ih prevozio nekoliko puta dok sam u školi učio da postanem vozač kamiona. Kada bih stigao na lokaciju za koju sam imao pismeno naređenje, izlazio bih iz kabine nakon kipovanja tela i stajao po strani dok su dva bagera ta ljudska tela gurala u već iskopane rake veličine odbojkaškog terena. Sve rake bile su s ove naše strane Dunava. Ponekad sam čuo jauke, muške, ženske i dečije, koji su se činili kao cijukanje zbog buke koju su pravili bageri. Zvuk pištaljke starešine značio je kraj poluvremena ili četvrtine, znak da treba da krenem nazad. U neprijateljsku teritoriju. Po sledeću turu.

Moj otac bio je ponosan na mene kada sam se vratio. Raširio je tamnozeleni šator u našem dvorištu i pozvao preko stotinu ljudi. Okupljena deca su u meni videla vojnika, borca. Možda i heroja.

 

3.

„Tri, četiri, pet, šest…“, izgovori ulickani policajac, bacivši polugotovu cigaru na asfalt. Bio je skoro golobrad. Tek pokoja dlaka iznad usana i na bradi pomuškivala je njegovo ženskasto lice.

„Uh, kako li su se samo ovde ugurali? Kakav smrad! Jebeni migranti!“, uzviknuo je sklanjajući se u stranu, ne sakrivajući od tih ljudi nagon za povraćanjem. Ispovraćao se na samo nekoliko metara od mog šlepera skanija, prišavši kanalu pored puta u kojem se presijavala tamna tečnost koja je više ličila na sirovu naftu no na kanalsku vodu. I u toj tečnosti mogao je da vidi svoje ulickano lice.

Pokušao je da izvadi papirnu maramicu iz džepa da bi obrisao usta, ali se još jedan mlaz iz želuca sručio u kanal. Osetio sam miris dimljenog sira, miris koji su zasigurno osetili i ljudi koji su iza njegovih leđa izlazili jedan za drugim. Izlazili su polako, meko, kao kada se leopard približava plenu. Prvo su im se pojavljivala stopala. Većina je na tim stopalima imala patike koje su bile jasne replike najki. Onda su im se pojavljivali kukovi, grudi, da bi glava izašla na kraju. Stidljivo, spuštena ka asfaltu. Činilo se da im glave neki nevidljivi teg vuče nadole. Osetio sam njihov stid, mada sam u prvom momentu pomislio da je to bio strah. Izvlačili su se iz tog uskog prostora, bunkera naknadno napravljenog u prednjem delu prikolice, koji se nalazio tik iza kabine skanije.

„Sedam, osam, devet…“, brojao je ulickani. Drugi čovek, carinik, čučao je pored suvozačevih vrata držeći šapku u ruci. „Možda bi trebalo da pozovemo hitnu pomoć? Pogledaj na šta liče! Vidi, svi do jednog su bledi kao krpe. Imaju li oni uopšte dovoljno vazduha u tom bunkeru?“, reče.

„Dvanaest, trinaest…“, provlačilo mi se kroz ušnu školjku. Najednom je brojanje prestalo.

Već je carinik bio prišao ulickanom policajcu kada je video tamnoputog dečaka u crvenim bermudama, koji nije imao više od sedam godina. Beli šuškavac visio mu je preko tela, šake se nisu mogle ni nazreti. Bio je kratko podšišan, možda na „trojku“. Podsetio me je na moju ćerku, te sam pomislio da je možda i u njegovom razredu bilo vaški. Za njim su izašla još dvojica dečaka sličnih godina i frizure, možda i oni s vaškama u kosi. Sva trojica imala su tamniju put od onih koji su do tada izašli.

„Petnaest!“, uzviknu ulickani. „Pa koliko ih ima, sunce ti jebem? Kako si ih nagurao ovde?“, okrenu se ka meni.

„Sedamnaest“, izgovorih smireno.

Potom se ispod kamiona, iz donjeg bunkera, promolila žena ptičje laganog tela, puti kao u trojice dečaka. Onda se promolio i čovek, koji je izašao znatno brže nego žena. Mršav, zatrlih crta lica, gotovo da je dolebdeo do ovo četvoro. Policajac i carinik gledali su u dečake, ženu i čoveka koji su napravili krug u kom su se čvrsto zagrlili.

„Ovo mora da im je majka. A ovaj prosedi otac. Porodica, čoveče!“, izgovori carinik.

Iz zadnjeg džepa izvadih svežanj novčanica.

„Ima pet i sto? Da ne brojim? Tri stotke evra po glavi?“, izgovori.

„Tačno.“

Počešao se novcem po bradi, pa, pomerajući šapku po glavi levo-desno, reče: „Vraćaj ih u te bunkere i vozi. Više te niko neće ni pogledati do odredišta.“

Sve vreme sam vozeći šleper osećao kako se pomeraju u tih osam kvadrata. Tačno sam znao i kada mokre u plastične flaše. Znao sam i kada zaspe, pa im se telesa opuste i udaraju o zidove bunkera.

Vozio sam ih do Nemačke bez nepotrebnih pauza. Do predgrađa Minhena, gde sam ih ostavio u jednoj garaži. Četrnaest ih je izašlo, dok ih je troje ostalo u bunkeru šlepera. Dečak u crvenim bermudama i sa belim šuškavcem na sebi, kao i dve žene, ne starije od trideset, nisu izašli. I ovog puta zakazala je ventilacija.

I za njih troje, bez obzira na smrt, važila je ista cena – hiljadu evra po glavi.

 

*

Bio sam vrlo blizu kupovine novog, znatno većeg stana, već kaparisanog dupleksa od sedamdeset kvadrata u Novom Naselju. Trideset i četiri kvadrata za nas troje, malo više od jedanaest po osobi, ispod svakog je ljudskog dostojanstva.

 

 

  Dušan Radaković

Dušan Radaković rođen je 1968. u Zrenjaninu. Piše priče.

 

 

ažurirano: 13/02/23