Mihovil Rismondo
U nekom zamagljenom periodu od početka osnovne škole pa do mog odlaska iz te škole u petom razredu, igrali smo se po terasama koje spajaju naše zgrade, a nalaze se iznad parkirališta gdje su se nalazili auti naših staraca.
Nas nekoliko koji smo se nalazili u tom dijelu kvarta bili smo prilično bliski. A terase su bile naše, da na njima činimo što želimo. Na početku smo igrali nogomet, ali kad smo više lopti izgubili upravo zbog visine terasa, te kad su nam starci prestali kupovati nove, odlučili smo se prilagoditi svojoj situaciji malo bolje. Primijetili smo, naime, u nekom trenutku da lopta ispucana dovoljno visoko u zrak i pod pravim kutom može udubiti lim na automobilu koji se nalazi ispod nas. Primijetili smo i to da lopte gotovo velikom lakoćom razbijaju slabija stakla poput onih od pekare našeg albanskog prijatelja, pa smo po svemu sudeći nogomet uskoro morali zamijeniti a) jeftinijim i b) zabavnijim sportom. Tako je nogometna lopta zamijenjena manje okruglim oblicima jajeta i vodenog balona koji su bili mnogo efikasniji projektili u pogledu parkirajućih automobila, ali i stakala one pekare.
Najviše smo voljeli kad bi došla zima. Snijeg je bio besplatan, bilo ga je posvuda, a grude su se ispostavile kao najefikasniji projektil od svih. Naime, dobro usmjerena gruda pod pravim kutom pogodila bi slučajnog prolaznika mnogo lakše nego, recimo, balon. Kasnije sam shvatio da je riječ koju smo tražili u pogledu fascinacije grudama bila ‘aerodinamičnost’. Iako, moram napomenuti da ništa nije bilo niti približno toliko zadovoljavajuće kao bacanje vodenih balona. Pogoditi čovjeka iz velike daljine vodenim balonom u glavu bilo je jednostavno… najbolje što se tog dana moglo dogoditi. No, vodeni su baloni, iako ne toliko skupi za naše pojmove kao recimo svježa jaja, bili nepraktični. Trebalo ih je negdje puniti pa ih je trebalo nositi na terasu, a važno je napomenuti da ih se moglo donijeti tek ograničen broj, tako da se nikome nije dalo trčati gore, dolje, gore, dolje. Ne, trčanje je bilo unaprijed rezervirano za slučaj u kojem bi nas bijesni slučajni prolaznik, Adis i njegovi starci, ili netko od naših staraca, počeo ganjati po terasi zbog štete koju smo učinili.
Adis. Nikada neću zaboraviti Albanca i njegovu pekaru gdje su podovi redovito bili prekriveni otiscima naših gruda, jajeta, vodenih balona. Ta pekara stoji tamo još i danas, njome upravlja Adis, a u onim rijetkim slučajevima u kojima prolazim pored nje mogu primijetiti da se na podovima i dalje mogu pronaći ostaci projektila bačenih s terase. Ovih dana, međutim, stvari nisu tako jednostavne kao što su bile prije. Jaja su poskupila, djeca su se ulijenila pa im više ne pada na pamet da trče od kafića do terase s vodenim balonima, a snijega više nema ili ako ga ima, ima ga toliko malo da se više ne može napraviti ni pošteni rafal odozgo, s naše terase. Ne, djeca danas koriste drugačije projektile, a debeli Adis, nekadašnji prvoklasni boksač, nekoliko puta u godini mora nadoplaćivati osiguranje za svoju pekaru. Nije da baca novac u vjetar, koliko sam čuo, po pričama svojih starih prijatelja koji još uvijek žive u istim zgradama, ne, nova djeca su pored svoje lijenosti i škrtosti maštovitija od nas. Oni koriste kamenje. Pretpostavljam da je kamen najbolji projektil kada ga se usporedi s našim svetim trojstvom, a gotovo sam siguran da izaziva i najveću štetu, ako bi se odbio od nečije glave, ali moram reći da nisam siguran u pogledu našeg trećeg parametra – a to je zadovoljstvo pri pogotku. Priznajem da, s obzirom na činjenicu da se Adisova pekara već neko vrijeme raketira kamenjem, ova nova djeca imaju nešto brutalniji ukus kada dođe do osjećaja zadovoljstva i postignuća.
Sjećam se, kako bih i zaboravio kad mi je urezano u glavu, jednom je prilikom Adis istrčao iz svoje pekare i počeo nas ganjati po terasama. Mi smo se isprva smijali, jer je bijeg od debelog Adisa bio najapsurdnija stvar koju smo mogli zamisliti – kako bi nas uopće ulovio, pa mi smo bili nogometaši! A on je bio debeli prasac od kojeg nismo očekivali da će nas ganjati satima gore-dolje-gore-dolje po terasama, parkovima, parkiralištima oko naših zgrada. Ubrzo smo se prestali smijati jer više nismo imali zraka u plućima, ne, zrak je bio rezerviran za bježanje, jer se nitko nije htio suočiti s tim pitbulom jedan na jedan. Svi smo znali što se događa kada Adis nekoga uhvati i nismo htjeli riskirati njegovu šaku u svojim zubima.
Bila je zima i hladni mi je zrak već parao pluća. Adis je već u nekoliko navrata popio grudu u glavu, ali to ga nije zaustavilo da nas svojim tempom prati po kvartu. Razmišljao sam o tome da se sakrijem kod kuće, no u tom je planu postojao jedan ozbiljan problem. Naime, da bi mogli konstantno maltretirati Adisa morali smo se skrivati iza kapuljača, maski i šalova koji su prekrivali naša lica – jer, dobro smo znali da je naš kvart dovoljno mali da bi nas Adis mogao dočekati ispred škole, ako bi kojim slučajem saznao tko smo mi.
Morao sam stati na mjestu. Adis je bio nekih pedesetak metara udaljen od mene, a nisam znao gdje su moji prijatelji, pretpostavljao sam da su se negdje sakrili ili su otišli kućama kad su vidjeli da sam ja ostao žrtveno janje. To nije bio prvi put, ali je svakako za mene bio zadnji da sam morao obnašati dužnost janjeta. Pedeset metara dalje, Adis je ubrzao korak. Ja sam se uhvatio za lampu i teško disao. Pitao sam se odakle mu snaga, zbog čega to radi i zašto je toliko bijesan na nas kad sve što smo napravili je to da smo mu raketirali pekaru grudama… Vidio sam da mi se približio na nekih dvadeset metara i pokušao sam potrčati prema stepenicama, no na njihovom sam se vrhu poskliznuo i pao, te se otkotrljao par stepenica niže. Sve me boljelo. Nisam mogao ustati. Podignuo me Adis koji je konačno sustigao moj korak. Skine mi masku s lica i neki čudan osjećaj žaljenja prijeđe njegovim licem. Bez maske, mi smo bili prijatelji. Išli smo u istu školu, znali smo se. Djeca se inače nisu družila s njim iz nekog razloga, ali ja jesam. Ponekad bi se vraćali kući iz škole zajedno, ponekad bi igrali nogomet…
Adis nije ništa rekao. Primio me za glavu i zabio ju u stepenicu, jednom. Dvaput. Triput. Ožiljak mi je ostao do dana današnjeg i ne čini mi se da će ubrzo nestati. Kada sam krvav došao doma, moj stari me pitao što se dogodilo. Ja mu nisam htio reći, ali takav odgovor na njegovo pitanje značio je neposluh i ja nisam želio dobiti remenom. Rekao sam mu od prve do zadnje stvari, sve. Plakao sam. Bojao sam se. Pitao me, nakon moje ispovijedi, što mi je Adis skrivio. Ja sam rekao ništa. Osim toga da je njegova pekara bila na savršenoj lokaciji za gađanje s terase. Stari je rekao nešto u stilu toga da nisam trebao biti ulovljen i da je to jedina greška koju sam napravio. Zatim je ustao i otišao razgovarati s Albancima.
Meni se ipak nije činilo da je to bila jedina greška. Postojalo je još nešto u svemu tome što nisam mogao shvatiti, a što je izlazilo iz očiju mog starog. Nešto što sam shvatio tek kasnije. Volio bih da sam bio pametniji, da sam znao te stvari ranije, jer onda ne bih izgubio prijatelja. Niti bi Adis za mene ikad postao obični šiptar, kao što je to postao nakon što se stari vratio od Adisovih. Vratio se ljući nego što je bio kad je otišao. Vratio se i razgovarao je sa mnom i objasnio mi da takvi divljaci ubijaju kad im netko dođe na vrata nepozvan. Rekao mi je da idući put moram biti spreman.
I ja sam bio.
Mihovil Rismondo
Mihovil Rismondo (Zagreb, 1999.) maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 2017. godine, pa upisao preddiplomski studij dramaturgije na ADU u Zagrebu. Na reviji DeSADU predstavio drame "Hipolit iz predgrađa" i "Ljubav u afteru", a na festivalu KRADU dramu Vampir alergičan na krv. U suradnji s odsjekom Glume napisao autorsku adaptaciju "Kratka povijest Rosa i Guila", a u suradnji s Kazališnom radionicom Malik 2018. godine tekst "Začarani sin". Napisao je i scenarij za kratki igrano-eksperimentalni film "Uloga", u produkciji Zagreb filma.
Kontakt: mihovil.rismondo123@gmail.com, Instagram: mihovil.rismondo
ažurirano: 28/09/21
