Nosiš breme svog naroda, ni kriv, ni dužan. Neko je nekome nekada učinio nešto i sada si ti taj koji oseća krivicu ili srdžbu, amanet koji su ti ostavili drugi pripadnici tvog plemena, često nepoznati, mnogi već odavno mrtvi. I ma koliko se trudio da ga sakriješ ili odstraniš, ne uspevaš – masno tkivo istorije ostaje na tvojim leđima.
Prašnjavim drumom, gde spaja se podne sa suncem, nogu pred nogu i pao s nogu, vukući kaput ko težak usud, u čizmama koje nigde ne žure, Kosta ide nekuda.
Jara je, upekao zvizdan, a on vuče kaput. Šinjel, izgleda. Otkud i šinjel usred leta, Kosti to nikako ne dopire do glave.
U naše selo vesti su stizale sporo. Mama je govorila da živimo u teškoj vukojebini. I kad stignu, nekako su bile umekšane i isprane, bilo dobre, bilo loše. Tako i vest da je počeo rat u Bosni.
Tome nije bija ka druga dica.
Ni kad je tek doša u Kampo Kaštelo, a ni posli.
– Jeste se Vi cijepili?
– Jesam – odgovorila sam, nenadano prožeta osjećajem krivnje.
– Koliko puta?
Bila sam toliko nespremna na ovo da sam mu automatski, poslušno odgovorila.
Oronule stolice doma mjesne zajednice nisu oronule od rasprava. Predsjednik mjesne zajednice, preplanuli muškarac u svojim šezdesetim, brisao je okrajkom svoje karirane košulje sebi znoj s čela.
„Od ovih feferona“, primijetio je, pokazujući prstom na tanjir pred sobom. „Ne smijem zbog želuca…“
Od ranog detinjstva skoro svaki letnji raspust provodio sam kod moje babe, udovice Cvijete, u selu G. ispod Ostroga. Poslednjih godina dolazio sam sve ređe i na preskok. Roditelji me više nisu slalii na „letnje ferije radi friške arije“, nego bih došao onda kada bi me želja povukla. Ili kada bi letnji morski planovi došli u raskorak sa raspoloživim mogućnostima, pa bih se tešio da su mesec-dva boravka kod Cvijete i poznate seoske raje iz detinjstva prihvatljiva alternativa užarenom i praznom letnjem Beogradu.
Mama je uvek govorila da ne oseća nikakvu potrebu za šetnjama, luksuznim odmorima ili skupim večerama. Njoj je bilo važno samo ono vreme koje provede s porodicom – a gde i kako, to je sasvim nebitno. Barem za nju. Tako je i nastala naša tradicija – svaki dan, kada smo svi kod kuće, svako od nas poviče: „Ko želi kafu, ko čaj?“ i postara se da čitavom Prištinom, a kamoli po sobama stana, odjekne to pitanje.
Dana devetnaestog listopada godine dvijetisućedesete sahranili smo babu. Sahranili smo je u selu u državi u kojoj se rodila i proživjela većinu života. Tata i babina ostala djeca odlučili su ispoštovati njezinu posljednju volju i rekli da se neće više opterećivati time što su u tom selu dvije crkve i što u ovoj našoj već godinama pop nema kome dolaziti. Nije im smetalo što je naše groblje zapušteno i obraslo kojekakvim raslinjem. Bili su sretni da oko njega nema mina. Pozvali su popa da dođe sahraniti babu i sve platili. Toliko su babi bili dužni.
Groblja se uvijek nalaze na mjestima odakle puca najbolji pogled. Kao da je mrtvima bitno gdje su. Oni su svakako u rupi. Možda je to zbog živih, da im bude lakše, da im lijep horizont odvrati misli. Vjerovatno zato mama tako dugo stoji kao ukopana i gleda u daljinu, prema rijeci koja vijuga među brdima. Priroda je ovdje stvarno nevjerovatna. Toliko nevjerovatna da je lako zaboraviti zašto smo uopšte ovdje.
Ja sam razmak između riječi, tišina između nota, prostor između zidova… Nevidljiva, skrivena, skamenjena. Ja sam sag starog šumskog lišća koje šušti pod vojničkom čizmom koja prilazi sve bliže i bliže. On je galama, psovka i stijena. Golema ruka s borama od zemlje. Tutanj rata u blizini. On je sve što ja nisam, ja sam sve što on nije.
„De, uzmider malo“, kida komad i prinosi ga njegovom ulubljenom licu.
Uhvatila ju je pred kokošinjcem. Zavrnula joj je vrat, koristeći se zakonom jačega. Raščerupala ju je, spretnim rutinskim pokretima, pa gurnula u lonac, pod poklopac. Voda je već ključala kad ih je vidjela kroz prozor, razularene poput dječurlije koja se igraju rata.
A možda ovo i jest samo igra.
Vidjeli ih mi još iz daljine. Bili Kera, brat mu Braco, Mali i ja. Taman zastali u šumarku prije polja da se dogovorimo gdje će ko na stražu.
Dvojica su išla prema našem selu. Nekako nahereni. Ko da se drže za ruke.
Kera i ja se zgledamo. Tako otvoreno ovuda mogu da idu samo naši. Al aj znaj!
Zastali smo na izlaznim vratima našega doma. Pogledah u tri lica.
„Uzeo sam svoj ključ od stana“, reče mi s gotovo neprimjetnim osmijehom. „U slučaju da nećete biti doma kad budem dolazio“, završio je, a osmijeh se zalijepio na naše sjene od slabe mjesečeve svjetlosti i progutao njegov šaljivi ton. Ugnijezdio se u moje grlo, kao neelastičan lanac. Progutala sam ga i vratila sve uspomene dok sam mu ljubila lice i upijala njegovu toplinu i miris.
Svake sedmice dogovorimo se da odemo na vikendicu, iako zapravo rijetko odlazimo baš tamo. Zimi, možda, kada se ledenice čvrsto drže za krovove sjenika pored kojih prolazimo. Vikendicu je napravio njen muž. Zapravo je to kućica koja se sastoji od jedne prostorije i drvene terase u sličnoj veličini. Lijevo od ulaznih vrata diže se prekrasan kamin napravljen od raznobojnih kamenčića, ali mi još nijednom nismo u njemu upalile vatru.
Prsti ti trljaju tjeme toliko jako da te gotovo boli. Potom, dugo stojiš pod hladnom vodom. Dok bos hodaš do kuhinje, na tabanima ti ostaju mačje dlake. Sirup od bazge iscurio ti je po frižideru. Počistit ćeš, ali nakon što popiješ kavu. Sipaš mlijeko, šećer, pališ kompjuter. Čitaš mejlove, vijesti, fejsbuk statuse. Misliš na more i svoj bankovni račun. U Zagrebu su izmjerena 32 stupnja. Razmišljaš o odlasku na tržnicu, ali odustaješ.
Kao da već nije muka sama po sebi naša internacionalna veza, nego je sad još poželeo i da ona bude otvorena. Kaže se open relationship. Drugim rečima, valjalo mi je okrenuti se na stranu dok on vodi ljubav sa nekim drugim – neki mlađim, ili manje belim. Holanđani vole egzotične žene i muškarce. Ne želim da prećutim da verujem da ta privlačnost dolazi od kompleksa moći koji tradicionalno lako pronalazi svoj put do bračnog kreveta, od osećaja uzvišenosti i finansijske nadmoći evropejske rase…
Stojimo na uzvišenju koje nam pruža divan pogled na okolne brežuljke i dolinu koju okružuju.
„Ono tamo je Trebević“, pokazuje mama rukom na jednu od planina. Obrazi su nam okrugli i crveni od svježeg zraka, šake ušuškane u rukave prevelikih jakni. Livade oko nas još su blatnjave, u sjenama drveća snijeg zadnjim naporima brani teritoriju, ali visibabe i kaćuni hrabro izviruju glave i najavljuju ono što mirišemo u zraku. Proljeće.
Otac je iz dućana donio nekoliko praznih kartonskih kutija na kojima je pisalo „Čajni kolutići“ ili „Suncokretovo ulje“. Rekao je da ih napunimo najnužnijim stvarima, jer više od toga neće stati u prtljažnik. Spustivši kutije na verandu, naslonio se na zid kuće i dugo razgledao dvorište. Potom je polako dizao pogled uz hrapavu koru orahova stabla, prema krošnji i pahuljastim oblacima na proljetnom nebu. Na kraju ga je spustio i ostavio da nekontrolirano pluta ravnicom u daljini. Kad mi je dosadilo pratiti njegov pogled, prebacila sam se na promatranje čika Lujine trešnje, osute bokorima mirisnih cvjetova, spremnih da se uskoro pretvore u sočne slatke plodove…
Moja mama ne govori ružne reči. Tog dana spustila je slušalicu sivog fiksnog telefona s okruglim brojčanikom i rekla: Jebem ti život, poč’o rat!
Voleo sam da na sivom fiksnom telefonu s okruglim brojčanikom okrenem devet, okrenem pet, čujem tačno vreme, pa uskladim na satu iznad trpezarijskog stola.
