Dubravka Tintor

 

Dana devetnaestog listopada godine dvijetisućedesete sahranili smo babu. Sahranili smo je u selu u državi u kojoj se rodila i proživjela većinu života. Tata i babina ostala djeca odlučili su ispoštovati njezinu posljednju volju i rekli da se neće više opterećivati time što su u tom selu dvije crkve i što u ovoj našoj već godinama pop nema kome dolaziti. Nije im smetalo što je naše groblje zapušteno i obraslo kojekakvim raslinjem. Bili su sretni da oko njega nema mina. Pozvali su popa da dođe sahraniti babu i sve platili. Toliko su babi bili dužni.

Rođena sam godine tisućudevetstoosamdesetsedme i oduvijek nosim rat u sebi iako svi kažu kako u gradu u kojem sam odrasla nije bilo pravog rata i da ne znam ja što je rat. Babu sam upoznala u Dalmaciji u onim godinama kojih se ne sjećam tako da se iz tog vremena ne sjećam ni nje. Poslije sam je vidjela godine dvijetisućeosme u Novom Sadu kad me je otac poveo sa sobom njoj u posjetu. Baba je imala srčani udar, a ja sam prvi put vidjela njega uz svoju majku i to uplakanog. Ovog puta sam sve zapamtila. Ona je tiho mrmorila o ovcama koje je još onda ostavila same u dvorištu, a on je gutao jecaje. Jednom je rukom micao suze koje su mu klizile niz lice, drugu je položio na njezino mršavo rame. Zavrtjelo mi se u glavi, a onda su i meni niz lice počele kliziti suze. Same od sebe, potpuno neplanski.

Baba je u Novom Sadu živjela s tatinim najmlađim bratom, njegovom ženom i kćerkom. Anja je sad već išla u srednju školu, a imala je i zeca. Svi su stali u osamnaest kvadrata i bili sretni da su do ovdje dogurali.

„Najviše mi je zbog male“, ponavljala je strina.

„Moje suze ionako padaju na tlo“, rekla je.

U Srbiju, u koju nikad prije nisu nogom kročili, stigli su u Oluji kao izbjeglice. Kad su prešli granicu, negdje po putu su razdvojili muškarce od žena i djece. Strica i neke druge muškarce gurali su u kućice za pse da isperu iz njih ono malo razuma kojeg im je ostalo pa im gurnuli puške u ruke i poslali ih natrag na front.

„U jednom trenutku je ugledao pored sebe bocu rakije, zgrabio, nagnuo na usta pa halapljivo potegnuo. Da ne bijaše tamo te flaše ne znam ako bi izdržao sve to“, samo jednom je ispričala strina u stričevo ime isprekidanim glasom.

„Kad smo se konačno našli bio je blijed k’o krpa. Tresla mu se donja vilica“, dodala je rukom se hvatajući za donju čeljust.

Baba, strina i sestrična su se neko vrijeme sakupljale i smucale po sabirnim centrima. Snalazio se kako je tko znao, najčešće uz pomoć rodbine, prijatelja ili u milosti dobrostivih domaćina koji su podijelili svoje, radeći i dnevne i noćne smjene na kojekakvim poslovima. Bili su sretni da su živi i da su skupa. Godinama poslije su, uz pomoć svih koji su mogli i od novčane odštete koju su dobili nakon rata, prikupili novac za ovih trošnih osamnaest kvadrata. Baba, stric, strina, sestrična, a onda i zec. Odlučili su ostati u Srbiji. Poslije svega, nisu imali snage za povratak.

„Dobro je da se Anja ničeg ne sjeća. Neka odrasta ovdje, ‘ko zna šta bi je tamo dočekalo“, rekao je stric. Babi su i dalje nedostajale ovce i njezino ognjište.

 

*

Godina dvijetisućeosma bila je i godina mog upisa na fakultet. Nakon epizode s babom i tatom koji plače, odlučila sam se za studij u Novom Sadu. Ova je odluka bila jača od mene. Nešto kao prve suze koje sam prolila nad babom i njim. Također, ponadala sam se da ću možda tako konačno saznati što to zapravo znači biti Srbin. U mojoj obitelji se o tome šutjelo, samo se slušalo u nijemoj nevjerici što spikeri pričaju na televiziji i radiju. Kad bismo i pokušali nešto reći, svima bi zapelo u grlu. Nismo pričali ni među sobom, previše nas je boljelo. Povjerovala sam da će mi se grlo u Novom Sadu otvoriti, samo ovdje su me doživjeli kao Hrvaticu. Jedan od profesora me čak prozivao Ustašicom. Bio je Slovenac i rekao je da se šalio. Mislio je da ću se tako lakše opustiti, a meni se iznad glave nadvio tamni oblak koji sve godine provedene u Novom Sadu nije propuštao zrake Sunca da me ogriju. Prostudirala sam tako čitav studij skiseljenog, tužnog i zbunjenog lica. Uz silan trud da se uklopim u novu sredinu, izgledala sam tragikomično.

 

*

Kad je Anja upisala fakultet smjestili su babu u dom. Nije više mogla provoditi vrijeme sama. Padala bi dok bi napravila ta tri koraka do zahoda. Više nitko nije imao vremena za nju. Jednom tjedno odlazila sam u posjetu joj. Imala je cimericu, babu Jelu. I Jela je stigla u Srbiju kad i ona i iz istog razloga. I Jela je bila Dalmatinka. Obje su uglavnom ležale svaka u svom krevetu, osim kad bi jele ili išle u zahod. Jela je bila predebela, a Anica premršava da bi samo tako ustajale. Nisu imale ni volje. Jela je pričala glasnije, najviše o tome kako joj nedostaje obitelj, a nitko više nema vremena za nju. Mnogi su sad već i u inozemstvu. Moja baba je govorila tiho, gotovo šapatom. Da bih je razumjela, morala sam se naginjati nad nju i prisloniti uho tik uz njezina usta. Čak bih se i tako naprezala da čujem što mi to priča. Često bih od njezinog mrmljanja razabrala samo poneku riječ: ovce, stado, dvorište, ognjište, gumno, loza, traktor, kolona, grob. Često bih se ulovila i kako zahvaljujem Bogu da od njezina mrmorenja ne mogu jasno čuti baš sve.

„Šime s kojim je did inače igrao boće uz bukaru vina, jednog nas dana samo više nije pozdravio“, rekla je.

„I poslije se pravio da nas ne pozna, okretao glavu od nas, a stalno smo ga viđali pred kućom.“

Spominjala je i strica Milana kojeg su zaklali ispred crkve i kako je nečiji sin gurnuo babu Šimicu u gusternu da se utopi. Prema babinoj predaji, još su dvojicu muškaraca našli mrtve u njihovim gusternama. Pričalo se kako su sami skočili, ona u to nije povjerovala, a za Šimicu se znalo tko ju je i zašto gurnuo. Vrhunac je bio kad su Iliju policajca poslali kući s posla čitavog obučenog u eksploziv. Zadnje što mi je baba ispričala na ovu temu je kako se susjeda Janja sjetila da je sakrila pijetla u maštelu za grožđe u podrumu kad su već krenuli za Srbiju. Kolona je stigla tek do Kistanja, Janja je htjela skočiti s traktora da mu se vrati i izvadi ga da ne crkne, a skoro svi oko nje su joj se od muke nasmijali u lice. Moja baba se nije smijala jer je i sama mislila na svoje ovce i tuke.

Svaki put kad bi rekla sve što je imala za reći, sporo se podizala u sjedeći položaj pa se naginjala prema noćnom ormariću u kojem je čuvala mali drveni češalj. Pružala bi ga prema meni mršavom drhtavom rukom i molila da je počešljam, ispletem tanku sijedu kosu u pletenicu pa je sakrijem pod crni rubac. A onda bi u pravilu pitala za Anju. Jednom sam došla u posjetu i donijela drvenu naljepnicu u obliku ovce. Zalijepila sam je na noćni ormarić uz babin krevet da je čuva. Nisam znala kako bih je mogla oraspoložiti. Već sljedeći put drvena ovca više nije bila tu.

 

*

Godinu dana je moja baba provela u domu kad je umrla baba Jela. A onda je za nešto manje od mjesec dana umrla i ona. Kad sam otkazivala obavezna predavanja na fakultetu zbog sahrane, dvije su mi se kolegice zagledale u lice. Nikad im nije bilo sasvim jasno zašto sam toliko pogubljena, a tog sam dana bila još pogubljenija.

„Toliko je vremena prošlo od tog rata, šta bi mi ovde trebali da kažemo posle NATO-vog bombardovanja?“ često bi objašnjavala prva.

„Jednostavno prevaziđi“, dobronamjerno bi savjetovala druga.

„Umrla je moja baba. Sahrana je u Dalmaciji pa javljam da me neće biti“, progovorila sam nespretno s boli u grlu kad su obje prasnule u čudan smijeh.

„Vi ovdje barem znate gdje pripadate“, pomislila sam spustivši pogled od bolnog srama u pod, ne progovorivši ni riječi.

Krenula sam autobusom u rodni mi grad. Noćna vožnja uz jedno presjedanje. Kad smo stali na granici skoro sam se ispovraćala. Mučne su mi te granice, podjele, posezanja za putovnicom u grobnoj tišini, odmjeravanja carinika i čekanje odobrenja. Na stanici su me dočekali mama, tata i brat, a onda smo zajedno krenuli u selo. Očistili smo zapuštenu kuhinju i dvorište stare kuće, posložili hranu i piće, a kapiju dvorišta ostavili širom otvorenu. Prvo su stigla mrtvačka kola iz Novog Sada. U njima su uz vozača i babu bili stric, strina i Anja. S njima je zadnji put iz ovog istog dvorišta na dalek put otišla, s njima se zadnji put i vratila. Unijeli smo šutke kovčeg s babinim tijelom u staru kuhinju u kojoj je nekad hranila obitelj i zapalili svijeću, a onda je u dvorište ušla grupica baba koje za rata nisu napustile svoja ognjišta i koje su nedjeljom išle u onu drugu crkvu, koja nikad nije obrasla u raslinje. Nekad su skupa s mojom babom ribale robu u istoj seoskoj jarugi, posjećivale jedne druge s familijama na Božiće, imendane i krsne slave, zajedno čuvale i ovce i djecu. Jecale su i ridale nad babinim mrtvim tijelom zazivajući njezino ime glasnije od svih babinih rođenih sinova, kćeri, unučadi, snaha i zetova.

 

 

  Dubravka Tintor

Dubravka Tintor rođena je u Rijeci 1987. godine. Godine 2014. završava studij glume na Akademiji umetnosti Novi Sad i stječe naziv master dramski i audiovizuelni umetnik. Godine 2016. završava program stručnog osposobljavanja u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka. Članica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Godine 2021. izdaje zbirku "Vezali smo želje u šarene krpice" (naklada Redak, Split) gdje uz poeziju potpisuje ilustracije i dizajn naslovnice. Nove pjesme su joj objavljene u Balkanskom književnom glasniku 2022. godine.

Kontakt: dubitintor@gmail.com

 

 

ažurirano: 03/03/23