Slađana Nina Perković

 

Groblja se uvijek nalaze na mjestima odakle puca najbolji pogled. Kao da je mrtvima bitno gdje su. Oni su svakako u rupi. Možda je to zbog živih, da im bude lakše, da im lijep horizont odvrati misli. Vjerovatno zato mama tako dugo stoji kao ukopana i gleda u daljinu, prema rijeci koja vijuga među brdima. Priroda je ovdje stvarno nevjerovatna. Toliko nevjerovatna da je lako zaboraviti zašto smo uopšte ovdje.

„Mama, sve smo već pregledale. Nema nje ovdje.“

„Mora biti. Pogledaj još tamo, na rubu one borove šume.“

„Ali mama! Obišla sam sve i jedan grob i nema je. Jesi li ti uopšte sigurna da je ona ovdje sahranjena?“

Mama šuti. Naravno da nije sigurna. Ko bi više znao gdje je ko sahranjen. I ona počinje gubiti konce. U zadnjih nekoliko dana obišli smo toliko grobova da više ne znam ni čiji su. Hrpa bespotrebnih informacija, ko je kako živio i skončao.

Danas imamo posebno važan zadatak. Tražimo prabakin grob. Ona vjerovatno nije ni sahranjena ovdje, a i da jeste, bilo je to prije više od pola vijeka i zemlja joj je možda već progutala grob. Mama neće ni da čuje za takvo šta. Ona nikad ne odustaje. Takva je, uporna, tvrdoglava. Dok ne nađemo prabaku, nećemo mrdnuti odavde. To može potrajati cijelu vječnost, a ja sam već gladna i tako mi je vruće. Sunce nam stoji tačno iznad glava, još samo treba da dobijem sunčanicu.

„Naša je dužnost da je nađemo. Nema ona nikoga osim nas dvije. Svi su drugi… nema nikoga drugoga više.“

Želim vrištati ona je mrtva, mrtva, mrtva, njoj je svejedno hoćemo li doći ili ne, a ja sam živa, umorna i vruće mi je! Ali šta to vrijedi. Kao da je mamu briga kako se ja osjećam. Bolje bi mi bilo da nađem prabaku, ako ne želim noćiti ovdje. Potisnem vrisak nazad niz grlo i udahnem duboko.

„Možeš li se sjetiti gdje je sahranjen pradjed? Možda ćeš se tako…“

Nisam uspjela ni završiti, a mama već odmahuje glavom.

„Njemu se ne zna za grob. Bacili su ga u neku vrtaču.“

Mami je sunce definitivno udarilo u glavu. Grizem se za donju usnu. Da li je ona takva sposobna da vozi? Kako ćemo se uopšte izvući odavde?! Ja znam da vozim u prvoj i to samo po parkingu ispred naše zgrade.

„Pitala sam te za pradjeda. Za pradjedov grob, a ne za…“

Mama se okreće prema meni. Stisla je oči i lagano odmahuje glavom. To nikad nije dobar znak.

„O pradjedu ti i govorim! Šta si ti mislila o kome pričam?“

Sliježem ramenima. Više ne znam ni šta sam mislila, ni o kome pričamo.

„Misliš da pričam o ujaku? Misliš da sam pobrkala ujaka i pradjeda?“

Oprezno odmahujem glavom. Mama ne voli kada pobrkam njene mrtve, to je izbaci iz kolosijeka, zato je najbolje znati zašutiti na vrijeme.

„Nisam ja ništa pobrkala. Ti si pobrkala. Znaš valjda dobro da su i pradjeda i ujak završili na isti način. Samo ne u istom ratu. U razmaku od tačno pedeset godina zadesila ih je ista sudbina. Zar ne možeš toliko upamtiti?!“

Mami su mrtvi neka vrsta hobija. I to ne bilo kakvog hobija, već onog koji joj oduzima sve slobodno vrijeme. Da nije tako, ne bi radila slabo plaćeni posao, u supermarketu. Ona može daleko bolje, ali neće. Njoj zapravo odgovara da radi na mjestu gdje ne mora uključivati mozak. Tako se može posvetiti razmišljanju o ljudima i stvarima kojih više nema, mrtvim ljudima, bivšim državama, nepostojećim svjetovima. Trebate samo vidjeti stan u kojem živimo. Prava rupa! Mali jednosobni žalosni stan s pogledom na ništa. Zidovi su nam prekriveni kojekakvim fotografijama i to uglavnom pokojnika. Nemam pojma ko je pola tih ljudi. Mogu misliti koliko će nam stanodavac zakinuti od depozita kad vidi kako smo ekserima izbušili zidove. Mojih fotografija, naravno, nema nigdje. Ni jedne jednine! Čak ni kad sam bila beba. Valjda trebaš biti mrtav, ako želiš imati posebno mjesto u srcu i na zidu moje mame.

„Mama, molim te, želim da idem! Previše je vruće, vrti mi se u glavi.“

„Ne idemo mi nigdje dok je ne nađemo.“

Dosta mi je svega. Moji prijatelji iz razreda provode raspuste kupajući se na moru, pentrajući se po planinama, posjećuju Grčku, Egipat, Tajland. Imaju o čemu pričati kada se vrate u školu. A šta ja radim? Pratim mamu po grobljima po ovoj usranoj zemlji! Bila je mlađa od mene kada ju je napustila, ali ne može se nikako otkačiti od nje. Nikako ne može zaboraviti, okrenuti novi list, krenuti naprijed. Da bar posjećujemo spomenike, isprobavamo lokalne specijalitete i uživamo u prirodnim ljepotama. Ma nema šanse! Nas dvije samo tražimo i posjećujemo mrtve. Mama ima tu fiksnu ideju da mi pokaže sve grobove koje bih ja trebala nastaviti obilaziti kad nje jednom ne bude. Želi valjda tako predati štafetnu palicu budućem naraštaju. Nemam srca da joj kažem da mi ne pada napamet da vucaram rođeno dijete, ako ga ikad budem imala, po ovim gudurama. Ne razumijem uopšte zašto me je maltretirala da naučim njen jezik. Čitala sam neinteresantne knjige na njenom glupom jeziku, pa onda, svaki dan poslije škole, kao po kazni, vježbala sve one padeže, nemoguće riječi, pravilan izgovor glasa r. Toliko muke, a nemam nikoga s kim bih na tom jeziku mogla i popričati. Mi ne viđamo nikoga živoga. Zar je mrtvima bitno pričamo li gramatički ispravno ili ne?

„I šta ako je i ne nađemo?! Šta to mijenja!?“

Skupila je usta. Očigledno je bijesna na mene. Dobro, važi, hajde da bacim pogled još i tamo na rub borove šume. Hajde da još malo preskačem tuđe grobove, hajde da gazim po visokoj travi. Nema veze ako u travi ima krpelja, nadaćemo se da nisu zarazni. Hajde da se ne bojim ni zmija, nije svaka zmija otrovna. Neću misliti ni na manijake, još manje na vukove koji vrebaju u šumi. Samo naprijed! A to što smo u sred pustare i što niko nema pojma da smo ovdje ni to ne treba da me brine. Da nam se nešto i desi, svakako nas niko neće ni tražiti. Iako smo ostale samo nas dvije. Sve je to vrlo utješno, vrlo, vrlo utješno… Zaustavljam se naglo.

„Mama! Mama! Dođi brzo! Ovdje je!“

Mama se spretno probija kroz visoku travu. Odguruje me i prilazi bijeloj kamenoj ploči koja izviruje iz trnja. Prabakino ime se tek nazire.

„Baš je u lošem stanju. Vidi se da niko nije dolazio godinama.“

Mama na to ne kaže ništa. Prvo samo stoji kao skamenjena, a onda se naglo baca ravno u trnje. Prosto zaranja u njega, razgrće ga golim rukama i trga. Koža joj se u sekundi prošarala krvavim tragovima. Njena prozračna haljina se lako rasparala, kao da je od papira.

„Prestani, molim te! Povrijedićeš se!“

Uopšte me ne čuje. Izgleda i da ne osjeća bol. Oči su joj staklene, gotovo prozirne. Ne sviđa mi se to. Plaši me to nešto mračno što mama nosi u sebi. Oduvijek strahujem da bi to moglo isplivati, zgrabiti me za glavu i povući ravno u nepreglednu provaliju.

„Ja sam unuka tvoje najmlađe kćerke. Oprosti što mi je trebalo tako dugo da dođem. Sad je sve u redu, tu sam, pobrinuću se za tvoj grob, očistiću ovo trnje, vidjećeš, sve ću dovesti u red.“

Steže me u grlu. Zbog mame, zbog njenih krvavih ruku, zbog njene lijepe haljine koju toliko voli, zbog prabake, zbog ove zemlje gdje samo groblja uspijevaju.

„Ovo je moja kćerka. I ona je došla. Nas dvije, mi ćemo sve srediti.“

Okreće se prema meni. Gleda me ravno u oči. Očekuje da i ja nešto kažem. Ali šta? Ja uopšte ne želim pričati sa mrtvima. Ako otvorim usta, počeću jaukati.

„Moramo naći neki alat da izrežemo ovo trnje. Imamo li nešto u autu? Neke makaze, nešto, bilo šta?“

„Mama, molim te…“

Ne mogu se više kontrolisati. Plačem. Od suza se zamuti cijela slika pred mojim očima.

„Saberi se. Reci mi imamo li nešto u gepeku, čime možemo isjeći ovo trnje?“

„Ne znam. Možda.“

„Idi pogledaj. Ja ću ostati ovdje sa prabakom.“

Hodam lagano, nazad kroz visoku travu, preko tuđih grobova. Vrelina mi suši obraze. Iza mojih leđa, čujem, borovi se lagano njišu. Stigla sam do auta, ali se ne zaustavljam. Tutnji mi među ušima. Ovo nije moja priča, ja ovdje nemam šta da tražim. Koraci su mi sve duži. Trčim sve dok ne izbijem na glavni put. Stajem i osvrćem se oko sebe. Na putu nema ničega i nikoga. To je samo jedna dugačka ravna crta koju prekriva tišina i sunce koje odozgo pakleno prži. Usta su mi suha, ljepljiva. Čučnem i dlanovima prekrijem lice. Ni to ne pomaže. I dalje vidim izranjavane ruke i rasparanu haljinu, samo što to lice koje trga trnje sa groba nije mamino već moje. Zar sam stvarno mislila da ću moći tek tako pobjeći?

 

Sunce je već na zalasku i lakše se diše. Potpuno sam mirna. Nema više traga ni očaju ni strahu. Mokrim dlanovima brišem prašinu koja mi se zalijepila za bedra. Krećem nazad ka groblju. Mama i prabaka sigurno već brinu i pitaju se gdje sam se toliko dugo mogla zadržati.

 

 

  Slađana Nina Perković

Slađana Nina Perković rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. Radila je kao novinarka za brojne evropske, kao i medije u bivšoj Jugoslaviji. Autorica je zbirke priča "Kuhanje" (2017.) i romana "U jarku" (2020.) koji je ušao u širi izbor za NIN-ovu nagradu, te regionalnu nagradu Meša Selimović, a 2022. godine dobio i posebno priznanje žirija Evropske nagrade za književnost. Slađana živi, radi i piše na relaciji Banja Luka – Pariz.

 

 

ažurirano: 03/03/23