Ernad Osmić

 

Oronule stolice doma mjesne zajednice nisu oronule od rasprava. Predsjednik mjesne zajednice, preplanuli muškarac u svojim šezdesetim, brisao je okrajkom svoje karirane košulje sebi znoj s čela.

„Od ovih feferona“, primijetio je, pokazujući prstom na tanjir pred sobom. „Ne smijem zbog želuca…“

Njegov glas je bio težak, kao da će te povući sa sobom u neku tamnu dubinu ako ga dovoljno dugo slušaš.

Na stolicama oko njegovoga stola, neki nasumični muškarci (da ih opišem, bilo bi uvreda mašti). Oko glava im dim od duhana. Neka troma muzika s komunalnog razglasa.

„Pekićev mali odusto od veslanja“, progovori neko.

Predsjednik se namršti.

„Ja?“, reče on i u usta strpa čitavu feferonu. – Zašto?“

„Nisu ga poslali na takmičenje. Naljutio se Pekić. Reko mu da ne ide više.“

„Ko je tamo? U tom klubu?“

„Radiša, onaj brat od Radisavljević Bojana.“

„Inspektora?“

„Ja, valjda…“

„A, koga su poslali na takmičenje?“

„E, to ne znam.“

Predsjednik iz džepa izvadi mobitel i malim prstom (jer je taj bio najmanje mastan) poče da traži nešto. Zatim nasloni telefon na uho, pogleda u svog sugovornika i namignu mu.

„Rado“, odjeknu mu napokon glas „kako si mi?… znaš ko je?… dobro je, evo. Ne do Bog bolje… slušaj, brzo ću… na nekom sam sastanku ovdje i pričamo o nekom takmičenju što ti vodiš omladince… šta je s Pekićevog?… dobro… jasno… samo dvoje, znači… jasno… razumijem… šta ćeš… ma znam… tako je kako je… razumijem te… to je tako… ne sikiraj se, zato te i zovem da provjerim… otac mu reko da ne dolazi više… šta da se radi… čuo sam da je dobar, šta ćeš kad je otac kreten… ma nije… fura on svoju priču… talasa on puno… ne sikiraj se… ja… ništa se ne brini… to je onda sve riješeno već… jasno… živ mi bio… hoću… hajde…“, završi Predsjednik, prekinu vezu i baci mobitel na sto. „Jebem ti mater četničku!“

„Šta kaže?“, upita neko.

„Mjesta su već popunjena. Nije ga mogo ubacit.“

„Jesu l’ svoje utrpali?“, upita drugi.

„Ubacio Goranovog malog, onaj što radi u sudu“, kimnuo je glavom. „Mislim… dobar je momak. Čuo sam da je vrijedan, ali… dokle više?“

„Sve zauzeli“, dobaci neki glas.

„Sve!“, potvrdi Predsjednik i uze čašicu sa stola. „Šta ćeš…“

„Gamad.“

„Baš.“

„Žao mi Pekića.“

„Ko mu je kriv.“

„Ma ne oca, nego sina.“

„Jah.“

„Ko je drugi?“

Nastade muk.

„Šta drugi?“

„Reče taj tvoj da su bila dva mjesta…“, muškarac je rukom pokazivao na Predsjednikov mobitel.

„Kao prvo, nije on nikakav moj. Da ti je to jasno!“

„Dobro, eto, štagod da je“, odmahnu muškarac rukom. „Spomenuo ti je drugo mjesto na tom takmičenju. Koga su još ubacili?“

„Reko sam. Goranovog malog.“

„To znam. Koga još?“

„Bešićevog Emira.“

Ponovo muk. Ovaj put teži. Svima je bilo jasno da na spomen Bešića priča završava. Predsjednik njihovog predsjednika ipak je preveliki zalogaj.

Meho, koji je sve to vrijeme sjedio negdje u ćošku pored improviziranog šanka i pušio svoj motani duhan, uhvatio se palcem za srce. Tačnije, dio grudnog koša u kojem bi uvijek osjećao riječi koje se ustručava dijeliti s drugima. Nije bio siguran da li je baš na srcu. Ili malo iznad. Ili malo ispod.

„Bešić ubacio svog, a Pekića ko jebe?“, reče Meho napokon.

Ostali skrenuše pogled na njega kao da im je to naredio neki glas čiji zvuk ne putuje zrakom, već nekim nevidljivim koncem kojim su svi međusobno povezani.

„Šta ti to treba da znači, Mehaga?“, zaurla Predsjednik.

„Oni svoje ubacili preko reda, a to što smo mi naše, to ne gledamo“, nastavi Meho.

„Nije niko nikog ubacio preko reda“, ispravi ga Predsjednik. „Bešićev Emir je, koliko ja znam, bolji od malog Pekića.“

„Kako znaš?“, upita ga Meho.

„Znam zato što znam“, zaključi Predsjednik.

„Ja znam“, nadoveza se Meho neočekivano „da mi je Pekić reko kako Bešićev mali jednom dođe, jednom ne dođe na trening, a i kad dođe, dođe mahmuran.“

„E, Mehaga moj“, nasmija se Predsjednik gorko „ti lijepo to što znaš reci Predsjedniku kad ga vidiš. A, i ja ću mu prenijeti, ništa se ne sikiraj.“

„Slobodno“, reče Meho. „Sve prenesi. Reci mu i to kako si prešutio za naše, a nisi za njihove.“

„Ti, Mehaga, izgleda imaš nekih neriješenih problema sa samim sobom?“

„Ja nemam. Imaš li ih ti?“, pokušao se Mehaga samouvjereno nasmijati, ali ga izdade glas a tijelo mu zadrhta kao da u njega uđe nečija hladnoća. Predsjednik ovo primijeti.

„Mislim, Mehaga, da si nam sve reko što imaš da kažeš. Ili ima još?“

Mehin glas postade tanak.

„Ima“, kaza on u bestežinskom stanju u kojem se našao. „Toliko voliš te naše i mrziš njihove, a kad god imaš priliku da guraš naše najbolje, ti guraš naše prosječne.“

Predsjednik se sada ispravi na stolici i koncentrirano pokuša da što prije sažvače ono što je imao u ustima.

„Slušaj, Mehaga, kao što sam ti već rekao: ako imaš neki problem s tim kako i šta se sprovodi i kakve se odluke donose u partiji…“

„Stranci“, ispravi ga jedan od muškaraca do njega.

„Stranci“, ispravi se Predsjednik i zahvalno kimnu glavom ovom što ga je ispravio „ti lijepo na razgovor kod Bešića i njemu sve ispričaj.“

Nepovjerenje i muk se kao teški pernati jorgan slegnu na čitavu prostoriju.

„Svi ste vi kukavice“, obrati se sad Meho ostalim muškarcima u prostoriji.

„Hajde, ne seri više, Meho“, doviknu jedan, na šta i drugi počeše gunđati slično.

„Ubiste se od priče o njima i nama, a čim imate priliku, pucate tim našim u koljena. Ne znate dalje razmišljati od svoje kapije. Da ste bogdom pravi, iskreni nacionalisti, onda biste makar imali želju da ti bajni naši uspijevaju i gurali biste najbolje. Pa da vaša ta jebena uzvišena nacija napreduje.“

Predsjednikovo čelo se zacrveni što od feferone, što od bijesa.

„Слушај ме сад добро, Мехага!“, zaprijeti Predsjednik prstom i uspravi se na noge. „Ти и Пекић, који мислите да сте покупили сву памет овога свијета, лијепо под руку и гон’те се у пизду материну!“

Prostorija je odjeknula ovim zadnjim riječima i njihov se zvuk dugo zadržao u zraku.

Svi su u tom trenutku bili spremni da za svojim predsjednikom krenu u verbalni napad na Mehu, međutim ono što ostade nakon psovke bio je nemili muk.

Meho je bio zbunjen. Štaviše, očekivao je psovku. Očekivao je sve što je čuo, ali nije mogao ni naslutiti šta će izaći iz usta Predsjednika.

Muškarci oko njega počeše šaptati i mumljati. Jedan ga zabrinuto uhvati za rame:

„Predsjedniče, jesi dobro?“

„Јашта сам него добро. Јеси ти добро?!“, odmahnu Predsjednik. „Шта ме гледате сви тако. Који вам је?!“

Jedan muškarac pruži Predsjedniku čašu vode.

„Sjedi malo, polahko…“

„Нећу да сједнем!“, odbi Predsjednik da uzme čašu i tek tad ugleda poglede pune brige pomiješane s ozlojeđenosti kako se obrušavaju po njemu. „Шта ме сви гледате. Нисам у праву, је ли?! Мене гледате, а овога хајвана сад браните? Је ли тако?“

Muškarci su skrenuli poglede jedni s drugih. Meho je sabrao misli.

„Smiri se, Predsjedniče“, reče Meho i lagano, kao da prilazi nekoj ranjenoj zvijeri, krene duž sobe do stola. Predsjednik je i dalje stajao na nogama. Zadihan. Crven i krupan.

„Нећеш ти мени говорити да се смирим“, dreknu Predsjednik i krenu rukom preko stola na Mehu. Ovaj se ne trgnu, već dopusti da ga Predsjednik zgrabi za košulju.

Čim ga se dohvatio, ostali muškarci uhvatiše njega za ramena, povukoše ga nazad na stolicu i oslobodiše Mehu.

Zadihan, Predsjednik je sjedio na svojoj stolici. Njegova od prejedanja nabijena pluća su duboko radila: dizala se i spuštala kao da žele uhvatiti ritam srca.

„Шта се дешава?“, pitao je uplašeno.

„Ne znam“, reče Meho i dlanom poče davati znak svima oko sebe da se smire. „Napij se vode. Polahko.“

Ovaj put Predsjednik posluša i uze gutljaj. Salvetom, koja je i dalje zgužvana u njegovoj ruci, pređe sebi preko lica.

„Jesi bolje?“, upita Meho.

„Šta nas boli kurac jel bolje?“, presječe jedan glas, a ostali se na njega prikačiše nejasnim jaucima odobravanja, kao kerovi koji prate prvog koji počne zavijati na zvuk ezana.

„Пустите ме“, uzviknu Predsjednik kada su ga ponovo ruke zgrabile, ali ovaj put ne da ga pridrže, već da ga podignu iz stolice na kojoj je sjedio. „Пустите ме, мајку ли вам вашу…“

Posljednju riječ prekinu udarac u glavu. Pa još jedan. Predsjednik je pao na pod, a muškarci su se, kao lešinari na svježe uginulo truplo životinje, srozali na njegovo tijelo, udarajući ga nogama i rukama kako je ko stizao.

Meho je ukočeno stajao sa strane. Na trenutak je pomislio stati između rulje i Predsjednika: baciti se na njih i svojim tijelom odbraniti njegovo, ali ga strah napokon savlada i noge mu, kao da im upravlja ne on, nego nešto jače od njega, počeše da koračaju svojevoljno prema ulaznim vratima.

I dok je tako prolazio neprimjetno do izlaza, uspio je samo krajičkom oka vidjeti sklupčano tijelo Predsjednika, koji se glavom zabodenom duboko u svoje krilo pokušao poput novorođenčeta jecanjem održati na životu.

Tek je dvjesto koraka od doma mjesne zajednice, kada je Meho odmakao okrećući se paranoično svako malo u njenom pravcu, zamrla vriska i galama. Zašao je u siroto osvijetljenu seosku ulicu i stopio se s mrakom koji ga nikada nije izdao kad je trebalo pronaći skrovište od onih za koje su ga tjerali da ih zove svojim.

 

 

  Ernad Osmić

Ernad Osmić rođen je 30. septembra 1989. u Brčkom. Od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, u Brčkom završava gimnaziju, a 2012. godine studij Bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Godine 2014. postaje magistar iz iste oblasti. Objavio je dvije knjige poezije: "Inat jezika" (2016.) i "Bosanski robot" (2018.). Radi kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti u Brčkom.

 

 

ažurirano: 07/03/23