Monika Herceg
Ako promatramo pažljivo ono što se događa u mraku, vidjet ćemo na uzglavlju krevetića petogodišnju djevojčicu, nalik svim djevojčicama, kako šapuće pa pjevuši, pa opet šapuće. Suhi zrak sobe dijeli s majkom i pijanim ocem. Djevojčica osjeti kako veliki zalogaj straha silazi niz njeno grlo dok iz njenih usta molitve izlaze brzo poput paljbe. Otac često nije kod kuće, mama kaže susjedi otišao opet na bojište. Kad se vrati, njegova je sjena veća od njega. Djevojčica ne voli oca.
Teško je ustvrditi kada se to prvi put dogodilo. Djevojčica pamti samo mrak. Otac je majku gurnuo s vrata. Njegova je snaga prevladala. Kurvo srpska. Majka je iz sveg glasa povikala bježi, a djevojčica je uzela u ruke mačku i sakrila se ispod kreveta. Čuvat će je životom, ako joj dopusti da je ostavi kod kuće, tako je rekla majci. Tijelo je sakrilo i zaštitilo manje tijelo. Samo budi tiho.
*
Majčin je trbuh opet počeo rasti. Ponekad čuje kako majka sama sebi govori da mrtva mater ne može odgajati živu djecu. Izbavi nas od zla. Amen.
*
Ako promotrimo pažljivo što se događa u mraku, vidjet ćemo sedmogodišnju djevojčicu kako izgovara molitve, šaptom, u strahu da ne zaboravi riječi. Ako ih zaboravi, nešto loše će se dogoditi. Ako ih zaboravi, litre mraka potopit će sobu i majku. Djevojčica je nevidljiva. Čak i kad je dan, kad njena koža odbija beskonačnost fotona koji se na nju stropoštaju sa Sunca, i vraća ih prema tuđim očima. No, odbija li ona zaista tu svjetlost i tako postaje barem nekome vidljiva? Ili i svjetlost samo prolazi kroz njenu kožu? Tako se osjeća, kao da je njeno tijelo prozirna, porozna kutija za koju nije sigurna ponekad je li uopće stvarna. Budi volja tvoja. Kako na nebu tako i na zemlji.
*
Otac se jedan dan vratio s ratišta. Dijete iz majčina trbuha jedno je jutro samo poteklo niz njene noge. Majka je rekla neka, bolje da je tako, neka. Otac kaže moji ste i božji. Opravdava udarce mrtvima koji ga noću posjećuju puni metaka i gelera. Prljavi prsti posvuda. Djevojčica stišće oči toliko snažno da vidi bljeskove boja. Život bi dao za vas, tako kaže otac kada mu se napokon smire ruke.
Ljudi su svinje, govori, dok govori grubim prstima razdire uplašeno meso. Noć uzmiče pod teškim rukama, a u mnogim jutrima svjetlost je previše posramljena da bi dovukla novi početak dana. U majčinim podočnjacima njeni mrtvi roditelji, njeni mrtvi djed i baka, usred polja bosonogi posrću pod kundacima.
Jel ti to mene opet lažeš, kurvo srpska?
Mlade se zečeve ne smije dirati, kaže otac. Inače ih ubije njihova vlastita majka.
*
Ako promotrimo pažljivo što se događa u mraku, vidjet ćemo da se desetogodišnja djevojčica koja još uvijek dijeli sobu s ocem i majkom boji laži. Kuća koja je bila spaljena uskoro će ponovno biti sagrađena, ali i tada, godinama kasnije, kad izgovori nešto nalik laži, kad prešuti, vatra u ustima postat će neizdrživa. Onda će povraćati. Tijelo će odbacivati neprobavljivo.
Ponekad misli da njeno tijelo ne pripada njoj. Ponekad misli da nije stvarna. Ali ne povraća da bi pobijedila svoje tijelo, povraća laži koje bi mogla izgovoriti, laži koje dolaze; one koje se zabijaju u nju, laži koje joj razdiru naivnu kožu. Kad zastanu u njenom grlu, jer sve se laži, tuđe i vlastite, na kraju uvijek moraju progutati, te laži se pretvore u ježavke kestena koje probadaju danima. Onda povraća. Povraća godinama.
Moj grijeh. Moj grijeh. Moj preveliki grijeh.
Navečer se prvo pomoli da otac umre. A onda još jednom, da joj se i taj grijeh oprosti.
Otac je bog otac. Majčin bog također. Kad su majčinog djeda i babu izvukli iz obiteljske kuće onog prošlog rata, njenu je majku sakrila susjeda. Nikad nisu saznali gdje su im kosti. Majka kaže da čovjek cijeli život umjesto da živi – umire, ako ne pokopa svoje bližnje. Otac kaže da loše sjeme ostaje loše sjeme. Ne možeš izbiti Srbina iz čovjeka.
Ponekad zečica pojede svoje mlade, iako ih nitko ni ne dotakne. Te zečice otac odmah zakolje. Kaže da majka koja na svoje nasrće nije za drugo nego da je se ubije.
Kurva srpska.
*
Kad mrak prilazi, odbijam ga imenovati. Ruka me uhvati i drži dovoljno jako da nikad ne pronađem to sjećanje, ali osjećam kako se rana iznutra širi. Mama, jesi li pod sjenom ti? Ili sam pod sjenom ja?
*
Otac ponosno stupa cestom. Kažu da je izvukao i spasio iz rova pet gotovo umrlih vojnika. Kažu da je nosio njih pet, jednoga po jednoga, svakoga po pet kilometara. Pet dana. Moglo je to biti pet očeva, ali bio je jedan, bog otac. Tko nema grijeha, neka baci prvi kamen, često kaže otac. Nedjeljom svi u crkvi žvačemo očenaše. Mir s tobom, kaže otac i stišće mi ruku. U meni mrak do grla, stisnuo glasnice. Kimam i puštam da me tuđi dodiri umrtve. Mir s vama. Mir s vama.
Kad bi ih zavezao na grane oraha, otac je zečeve skidao iz njihova krzna.
Kad bi mrak potopio sobu, otac je mene skidao iz moje kože.
Moj grijeh. Moj grijeh. Moj preveliki grijeh.
Na očevu sprovodu plakali su svi ljudi koji su ga poznavali. Samo je majka prošaptala bogu hvala.
*
Tijelo, jesam li unutra?
*
Ako promatramo pažljivo ono što se događa u mraku, vidjet ćemo tridesetogodišnju ženu koja je upravo pokopala majku.
Ulazim u kadu. Tvoju kadu, mama. U kojoj se nikada nisi kupala. Posvuda je voda. Sigurna sam da si zapela u cijevima i da sada me sjećaš na to otkuda zaista dolazim. Tvoja plodna voda poplavljuje kuću za koju želim da nanovo izgori, ali samu misao o vatri potapa mrzla voda koja ne prestaje dolaziti. U ratu su ti spalili kuću. Onda je otac spalio sve što je ostalo. Sada, poplava prijeti da će nas utopiti, mene i tebe i sve tvoje mrtve koje nikada nisi pronašla.
Prvo pomičem stare šampone, u svakom je ponešto ostalo, ni jedan prazan, ni jedan pun. Ulazim u kadu, ulazim u sebe, ulazim i puštam da voda izgovori svu šutnju koja me stišće otkako sam došla.
Tijelo, čuješ li me? Tražim te. Jesi li tu tijelo, čuješ li me?
Kurvo srpska.
Jesam li tu?
*
Ako promatramo pažljivo ono što se događa u mraku, vidjet ćemo tridesetogodišnju ženu koja je prvi put masturbirala u kadi svoje majke i doživjela orgazam. Zaplakala je? Jest, dugo je i glasno plakala. Svijetlila je, tada, kao prva Edisonova žarulja njena topla unutrašnjost svjesna koliko je dugo, svih trideset godina vlastitog života držala tijelo zatočeno u tijelu.
Tijelo u tijelu. Udah. Izdah. Prekopava tijelo, a ono je rahlije nego je očekivala. Očekivala je kako će, nakon svega, pronaći kamen koji ne samo da će biti nemoguće okrhnuti, nego i pomaknuti. Toliko dugo nitko nije dolazio spasiti je. Ali mrtvi su sada tu. Poput mrtvih zečeva, gledaju u nju.
Uvijek bi iza oca otišla do krzna i i svako krzno još jednom dotaknula, nježno, kao da je unutra ostala uplašena zečja duša. Samo budi tiho.
*
Otišla sam i legla kraj groba svog oca. Na grob svoje majke. Pljunula ocu u ime. Izvalila križ. Pričat će u selu danima kako opet netko oskvrnjuje grobove branitelja. Pričat će u selu danima kako je pristojnu i pametnu kćer ostavio na svijetu, taj bog otac.
Tvoj grijeh, tvoj grijeh, tvoj preveliki grijeh. Ne moj, oče. Ne moj.
Majka mi je jednom rekla da na zgarištima niknu najotpornije biljke. Prolazile smo kraj kuća u koje, nakon što su bile spaljenje, nitko nikada nije više uselio. Ali stabla su probila. Stabla su probila napuštene temelje i dotaknula nebo.
Monika Herceg
Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. Objavila je tri zbirke poezije i knjigu dramskih tekstova. Dobitnica je više od dvadeset književnih nagrada, među ostalim i nagrade CEI-a Award for Young Writers i – za knjigu poezije „Lovostaj“ – velike europske bijenalne nagrade European Poet of Freedom koja se dodjeljuje u Gdanjsku. Knjige poezije prevedene su joj na desetak jezika. Živi i radi u Zagrebu. Biciklira, trči i pleše kad god može. Vodi nekoliko književnih projekata u sklopu Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog PEN centra. Urednica je u izdavačkoj kući Fraktura.
ažurirano: 13/03/25
