Mario Merdžan

 

 

Suton velikog rata. Sedmogodišnja djevojčica zadihano je koračala blatnjavim šumskim putem. Slamnožuta, kišom natopljena kosa padala joj je naprijed i prekrivala ojađeno lice u kretanju. Cijelo vrijeme pratila su je mršava stabla nepravilno poredana u koloni s obje strane puta. U ruci joj je bila velika torba, a na sebi je imala promočenu odjeću koja je izgledala kao da su je generacije djece nosile prije nje. Strašan vjetar bi joj bez prestanka šibao kišu u lice, a iznošena vesta bi joj se svako malo raskopčavala. S vremenom, prenatrpana torba postajala joj je sve težom i težom pa ju je neprekidno morala prebacivati iz jedne ruke u drugu. Usprkos svemu, nepokolebljivo je ustrajala beskrajnim šumskim blatom.

Stigavši do razrušenog zidića obraslog korovom, djevojčica je zastala kako bi si odmorila ruke koje su joj gorjele od umora. Naslonivši se na zidić, donji rub veste uronio joj se u blato. Osirotjela, duboko je udahnula, popravila vestu i podigla odloženu torbu nakon čega je tužnog pogleda nastavila dalje. Prečica kroz šumu nije bila duga, ali ovaj put je, zbog trenutnih vremenskih neprilika, ruta do sela trajala dulje nego inače jer bi na svakom trećem koraku djevojčica potonula u, ponegdje gotovo močvarnu, zemlju. Noge bi joj klizile, katkad i do gležnja, u poluraspadnutim bakandžama olabavljenih vezica. Iako je znala da je pred njom još dug put, nije klonula duhom, nije ni primjećivala pljusak kiše, smetalo joj je jedino to što ne može brzinom vjetra odletjeti do svog cilja.

Neko vrijeme pješačila je tako, teškim i mučnim koracima, da bi potom skrenula prema dugom, zavijenom poljskom putu. Tamo je, nekoliko metara dalje, naišla na spljošteno tijelo mrtvog vojnika. Neodređenih godina, ležao je licem prema tlu u gustom blatu, s tragovima tenkovskih gusjenica preko leđa. Njegovo mrtvo tijelo danima je trunulo uronjeno u blato, točno na sredini puta, načeto od divljih svinja koje su slobodno tumarale selima u potrazi za hranom. Osim njega, bilo je tu i još mrtvih vojnika. Unakaženi do neprepoznatljivosti, većina njih bili su u poodmakloj fazi raspadanja tako da uopće nisu nalikovali na sebe, odnosno na nešto što je nekoć bilo ljudsko biće. Vidno iscrpljena težinom torbe, djevojčica je, rezignirano zaobilazeći vojnike, nastavila svoj put prema selu.

Dok je pogledom prelazila preko napuštenog kraja, djevojčica je već mogla vidjeti krovove kuća koji su se nazirali u ranojutarnjoj izmaglici. Stigavši do obližnje nizbrdice oprezno je krenula silaziti niz brežuljak. Gotovo pri samom ulasku u selo, pažnju joj je privukla nepoznata buka s opskurnog šumskog puta koji je vodio na polje odakle je i došla. Buku koju je opazila, djevojčica je prvo pokušala racionalizirati zavijanjem vjetra ili pak sićušnim udarcima kapljica kiše, međutim postajalo je sve očitije kako je zapravo riječ o nekome tko joj se polagano, vrebajući približava. Za bijeg više nije bilo vremena, stoga je odlučila ostati na mjestu ni ne pokušavajući se pomaknuti. Cijelo vrijeme srce joj je divljački udaralo, a u ušima glasno pulsirala krv.

Ukipljena i s bakandžama ukorijenjenim u blato, djevojčica je prestravljeno promatrala krvožedne očnjake, predatorske kandže i užasavajuće oči koje su sablasno zurile u ništavilo. Van sebe, susrela se s izgladnjelim vukom koji joj je zapriječio put prema selu. Nastali grobni muk djevojčica je iznenada prekinula svojim očajničkim pozivima u pomoć u nadi da će ju netko čuti, međutim svi njeni vapaji bili su uzaludni. Drhteći joj se glas beznadno gubio u nepobjedivom huku vjetra i kiše. Na zavijajući lavež podivljalog vuka djevojčica se stresla kao ubodena nožem, a kada je zvijer krenula na nju, uzmičući se unatrag, grčevito se krenula braniti. Svojom torbom jadnički je mahala u smjeru vuka pogodivši ga ravno u očnjake. Isti tren, iz rasparane torbe počela je ispadati hrana. Dok je vuk halapljivo proždirao sve što je djevojčica nosila sa sobom, ona je u nevjerici iskoristila priliku za bijeg munjevito se dajući u trk.

Pognute glave i praznih ruku, djevojčica je izmoždeno koračala pustim selom sve dok nije stigla do zablaćenog puta koji je vodio prema njenoj kući. Otvorivši škripava vrata daščane ograde, zakoračila je u dvorište prepuno razbacanih drva za ogrjev. Dok joj se voda s kose slijevala u oči, pogledom je prelazila preko sadnica koje su uništene kisnule na kiši. Drhteći, pokisla do kože, zastala je pred ulaznim vratima od oronulog drveta, duboko udahnula i ušla unutra. Ocu, koji je u ratu izgubio oba oka i uzdržavao cijelu obitelj, trebalo je priopćiti da je hrana, jedva nabavljena s ono malo novca što je on zarađivao svirajući harmoniku po sajmovima i veselicama u krčmama, nepovratno izgubljena. Čađave kuhinjske grede prijeteće su se nadvile nad djevojčicom dok je hodala prema očevoj sobi u strahu od njegove reakcije. Suspregnuta daha, čvrsto je zgrabila isluženu kvaku, širom otvorila vrata i posramljeno zakoračila u skučenu sobu.

S raskuštranom kosom, krvavom usnicom i podljevom na licu, djevojčica je nijemo sjedila u sjeni najdaljeg kuhinjskog kuta. Tamo se zamišljeno zagledala kroz prozor zastrt starim, čipkastim zastorima koji su bili pričvršćeni zahrđalim čavlima što su virili iz drvenarije. Neko vrijeme osluškivala je tako histeričan plač svojih sestara stopljen s hipnotičkim brujanjem kiše po crjepovima. Usput je zamišljala svoju ubijenu majku i oca kako, dok još nije bio slijep, držeći uzde plemenitog konja dovoze kola u osunčano dvorište i kako s kola na stol donose raznovrsne šećerne poslastice, medenjake i tisuće sajamskih blagodati.

 

  Mario Merdžan

Mario Merdžan rođen je u Zagrebu 1993. godine. Nakon završene Opće gimnazije upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao upravno pravo. Autor je kratkih filmova s kojima je sudjelovao na nekoliko festivala i revija u Hrvatskoj te inozemstvu. Njegov prvi film je "Udaljeni glasovi" (2016.), a "Kratki izlet" (2017.) mu je drugi. "Buđenje u strahu" (2018.) njegov je treći film, ujedno i prvi srednjometražni. Osim režijom, bavi se pisanjem kratkih priča, scenarija i poezije.
Kontakt: mario.merdzan@gmail.com

 

ažurirano: 05/03/20