Dragan Simonovski
Cijelu zimu nije pao snijeg. Kad je prvi put jednog predvečerja krajem ožujka počeo padati, svi smo se razveselili. Bio je to paperjast, proziran snijeg, onaj koji se topi i pretvara u kapljice čim ga dotakneš dahom. Izašli smo i napravili malog, smiješnog snjegovića, zatim smo se zabavljali poluvodenim grudicama snijega, dovoljno da materijaliziramo radost.
Ujutro se već uhvatio dobar sloj. S prozora moje sobe u potkrovlju mogao sam vidjeti cijelu obalu rijeke prekrivenu bjelinom. Činilo mi se da je snijeg nagomilan i na samoj rijeci. Prvi put je izgledala čisto, vanzemaljski.
Čekao sam točno sat vremena na hladnoći da dođe autobus, prije nego sam odustao i vratio se kući. Došlo je do prekida u prometu. Danas autobusi ne voze. Vratio sam se kući. Našao sam čizme koje sam kupio na akciji prije nekoliko godina, obuo ih i spustio se čistiti snijeg na ulazu u zgradu. Susjedi su prolazili pored mene dok sam čistio. Ulazili su i izlazili bez riječi. Kao da mi je u opisu posla: „čišćenje snijega s ulaza u zgradu“. Kad je pao mrak, promrznut sam se popeo u svoj stan u potkrovlju.
Upalio sam grijanje na najjače, ispružio se na kauču i uključio TV. Prikazivali su nekakav dokumentarac o balkanskim ratovima. Odlučio sam ga pogledati kad odjednom – nestalo struje. Otrčao sam do prozora da vidim je li to samo kod mene ili je nestalo u cijeloj ulici, ali kad sam se nagnuo i pogledao, sjetio sam se da ulična svjetla ionako mjesecima ne svijetle. Opazio sam da je napadalo dosta snijega. Uzeo sam mobitel da potražim nekog od susjeda, da pitam za struju, ali s druge strane čuo se samo nekakav isprekidan, šumeći zvuk, i nikoga nisam mogao dobiti. Najvjerojatnije prekid mreže. Kao i sa strujom. Fiksne telefone već odavno nismo imali.
Upalio sam svijeću s mirisom bergamota i dohvatio neku knjigu s police. Aristofan – Komedije. Okrenuo sam prvu stranicu. Velikim slovima, na sredini praznog lista pisalo je: Žabe. Onda mi je netko pokucao na vrata. Bila je to susjeda Melinda – stara cura s prvog kata. Objasnila mi je na lošem bosanskom da joj je snijeg zatrpao stan, pa ju je uhvatila klaustrofobija. „U ovakvim situacijama najbolje je biti na tavanu“, reče hrapavim glasom kad me gurnu da uđe, zajedno s jednom od onih kariranih torbi za pazar s dugim ručkama i kotačima. „O, kako lijepo miriše“, uzvikne dok se udobno namještala na kauču pa zapali beskrajno dugu cigaretu o onu svijeću s mirisom bergamota. Kad sam joj objasnio da sam nepušač i da mi u stanu obično ne smrdi po cigaretama, izustila je samo jedno: „Šta ćeš…“ pa iz usta ispustila šupalj dim, koji se po sobi, na slabom plamenu svijeće, počeo preobražavati i izobličavati sve dok se nije pretvorio u zrak koji smo disali, onaj s mirisom bergamota.
Tek što sam otvorio usta, spreman na još jedno ukazanje u vezi s cigaretom, ponovno netko pokuca na vrata. Ovaj put susjed Pancho, odnedavno udovac iz stana nasuprot susjedi Melindi. Reče mi jedno najtiše Zdravo prije nego što me izgura s vrata da prođe i uđe u moj stan, gdje je susjeda, kojoj cigareta koju je pušila 20 minuta nije izgorjela ni trećinu, srdačno ustala da ga dočeka pa su se pozdravljali kao da se nisu vidjeli desetljećima.
Nemoćan bilo što reći, samo sam rukom pokazao susjedu da sjedne, iako je on već udobno sjedio u fotelji i gladio žute brkove. „Ah, ovo je jako loša situacija“, rekao je, „preokrenulo se.“ Zatečen iznenadnim gostima, da ne ispadnem loš domaćin, sjetio sam se kamperskog kuhala na plin koje mi je negdje stajalo zapakirano, zajedno s priborom za roštilj, jednom dekom s plastificiranim dnom i tranzistorom na baterije. Počeo sam ga tražiti po ormarićima, da ponudim susjedima kavu ili čaj, ali nisam imao pojma gdje je. U tišini stanki razgovora koji su se odvijali između mojih susjeda čulo se kako snijeg klizeći s limenog krova još više zakrčuje prostor oko zgrade. Vani snijeg nije prestajao padati – velike sive krpe, poput otrgnutih komada nekog zalutalog oblaka, velikom su brzinom udarale u hrpu već nagomilanog snijega. Nisam znao gdje još potražiti, gledao sam posvuda – čak i u kuhinjske ladice i u samu pećnicu, no mojeg pribora za kampiranje nije bilo. Pitao sam se jesam li ga možda nekome posudio ili ga zaboravio na nekom od rijetkih kampiranja. Niotkuda, kao da su se probila kroz gusti, gotovo neprobojni nanos slapova snijega koji se kotrljao odnekud odozgo, izronila su sjećanja na izlete proživljene ili samo izmaštane s dragim ljudima kojih više nema u mojem životu ili ih nema uopće na ovoj ravnici na kojoj živimo. Zgusnuti, koncentrirani isječci iz nekog stvarnog, bivšeg života, nekoć davno, s nejasnom isprekidanom melodijom gitare u pozadini i s puno dima od neke logorske vatre, ili cigareta, ili možda samo izbjeljujući učinak preranog starenja.
„Duša mila, kako je narastao“, začuo sam odnekud iz stana pa se okrenem i ugledam susjedu Melindu kako drži bebu koju vidim prvi put u životu. „Siroti moj Miki, vikala sam mu: kamo po putevima u ova vremena?“ sa žvakaćom gumom u ustima progovori najvjerojatnije bebina majka koja je jednostavno ušla u moj stan i već sjedila vadeći nekakvu bocu iz ogromne narančaste torbe.
„Tko ste vi?“ upitam.
„Kako tko?“ reče susjed Pancho, „Sjena kamiondžije Mikija s drugog.“
„Zar je snijeg stigao do drugog kata?“ začudim se.
„Do trećeg“, reče Sjena, „a Maja i Bobi se pakiraju, sad će se popeti, ne može se ništa drugo učiniti.“
„Maja i Bobi?“
„Gdje je pišo?“ upаdne u razgovor susjed Pancho.
„Beba je dječak?“ nisam prestajao s pitanjima.
„Liči ti na djevojčicu!?“ šokirala se Sjena.
„Mislio sam zbog boje torbe…“
„Pa torba je još Majina kad je bila mala pa ju recikliramo za svaku sljedeću bebu, znaš u kakvoj državi živimo, ne možeš svakoj bebi kupovati novu torbu!“
„Dobro“, kažem glasno, „ovako ćemo: čekat ćemo da padne snijeg…“
„… I da se otopi…“, nastavim, „… ali moramo stvoriti osnovne uvjete za boravak svih nas ovdje. Evo vidite, svijeća će još malo pa dogorjeti – ovo je ukrasna svijeća, nije za ovakve prilike. Donesite od kuće sve što imate, a što nam može pomoći: baterijske svjetiljke, plinska kuhala, uređaje na baterije, baterije… Pa ćemo se raspodijeliti tko će što raditi.“ Beba je počela sisati žućkastu tekućinu iz bočice, a ostali su svi šutjeli.
„Ja se u taj stan ne vraćam“, reče susjeda Melinda, a Sjena samo preokrenu očima. Jedino se susjed Pancho složio s tom idejom i napustio stan da bi se za manje od minute vratio s jednim svežnjem svijeća za crkvu. Onima od po 3 denara.
„Ovo je sve što imam“, reče, „kupio sam ih za groblje…“ Susjeda Melinda neuko se prekriži. Zatim susjed Pancho izvuče iz džepa plastičnu bocu Fante, vjerojatno punu rakije, srkne, podigne pogled i šaptom izusti: „Nek nam je Bog na pomoći.“
Onda su stigli Maja i Bobi, tinejdžerica i nešto manje dijete, ušli su s koferima u rukama i počeli razgledavati naokolo, očito im se svidjelo kako mi je uređen stan. Odmah su zauzeli svoju stolicu za blagovaonskim stolom i počeli vikati. Razmišljao sam što bih učinio da dođu i susjedi s drugih katova do kojih je stigao snijeg koji nije prestajao obilno padati. Koliko će ovo trajati?
„Mislim da je pravo vrijeme da se dogovorimo tko će gdje spavati“, predloži Sjena. „Morat ću bebu još malo uspavljivati. Gdje ti je spavaća?“
„Nemam spavaću sobu“, odgovorim. „Ovo je potkrovlje od niti trideset kvadrata, sve što radim, radim ovdje – jedem, spavam, živim…“
„Pa onda morate šutjeti dok je ne uspavam“, odgovori i poče vaditi neke ljubičaste dekice iz torbe.
Premda sam bio spreman na najgore, nisam ni pomišljao da će mi na vrata pokucati njegovo veličanstvo – Predsjednik kućnog savjeta glavom i bradom, zajedno sa svim ostalim stanarima zgrade. „Jako loše“, reče, „snijeg će progutati cijelu zgradu, zatrpano je sve dovde.“ Dali smo mu znak da se beba uspavljuje i svi su zastali i čekali da mali zaspi. Sjena je mrmljala neku nepostojeću uspavanku, tek toliko da pokaže da zna kako s bebom. Snijeg s krova prestao je kliziti, najvjerojatnije se zamrznuo. Sve ostalo bilo je tiho, poput ugušenog nemira. Nijemo, poput spokoja što ga uvijek sa sobom nosi bijela boja hladnoće.
Kad je beba konačno zaspala, pitao sam Predsjednika ima li kakvih informacija o tome što se događa vani sa svijetom. Rekao mi je da je imao jedan prijenosni radio, ali mu je ostao kod kuće. Susjed Pancho i ja uzeli smo radio. Nismo mogli uhvatiti ništa, ni u jednom rasponu, niti na jednoj frekvenciji. „Uhvatit ću vam Radio Sarajevo“, predloži susjeda Melinda. Uzalud, ništa se nije čulo. Tko zna postoji li još ta radiopostaja i to mjesto, možda je cijeli svijet pokleknuo pred nevremenom, a u tom je gradu, unatoč svemu što je pretrpio, ionako uvijek bilo snijega. Snijega nezaustavljive tuge. Postojali smo samo mi, različiti, ali ujedinjeni u nadi.
Prevod: Lidija Barić
Dragan Simonovski
Dragan Simonovski piše priče koje, verovatno, nikada neće objaviti, jer je, iskreno, sam život zaplet najprivlačniji za čitanje. Preko dana stručnjak za odnose sa javnošću, noću postaje slučajni filozof. Ovaj retki zapis pogled je kroz ključaonicu.
Kontakt: dragecc@gmail.com
ažurirano: 12/03/25
