Irena Skopljak Barić
Mjereći raspodjelu akustične energije prema frekvencijama, znanstvenici su otkrili smanjenje intenziteta prirodnih zvučnih pejzaža. To je, utvrdili su, potaknuto promjenama u sastavu ptičjih zajednica. Ljudi su odgovorni za njihovo izumiranje, također. Na ljude će se odraziti posljedice smanjenja broja ptica. Ptice im, naglašavaju, to neće zaboraviti. Komentirajući rezultate istraživanja, svjetski su stručnjaci s uglednih sveučilišta naveli sljedeće: Na dječjim igralištima – zabilježeno je – vibrira buka, a ne glasan hihot. Nakazan oblik usamljenosti. Semantički bi bilo zanimljivo pitati: kakve bi još oblike usamljenosti bilo moguće imenovati?
Dijete ubijeno u ratna nevremena u Google tražilici rezultira zbirnom imenicom. Jeste li mislili djeca ubijena u ratna nevremena? Imaš ulicu, zapravo, pravilnu kružnicu i plavog ponija. Napraviš krug dok si rekao keks. Tko vozi BMX-a, trebao bi biti brži, ali nije. Na plavom poniju gospodariš svemirom. Imaš igralište i na njemu džunglu izazova. Na pločniku kredom iscrtavaš planiranu rutu skrivanja i bježiš. Jedan, dva, trio – tko se nije skrio!
Najskrovitije mjesto, ako pomno analiziramo naselje, ono je iza Naimove šupe pokraj igrališta. Naima, kao što znamo, odavna nema, a kroz napuknute daske vidiš ako tko dolazi. Zamišljam nas s pogledom odozgo. Brdo, dva, tri. Sa svih strana brda mi u ovoj udolini kao dvije točke pred nabrajanje. Dva brata, dvije niske na majčinoj krunici. Otac se prije koji dan u rovu zasadio pa nas majka sad stalno prebrojava i kaže tri. Sad nas ima tri. Kad se skrivamo, činimo to s rukama preko lica. Na licu se sve vidi, govori mama. Da je tata sakrio lice, kaže, ne bi se tamo ukorijenio.
Moj brat broji do tri. Dalje nismo stigli. Na bojnom polju mrak se i ne gasi, a teško je učiti brojiti u mraku. Za njega imamo prilagođenu igru skrivača.
Jedan, dva, trio – tko se nije skrio! Trčim koliko me noge nose, na TRIO već moram biti pod balkonom, iza ograde, u utrobi jorgovana. Brat traži. Predan je i odlučan. Doviknem: evo me iza Naimove šupe! Kad tamo krene, dotrčim brzo gdje je maločas brojio i pik spas za mene. Pik spas za mene! Brat ne dolazi. Iza Naimove šupe čuči i plače. Poražen. Bijela majica, preko lica prebačeno torinsko platno, natopljena dokaznica sveopće tuge. Podižem ga, uspravljam mu pogrbljen trup i već se opet igramo.
Tko izgubi, opet broji. Kad čujem bratovo: jedan, dva, tri, trčim najbrže što mogu. Ne popuštam. I sad vičem: evo me iza šupe! Lažem. Samo preskočim preko prve ograde i tamo se šćućurim. Brat prolazi i još tiho od poraza uzdiše. Čim zamakne prema Naimovoj šupi, jurim na mjesto odbrojavanja. Pik spas za mene, vičem. Brat ne dolazi. Pik spas, ponovim glasnije. Jedan je zvižduk prozujao zrakom. Bratovi su koraci udaljene tišine.
Iza Naimove šupe čuči. Primim ga za rame, a on se odlomi. Nešto u njemu kvrcne i brat se smrvi u tisuću srodnih riječi. Iz glave mu se izlije rijeka. Zalutali su metci iznimno opasni ako uoče pukotinu između dvije daske na drvenoj šupi. Bijela bratova majica dopola zadignuta. Još trenutak i u nju bi oplakivao još jedan poraz. Kako izgleda poraženi brat? Može li se i on dijeliti kao svi ostali porazi? U jedno nije teško biti siguran. Brat pobjednik izgleda svečano, ali ne bliješti. Njegov se oreol utrnuo.
Od mojih se usta formira začudno O, ali ništa iz njih ne izlazi. Kamere s mikrofonima uopće nisu zabilježile zvuk. „S obzirom na to da ljudi uglavnom čuju, a ne vide djecu, zbog izostanka njihovih zvučnih karakteristika, ljudi će najvjerojatnije primijetiti pad njihovih populacija“, stoji u službenom priopćenju za javnost.
Začas – eno je. Majkama su mjesta tišine znakovi najgorih užasa. Začas – vidim je. Majka trči ravno iza Naimove šupe, u naramku joj prazan sepet. Kad se približi, ukoči se pred prizorom. Kaos, početno stanje kraja svijeta. Majka čučne, krilo joj je rastegnuta pregača. Bratovu glavu nakratko polegne u krilo i miluje. Šuti. Zatim sklupča mu nejako tijelo u loptu i položi u sepet. Treba ga nekako kući odnijeti, govori. Kad ustane, najprije popravi pregaču. U naramku joj sepet težak, težak kao sjena jablana.
Slatkovodna riba piškor (Misgurnus fossilis L.) zmijolika je tijela i najčešće pliva po riječnom dnu. Prema narodnom vjerovanju, ako se piškor podigne na površinu vode i počne kružiti po njoj, bit će kiše ili oluje.
Kad im se tek pogrbe tijela, majke plivaju po dnu. A zatim, vrlo brzo zatim, kad se podignu na površinu vode i počnu kružiti po njoj, bit će kiše ili oluje.
Oluja – prirodna zvučna kulisa majki koje, poput ugroženih ptičjih vrsta, netragom nestaju. Jesu li ljudi odgovorni za njihovo izumiranje? Jesu, također.
Irena Skopljak Barić
Irena Skopljak Barić (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pojedine su joj kratke priče i pjesme nagrađene, pojedine pohvaljene i objavljene u različitim publikacijama. Objavljivala je i u književnim časopisima, na internetskim portalima, te na Trećem programu HR-a. Jedna je od organizatorica Zagorkinih književnih dana u Vrbovcu u sklopu kojih se dodjeljuje nagrada ZA najbolju GORKU priču. Dosad je objavila pjesničke zbirke „Neprivezani“, „Plava mahovina“ i „Moja“, te slikovnicu „Ja žir, vjeverica Vera i jedno daleko jezero“.
ažurirano: 20/03/25
