Emina Đelilović-Kevrić
Dvadeset drugi septembar, utorak je. Jučer je bio Svjetski dan Alzheimera. Dobijam popust. Umjesto 1.999 eura, plaćat ću 1.500, narednih šest mjeseci. Predajem dokumentaciju. Starac se zove Andreas Petrov. Pati od Alzheimera i disocijalnog poremećaja. Tetka kaže da Petrov pati od tuge.
Kažu da se pretvara i da kopile treba smaknuti, napisala mi je u poruci.
Ne brini tetka, riješit ćemo to. (Ne znam zašto sam to napisao, bilo je u nekom afektu, ne mogu reći da me pogodilo, ne mogu reći da postoji neko mi, postojim samo ja). Poslala mi je video-snimak. Suhonjavi starac izbezumljenog pogleda, pogurenog tijela i usana zauzetih brojanjem: 1, 2, 3, 4, 5. Video je trajao tek toliko koliko on broji, tako da se nisam mučio dugim gledanjem, s videa sam prelazio na ispijenu cedevitu od naranče i pitao se da li je cedevita sok ili pak nešto treće; činilo se kao da nema prevelike razlike između tog pitanja i pitanja o Andreasu Petrovu. Nije me dotaklo ni to kada je tetka upitala: „Šta to brojiš?“, a on rekao da je rijeka izbacila iz usta mrtva tijela. Tokom noći sam htio da pregledam video više puta, ali nisam. Ustajao sam do kuhinje, pojeo bananu, sjedio na wc-šolji i čitao natpise sa sredstava za čišćenje jednom, dva puta, tri puta, četiri puta itd. Te noći sam shvatio da se trebam riješiti lako zapaljivih otrovnih supstanci nagomilanih u pakovanjima veselih boja koja nagovještavaju smrt svakoj čestici sposobnoj da živi u mojoj kući.
*
„Wann kommt der Herr? Dein Vater? “
Treba mi jedan dan do Bosne, jedan da ga uspijem nagovoriti, treći da ga dovedem do Caritasovog doma u Koblenzu. In vier Tagen, odgovaram. Jedan dan više ako bi se desile neke komplikacije. Upoznat ću ga s Robertom i Matildom, reći ću da je to moja jedina porodica.
„Konnten Sie sehen, was wir zu bieten haben? Findest du nicht, dass es hier nicht schön ist?
„Nein, ich habe keine Zeit, mich umzusehen“, odgovorio sam.
„Großartig. Wir wünschen Ihnen einen schönen Tag, wir erwarten Sie in vier Tagen“, ljubazno reče plavokosa Elisa.
*
Dolazim u stan da spremim stvari. Pretjerano mi je vruće iako vani dominiraju tamne siluete drveća, sunca i neba.
Ne treba mi mnogo: hlače, trenerka, šorc, donji veš i dvije majice. Neću se na vratima pojaviti u nekom ozbiljnom izdanju. On ne voli službene osobe, ne voli kada se govori pretjerano učtivo. Neće ni Nijemce voljeti, ali cilj mi je da ga dovedem ovdje radi bolje skrbi i da bih sa sebe skinuo odgovornost. Ta me riječ užasava najviše od svih. On me svakako neće prepoznati. Ima samo jednu moju fotografiju sa mature, bio sam mnogo mršaviji i previše sam ličio na pokojnu majku. Tu fotografiju sam posljednji put vidio u drvenoj kutiji na regalu u dnevnoj sobi. Hrčka Lea povjeravam crnokosoj Matildi. Zovem je crnokosa Matilda i to ljepše zvuči nego crnka. Ona kaže da kod žena umijem pamtiti samo boju kose, i da su crnka, plavka i brineta manir balkanskih mužjaka. Ona je naša. Iz Rijeke. I ona radi u Caritasovom domu kao njegovateljica, već deset godina. Matilda i Robert su jedine osobe s kojima pričam u ovom kompleksu. Pored nas dvoje, ovdje ima dosta pridošlica iz Italije, Grčke i Turske, a najviše ima domaćina koji su odlučili život završiti kod Roberta. To je velika kuća koju je za života izgradio Nijemac Hans, a naslijedio njegov sin Robert. Robert je preslika Hansa, to sam vidio kada sam se tek doselio ovdje i u svakom stanu zatekao Hansove slike. Roberte, vama treba božanstvo, pomislio sam u sebi. Ne predstavljaju sve slike po zidovima božanstva. I mi držimo sliku Tite u kući, rekla bi Matilda. Jedne prilike je upitala tatu ko je ovaj čiko? On je odgovorio to je bog.
Matidla je zbunjeno gledala tatu, a kad je odrasla, uvijek se sa strahom sjećala svoga pitanja i još više očevog odgovora. Možda Bog žestoko kazni tatu zbog toga, rekla je jednom kroz suze. Robert živi na posljednjem spratu i ne radi ništa osim što bulji u prazno ili nas špijunira, a naročito Matildu. Često sam ga viđao kako je kradomice gleda, ali ga strah da Balkanka želi Nijemca za muža. Roberte, ti si razapet između ideologije i strasti, rekao sam na našem izlazeći iz stana. Koračao sam tiho jer sam nazirao njegov lik ispred sebe. Nisam se želio pozdraviti s njim. Kad god sam išao na putovanja, mislio sam šta mi se sve loše može dogoditi pa da se nikada ne vratim. Pogledao sam Robertovu kuću, učinila mi se kao jedina sigurna luka u mome životu.
Putovao sam autobusom do Bosne. Bio sam stisnut među obalama Rajne. Gledao sam tijela koja su isplivavala iz nje. Pogledom sam ih okretao i pamtio jedno po jedno. S vremenom su sva bivala ista. Beživotna, ali su zadržala posljednji krik. Poželio sam stati pored nje i nestati. Planirao sam se vratiti avionom sa Petrovom. Posljednji put je vidio avione i helikoptere za vrijeme rata. U vrijeme djetinjstva putovali smo u žutom stojadinu, Petrov je prvi u selu kupio stojadina, a potom naš komšija Amir Kazagić. Išli smo na obale Jadrana – majka, Petrov i ja. Išli smo sa Amirom Kazagićem i njegovom porodicom. Stariji sam od Amre, njegove kćerke. Često mi je objašnjavala matematiku.
Za Amrin rođendan mama je isplela rozi džemper i dala mi da joj ga poklonim. Na njemu je bio izvezen smaragdni cvijet. Taj dan sam Amru pitao sve što me o njoj interesovalo: za koji tim navija, koja joj je omiljena planeta, šta misli o učiteljici Miri, šta misli od Ifetu koji je išao s nama do škole itd. Dugo sam pamtio odgovore i pitao se da li ću je ikada sresti pod njemačkim nebom. Moja razmišljanja o Amri prestala su kada su dvije hiljade i desete pronašli tijelo djevojčice u rozom džemperčiću sa smaragdnim cvijetom.
*
Pregledavao sam izvještaje psihologa i psihijatara koji su se bavili Petrovom. U jednom je pisalo: pacijent zbunjen i dezorijentisan. Ne zna za vlastito ime. Ne zna da li je Andreas Petrov ili tzv. Andrej Petrović ili komšija Amir Kazagić. Na slici ne prepoznaje svoju pokojnu suprugu Saru Petrović. Pacijent osjeća potrebu da broji. U nekoliko navrata uspije izbrojati do pet-šest, a nekada i više. Vrlo vjerovatna mogućnost suicida.
Preskočio sam izvještaje sa suđenja. Nisam znao da li da ga mrzim što je oslobođen. Čitao sam: Andreas Petrov se kontinuiranom terapijom uspijeva sjetiti trenutka kada je prestao biti Andrej Petrović. Pacijent priznaje da je bio prinuđen ubiti prijatelja Amira Kazagića da bi spasio svoju porodicu. Ubija ga pištoljem koji mu je dao policijski službenik N.K., potom ubija ostale članove porodice. Tvrdi da ne zna tačan broj ubijenih, da pamti samo zvuk.
U Izvještaju broj tri Andrej Petrović se konvertuje u Amira Kazagića i traži da se osude postupci Andreja Petrovića. Kazagić tvrdi da je Andrej Petrović imao pravo izbora, i da ubiti jednog nevinog znači ubiti cijeli svijet. Kazagiću nije jasno kako je jedan tako odgovoran čovjek bio u stanju da ubija svoje komšije. Na osnovu činjeničnih stavki, Andreju Petroviću rođenom 12.10. 1951.g. pripisuju se disocijalni poremećaj ličnosti i Alzheimer. Pacijent mora biti pod stalnim nadzorom.
*
Zatvaram oči i zamišljam Andreja Petrovića kako ubija malu Amru. Mislim na njen strah i razočarenje. Pitam se da li je u Petroviću vidjela moj lik? Je li znala negdje u dubini sebe da ću se nekada kajati cijelim svojim bićem. Ne, to nije mogla znati. Ukucavam na Internetu Amir Kazagić. Izbacuje mi par ljudi na društvenim mrežama koji imaju to ime. Svi su mlađe generacije, jedan od njih je dječak koji lovi ribe na nekoj nepoznatoj rijeci. Potom tražim stradalu žrtvu rata ili nekog od Kazagića – ne nalazim nikoga. Ukucam ime Andreas Petrov – izbacuje mi fotografiju čovjeka koji se tereti za ratne zločine. Na njoj djeluje pun života. Dovoljno da se usprotivi smrti. Trudio sam se da mi Andreas Petrov bude samo budući pacijent u staračkom domu Caritas, starac obolio od Alzheimera i poremećaja ličnosti. Te dvije bolesti su divne i da on boluje od bilo koje druge, to bi mi predstavljalo problem. Ovako sam samo lice koje dolazi da pokupi Petrova i dovede ga u novi dom. Putujući sam zamišljao više scenarija: jedan je bio da će neko nasmrt pretući Petrova dok ne dođem, drugi da će i mene pretući jer će me prepoznati, treći da je sve ovo samo san. Odgovor na pitanje šta bih volio zateći: da je sve to bio samo san?
*
Na pragu su me dočekali Matilda i Robert. Matilda je potrčala i snažno me zagrlila. Grlila me jako dugo, toliko da sam mogao više puta brojati do pet i ne zaplakati.
„Budalo jedna, mislili smo da se nećeš vratiti!“
„Du bist wieder durch die Nachbarschaft gewandert? Bosnien hat dich angerufen!“ rekao je Robert. Primijetio sam da je Robert na lijevoj strani kuće promijenio tri prozora.
„Prije dvije sedmice“, rekla je Matilda uhvativši moj pogled.
„Broji ako si zaboravio ko si!“ dodala je. Na trenutak mi se učinilo da je to kuća u koju sam najviše volio ići, Amirova kuća.
„Trink das, Petrojević! Eins zwei drei vier fünf!“
Das ist Medizin für dir Seele…
Emina Đelilović-Kevrić
Emina Đelilović-Kevrić (Travnik, 1989.) živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici. Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije „Ovaj put bez historije“ (Dobra knjiga, 2016.), zbirku kratkih priča „Izbrisani životi“ (Dobra knjiga, 2021.), zbirku poezije „Moj sin i ja“ (Planjax, 2021.), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the Boy Adi and the Computer“ (projekat Stockholm 2023/2024).
Kontakt: eminadjelilovic@gmail.com
ažurirano: 18/03/25
