Blagica Đorđievska

 

Tak, tak, tak, odjekivale su drvene nanule. Brzo, brzo, brže. Tak, tak, po kamenu putu ugore pored njihove kuće. Tak, tak, kucalo je srce jače od drvenih nanula. Eno, ondje, još malo, vidim visoku avliju, drvenu portu. Još jedan korak ili tisuću. Milana nije bila sigurna koliko još koraka mora napraviti do porte. Tak-nanule, kuc-srce.

Samo da se još malo približim i sve ću joj reći… što ću joj reći? Nermina, dušo moja!

Zastala je Milana na korak od porte iza koje su živjeli ljudi koji su bili njezina druga obitelj. Čičko Adem, teta Alma, Nermina, i tko još? Ah, pa i Said koga nema više. Said s plavim čuperkom na čelu, kojim se ponosila Milana kao da je njezin stariji brat.

Tata Miloš rekao je mami Eli kad smo bili mali, da, ovako je rekao: „Ela, Adem mi je kao brat, da ga pozovemo na obiteljsku slavu.“ Mama se Ela obradovala, ona i teta Alma bile su poput sestara. A ja, ja jedinica u majke i oca, ja sam imala Saida i Nerminu kao brata i sestru.

Ali kako da kažem Nermini, dušo moja, oprosti! Oprosti!

Tata Miloš rekao je kako je Said dobar mladić i da ide dobrim putem. Tak, tak, grudi će se rasprsnuti! Prestalo je odjekivanje drvenih nanula, dok je Milana sjedila na zemlji na korak do kuće. Ali lupanje srca nije prestajalo.

Tata nas je upozorio da nije dobro u gradu, rekavši da pripazimo kamo idemo i što radimo, s kime se družimo. A čičko Adem dometnuo da se pazimo zlih ljudi koji rasturaju naša gnijezda.

Naša gnijezda? Tata i čičko Adem sjedili su pijući kavu, i slušajući vijesti na televiziji te razgovarali. Zabrinuto. Uplašeno. Uznemireno.

Said je povremeno silazio u grad. Bijaše uplašen, sve je manje govorio. Tata i mama su šaputali, da, čula sam ih kad su rekli da Saida treba nekamo sakriti, skloniti. Zašto?

Snaga ju je izdavala. Prilegla je pod stablo ispred porte. Izula je drvene nanule što joj je izdjeljao čičko Adem. Po prvi put u životu bile su joj teške. Izula ih je i stavila pored sebe. Prilegla je pod stablom ispred vrata. Nije se mogla sjetiti kakvo je to bilo drvo, a bezbroj puta klatila je nogama sjedeći na nekoj grani zajedno s Nerminom i Saidom. Možda je bila jabuka? Možda.

Tata je rekao da su ubili nekog čovjeka. Muslimana. Ne zna što se točno dogodilo. Poslije je netko šaptom rekao da su ubili nekog od naših. Od naših? A koji su naši? Nermina i Adem nisu naši? Kuc, kuc, kuc, srce je htjelo iskočiti i prileći pored nje ispod stabla.

Said je svraćao isto kao i ranije. Samo se više nije smijao. Bio je ozbiljan. I s tatom je ozbiljno razgovarao. Samo je jedna tiha riječ doprla do naćuljenih ušiju, kad rekne, štitit ću vas koliko mogu. Said će nas štititi? Od koga, od čega? Tata ga je zagrlio, željela sam ga i ja zagrliti, ali tata bi vidio da sam se sakrila iza visoke bačve u dvorištu.

Kuc, kuc, kuc, iskočit će mi srce napolje, gotovo ga više ne mogu obuzdati, samo da vidim Nerminu, da joj kažem, joj, da joj kažem, oprosti, Nermina, dušo moja.

Tata je donio pušku, vidjela sam kad ju je donio, pa ju umotao, sakrio, ali ja sam ju vidjela, jer sam se i ja sakrila.

Sjene oko kuće, kružile su oko dvorišta, tata je osluškivao, a mi nismo smjeli izići napolje. I čičko Adem je rjeđe dolazio. Samo se Said prikradao i ulazio sa stražnje strane dvorišta. Razgovarao je s tatom, i pošto bi se na kraju zagrlili, tiho je odlazio. I ja sam željela zagrliti Saida, ali sam uvijek bila negdje skrivena od očevih očiju.

Said je rekao, baš je tako rekao, da pripazimo sljedećih nekoliko dana, i ponovno je rekao da će paziti na nas. Tata ga je zagrlio i Said je otišao.

Sjene su nekoliko dana bešumno kružile po dvorištu, a Said nije dolazio, dok smo mi samo šutjeli. Pucanj, glasan pucanj rasparao je našu dušu. Tata je istrčao, uzevši pušku, izletio je napolje, ponovno se začuo pucanj, je li i tata pucao?

Rukama sam poklopila uši i kleknula ispod prozora. Zemlja se tresla.

Tata je uletio u sobu, rekavši da je pucao u sjene oko dvorišta. Ne pravi li čovjek sjenu, nema sjene bez čovjeka, tata je pucao u čovjeka?! Stišalo se. Sasvim se stišalo. Tišina je bila strašnija od pucnjave. Vrijeme je sporo protjecalo. Sjedili smo i čekali. Netko je pokucao na ulaznim vratima, a tata istrčao napolje. Čičko Adem s raširenim rukama, u dvorištu. Tata mu je potrčao ususret. Zagrlio ga, ali je on pao na koljena u dvorištu i prigušeno zazivao, zazivao, Saide, Saide, sine moj. Tata ga je gledao u nevjerici. Pa tata je pucao u sjene, nije pucao u Saida. Said je bio ovdje da ih zaštiti, zašto je on morao biti sjena!

Lupanje srca se smirilo, kao da se predomislilo, kao da se sažalilo na Milanu. Tiho, tiho je održavalo u životu nemoćno Milanino tijelo opruženo ispod stabla pored porte s visokom avlijom. Možda i pretiho da bi moglo živjeti. Usta su joj bila neznatno otvorena i na njima je bila oblikovana riječ OPROSTITE, oprosti, Nermina, dušo moja, drúgo najmilija, sestro najdraža.

Sunce je zalazilo, tihi vjetrić ćarlijao, lišće na stablu koje je možda bilo jabuka šumjelo. Sve bijaše tiho, mirno i usnulo. Zaškripila je porta, netko je provukao glavu kroz mali otvor. Jaki pisak rasparao je tišinu prostrtu naokolo.

Tata, pištala je Nermina, tata, tataaaaaaaaa…

Adem je spora koraka izišao kroz portu. Ispred njegovih nogu ležala je mala djevojčica, njegova druga kći Milana. Kleknuo je pored neživoga tijela voljene djevojčice i zaplakao glasno, tužno i gromko. Od plača ovoga čovjeka koji još nije sasvim oplakao smrt svoga Saida, tresle su se planine, iz korijena se iskorjenjivala stabla, zavijao pas u njemu. Krajičkom oka pogledao je u djevojčicu koja je ležala ispred njegove porte. Na njezinim usnama bila je ispisana neka riječ. Kleknuo je da bi bolje pročitao. Pisaše – oprostite.

Svojim snažnim rukama podigao je djevojčicu, privivši ju na svoje grudi te krenuo prema kući koju je smatrao svojim drugim domom. Za njim su krenule kao svečana pratnja njegova žena Alma i Nermina. Nermina ga je nijemo slijedila. Svi su osjećali kao da su ju napustili, nije mogla ni plakati, ni tugovati. Samo joj se kroz usne plelo nekoliko riječi koje nije mogla sastaviti u rečenicu. Nešto poput, Milana, dušo moja.

Ispred Miloševih i Elinih vrata okupilo se mnogo naroda. Odakle su došli svi ovi ljudi? Kako su saznali? Adem se još uvijek nije odlučio predati tijelo u Miloševe raširene ruke. Pritiskao je Milanu na svoje srce. Narod im se polako približavao. Stvorio se krug, krug od ljudi koji se sve više stezao. Približavali su se polako s neizvjesnim raspoloženjem na svojim licima. Adem i Miloš su se pogledali. Prepletoše ruke i napraviše postelju za Milanu. Uznemireno su pogledavali naokolo. Ljudi su se sve više približavali. Nitko nije znao što će se dogoditi.

Adem i Miloš sasvim su se primakli jedan drugome. U sredini su držali Milanino tijelo. Alma, Ela i Nermina napravile su krug s raširenim rukama oko njih. Ljudski krug sasvim se suzio. Pomiješani ljudi, i od jednih i od drugih. Raširili su ruke. Zagrlili su krug oko dviju obitelji, napravivši golemi krug, jednu novu veliku obitelj. Kao veće, jako sunce, pravilnog ritma, prave pravcate ljubavi. Milana, dušo moja.

 

 

Prevod: Borislav Pavlovski

 

 

  Blagica Đorđievska

Blagica Đorđievska rođena je 14. 2. 1960. godine u Prilepu. Diplomirana je ekonomistkinja – komercijalistkinja (Ekonomski fakultet u Prilepu). Trenutno radi kao računovođa u birou u Prilepu. Ujedno je i supruga i majka. Piše poeziju, kratke priče, a upravo priprema i roman. Nema samostalno izdanje, dosad je poeziju objavljivala u časopisu za kulturu Стремеж (Težnja) iz Prilepa. Redovna je učesnica prilepske manifestacije Поетско Маркукуле (Poetsko Markukule), te je poeziju objavljivala i u njihovim zbornicima. Dva puta je osvojila prvo mesto na konkursima koje organizuje МРТ Скопје (Makedonski radio i TV, Skoplje). Kontakt: bgjorgievska@yahoo.com

 

ažurirano: 05/03/20