Slobodanka Boba Đuderija
– Jeste se Vi cijepili?
– Jesam – odgovorila sam, nenadano prožeta osjećajem krivnje.
– Koliko puta?
Bila sam toliko nespremna na ovo da sam mu automatski, poslušno odgovorila.
– Dva.
– Dva puta?
– Da.
– A zašto se niste cijepili i treći put?
Počela sam grozničavo nagađati koji bi odgovor mogao biti točan. Ne znam ni zašto se jesam cijepila, a kamoli zašto nisam. Na kraju krajeva, on je majstor. Električar. Što god da bubnem, neće mi valjda zbog toga otkazati usluge? Došao je po preporuci mog dobrog prijatelja.
– Vidit ćeš, čovik je dobar ka’ kruv i teška poštenjačina. Neće te oderat’, to ti je sigurno – srčan je bio Marko opisujući ga – Takvih ti meštara danas više nema, viruj mi!
Vjerovala sam mu i sad, intuicijom očajnice kojoj pola rasvjete u stanu godinama ne funkcionira, pokušavam dokučiti odgovor koji Meštra neće odvratiti od uvođenja reda u moj kućni elektroinstalacijski kaos.
Odlučila sam se za iskrenost.
– A ne znam, u biti, zašto se nisam cijepila i treći put. Ne sićam se. Može bit’ da sam u tom trenutku smatrala da mi više nije potriba. Koronu sam ionako i dobila i prebolila. Ka’ i svaki pošteni Hrvat – dodala sam blentavo pokušavajući, kao i obično, nelagodnu situaciju amortizirati humorom. Humor je oduvijek bio moj najbolji imaginarni prijatelj.
Taj je uskakao kad god je trebalo. Ponekad i kad nije.
Promatrao me. K vragu, osjećam se kao da netko upravo odlučuje o mojoj bijednoj, i inače mi nenaklonjenoj, sudbini.
Kako smo se uopće zatekli u ovom apsurdnom dijalogu? Kad je stigao, provela sam ga stanom po čijem se stanju moglo na prvi pogled zaključiti skoro pa sve bitno o meni – živi sama, nema baš puno para i ima dvije lijeve ruke.
Hodao je ispred mene zvjerajući na sve strane kao inspektor Zaštite na radu, povremeno se saginjući da glavom ne udari u dovratke. Cijelo vrijeme je napola potrošenom drvenom olovkom u malu bilježnicu upisivao što već majstori drvenim olovkama upisuju u male bilježnice. Ta olovčica i ta bilježnica su me ohrabrile. Čovjek koji malom drvenom olovkom upisuje stvari u malu bilježnicu jednostavno ne može biti loš. Ni skup, dodao je u mojoj glavi onaj dio mog mozga zadužen za matematiku i kućni budget. Mrvica draga.
Sa strahopoštovanjem osobe koja ima dvije lijeve ruke i nimalo tehničke inteligencije šuljala sam se iza njegovih leđa moleći se svim bogovima u koje ne vjerujem, a ne vjerujem ni u jednog, znači ima ih puno i trebali bi moći pomoći, da Meštar procijeni situaciju u moju korist. Prije njega su me već dva meštra odbila. Ne isplati im se, kažu. Oderati me ne mogu da i hoće, jedino kožu s mene, a u godinama sam kad ti se baš i ne otimaju za kožu.
Kako smo se iz takve, bezazlene situacije najednom našli za stolom, ja u svojstvu ispitanika i osumnjičenika, a on u svojstvu sebe? Mislim da je počelo s mojim brzopletim „Jeste li možda za kavu?“. Htjela sam ga odobrovoljiti, zlu ne trebalo.
Prihvatio je kavu, a ja sam, htijući voditi nekakav small talk, avaj, spomenula sitne zdravstvene tegobe zbog kojih me moja liječnica uputila na sistematski pregled. Zašto nisam potegla temu vremena? Elem, od sistematskog pregleda do pitanja cijepljenja mali je korak, i on je spremno zakoračio.
Moje „Nisam smatrala da mi treće cjepivo treba“ poslužilo mu je kao odskočna daska. Ma kakva daska, trampolin. Skočio je i naš je razgovor odskočio u neslućene antivakserske visine.
Trebalo je otprilike šest minuta small talka da oboje osvijestimo kako pijemo kavu s prirodnim neprijateljem. Srknuo je kavu i rekao:
-Sistematski, ha? Sad ću ja Vama objasnit’ kakva je prevara službena medicina. I plus ću Vam dat’ par dobrih savjeta kako izbjeć’ njihove muljaže.
I po cijenu toga da ostanem živjeti u vječnom mraku neznanja o službenoj medicini te mraku nepopravljenih električnih instalacija, podigla sam ruku.
– Ne, nećete. Nemojte se ljutit’, ali stvarno više ne mogu to slušat’. Inače, savjete cijenim samo kad ih zatražim.
Samu sam sebe zaprepastila vlastitim autoritativnim tonom koji mi inače baš i nije svojstven. Rekla bi današnja omladina, izdominirala. Odmah sam požalila. Tuko! Sad će krenit’ prepucavanje, a onda će on otić’ i adio svim popravcima! Da je bar prvo prionuo radovima, pa onda krenuo s pričom. Ovako, na početku bijaše Riječ, a onda sam ostala bez Svjetla.
Spustio je glavu, zagledao se u šalicu pred sobom. Malo je pročistio grlo. Osjetila sam kako mi se svi mišići u tijelu napinju. Bože, sad kad me krene uvjeravati, potpuno ignorirajući moj zahtjev za poštedom od tih tema. Sad kad me krene cijepiti. Onda je progovorio.
– Ja se ispričavam, u pravu ste. Nisam trebao krenuti s tom pričom. Još jednom se ispričavam. Nego, vratimo se na posao. Sad ću Vam napraviti popis, ugrubo, troškova za materijal i za ruke.
Moji obrambeno napeti mišići su se zbunili i neslavno ispuhali. Nisam stigla načuditi se do kraja, nastavio je i rekao mi cifru.
Buljila sam u njega.
– Gledajte, Meštre, to je nerealan iznos. Pa ne možete ni putne troškove s tim pokrit’!
Nešto je promrsio.
– Skužajte, nisam čula šta ste rekli?
– Kažem – nastavio je mirnim glasom – da mi vjera brani opelješit’ ljude.
Prasnula sam u smijeh. Još je i duhovit, vidiš ti to! Vjera mi brani – u krugu u kojem se ja krećem to uvijek znači zajebanciju. Pogledao me ozbiljno.
– Ne šalim se.
Opet sam buljila.
– Ajme, oprostite, stvarno, nisam se tila rugat. Ja, ja poštujem svačije! – uzvratila sam panično, svjesna da upravo zvučim kao svi oni sa društvene mreže koji su rečenicu započinjali s „Ja poštujem svačije…“ ali bi onda došlo ono „Ali“. Ja bar nisam imala to „ali“, tješila sam se. Ili sam bar mislila da ga nemam.
– Znači, Vi ste vjernik? – tonom kao da ga pitam „Znači, vi prodajete heroin djeci ispred osnovnih škola?“.
– Da. Vjernik, Hrvat i katolik. Ja i svi moji.
Zašto mi ovo sad govori? Možda mu je njegova hrvatska intuicija dojavila da nisam samo vakserica, što je već dovoljno loše, nego i proizvod miješanog braka. Čekaj, čekaj. I mi nacionalnost za trku imamo.
– Ja sam ateistkinja iz miješanog braka i za vrime rata su nas hrvatski vojnici tili izbacit iz stana. Rekli su nam da Hrvatska nije naša zemlja, pa naš ne može bit’ ni stan.
Šutio je.
– Mislim, šta se tiče stana – nastavila sam – ako sam ja pola-pola, ako srpska strana moje obitelji nije imala pravo na taj stan, hrvatska strana valjda je. Tako da bi bilo pošteno da nam otmu samo pola stana.
Pogledao me.
– Vi od svega napravite zafrkanciju, a? – rekao je.
– A pa šta ću. Neko pije, neko se drogira, ja se zafrkajem. Triba preživit.
– Žao mi je, žao mi je šta ste to proživili – rekao je tiho – Sram me je. Ja Vam nisam od onih koji odma’ počnu govorit „To nisu bili hrvatski vojnici“. Jesu, jesu. Znam ja. I to triba progucat. I priznat. Rat, šta sam sve proša i vidija… Mojima je sve zapaljeno, tamo na selu. Sve je gorilo.
Naglo je ustao, uzhodao se po kuhinji i jedva čujnim glasom dodao:
– Bija sam na rubu provalije.
Čekala sam, napola prestravljena. Nisam bila sigurna da želim čuti o toj provaliji.
– Bija sam na rubu provalije. I da mi nije bilo svećenika i vjere, ne bi mi danas ovdi razgovarali.
Okrenuo mi je leđa i brzim pokretom ruke obrisao oči. O majko moja. Što je sad ovo.
Moj humor je odmah detektirao pretešku situaciju i pomislila sam – da nije antivakser, Hrvat i vjernik, sad bih ga zagrlila. Malo je falilo da mu to i kažem. Srećom, na vrijeme sam se zaustavila.
– Tija sam Vam reć, znate, nije svaki domoljub ustaša.
– Ja to i ne mislim – dodala sam brzo. Možda malo prebrzo. Najednom sam imala ogromnu potrebu pokazati mu kako mi „s druge strane“ nismo loši ljudi.
– I nije svaki vjernik glup i fanatičan.
– Znam, znam, nikad nisam mislila da…
– Samo se kod nas ljevica i desnica mrze i gledaju ka’ neprijatelji – dodao je.
– Istina – jedva sam dočekala – Ali znate, ja Vam nisam takva. Meni nije najvažnije da je neko „naš“. Nego da je čovik. Makar bija i s druge strane, razumite šta oću reć?
– Razumim, razumim – kimao je glavom.
Gledali smo se u oči i pomislila sam kako bismo on i ja u nekom drugom kontekstu, nekoj drugoj zemlji, možda bili jako dobri prijatelji. Da smo se, recimo, sreli prije nego što nas je balkanski i koronski usud izranjavao. Možda bismo i tad bili na različitim stranama, jer te strane uvijek i svugdje postoje, ali bi unatoč njima mogli biti prijatelji. Dobro, idealiziram. Ali evo, možda se bar ne bi doživljavali kao neprijatelji. Kako bi to divno bilo. Neka cijeli ovaj svijet…
– Dobra ste Vi osoba – trgnuo me iz mojih Jalta, Jalta zastranjivanja njegov najednom neobično mekan glas.
– Hvala Vam – odgovorila sam i sretna, i zbunjena.
– Što se tiče radova, odgovara li Vam prekosutra kroz jutro?
– Naravno – rekla sam.
Imala sam mu potrebu još nešto reći, još svašta objasniti, pa nisam rekla ništa osim, opet:
– Hvala Vam. I za cijenu, znam da ste mi mogli i duplo naplatiti.
Zastao je i ne gledajući me, otključavajući vrata svog automobila, dobacio:
– Da niste nevjernica, vakserica i samo napola Hrvatica, bilo bi Vam i jeftinije.
Slobodanka Boba Đuderija
Rođena sam 2.11.1963. u Šibeniku, na Dan oslobođenja Šibenika. Od 1965. živim u Splitu. Prvi javni literarni početci bili su mi na blogu Marchelina i u Slobodnoj Dalmaciji, gdje sam objavljivala humoreske u podlistku Pomet, pod uredništvom Ćiće Senjanovića. Pisala kolumne za portale i tiskane medije u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Autorica nekoliko zbirki kratkih priča, dvije zbirke poezije i jednog romana. Članica sam Hrvatskog društva pisaca.
Kontakt: Patreon https://www.patreon.com/c/Bobaduderija
ažurirano: 03/03/25
