Petre Dimovski

 

 

Priča je istinita,
imena likova su izmenjena.

Svjetlosni val pomiješao je prostor te ju zbunio. Umjesto da bude na vidiku, Lucija se sakrila iza monitora. To što je vidjela ubrzalo joj je rad srca, a svjetlost zasjala mekom toplinom kroz dušu. Napregnula se za povik. Istoga trenutka paralizirao ju je instinktivan strah.

Na vidik je stupila Milosava…

Milosava je spustila korpu pa se uspravila i, zagledana naprijed, zamrznula pogled. Poželjela je pobjeći sa susreta. Ali nije učinila ništa.

Dvije žene neizbježno su se uhvatile pogledom na krajevima trake u tvornici kompjutora Franklin Electronic u West Raidu u Sydneyju. Promatrale su se nijemo, vrativši se u pukotinu vremena. Bile su neodlučno zbunjene, kao da traže put natrag. Bešumno krenuše jedna prema drugoj. Ubrzaše. Potrčaše. Nadohvat zagrljaja zadržalo ih je unutarnje bunilo. Pogledavši se, neodlučno su zastale. Kroz svjetlost očiju ulazile su u duše. I, odjednom se zagrliše. Čvrsto, osjećajući strah od rastanka. Zaplakaše. Sa snažnim unutarnjim nemirom kojim su istiskivale, izgleda, sve mučnine što su se nakupile.

Munjevito je protjecala traka života.

 

Sjedile su u tvorničkom pogonu Barde te se šalile. Njih tri. Nerazdvojne od kada su prohodale. Razgovarale su o uspomenama iz boravka u vrtiću, koje su im sada izgledale golicavo nevine. Šarena panorama grada ispunjavala im je oči. S planine Igman puhao je svježi jugozapadni vjetar. Lucija je, pogledavši na sat, ustala. Vrijeme je za povratak u halu.

Susrele su na ulazu pijane bradate ljude koji su galamili. Onako naoružani puškama, predstavljali su prijetnju što je remetila misli. Slika iz toga prostora natovarila je na njih svu težinu vremena, koje je neočekivano podivljalo. Čuli su se pucnjevi po Sarajevu. Počele su podjele. Federacija se raspadala. Zavladavala je mučna neizvjesnost. Plele su se jezovite priče. Pojava naoružanih ljudi, s očima u kojima je gorjela vatra mržnje, unosila je gubitak prisebnosti, toliko potrebne da se ostane čovjek kad zapljusne nevrijeme.

Ima li Srpkinja među vama?

Prijetnja je uskomešala zrak u koji je bila unijeta.

Ti pođi s nama, udarajući ju puškom, gurnuo ju je onaj što je bio do Lucije. Osjetila je u srcu udar paničnoga straha. Ona je Srpkinja, pretjerano žurno pokazala je Lucija prema Milosavi, izgubljenoj u svome strahu. I tek što se pribrala od izrečenoga, Milosavu su već ukliještile hladne cijevi oružja, prisilivši ju da potrči pred njima. Dok je Lucija zbunjeno gledala u Milosavu, nemajući više riječi na ustima, ona joj je presrela pogled. Panično je slala molbu u grču užasnoga straha. Smrtno bljedilo Milosavinoga lica otkinulo se sa slike i zalijepilo u Lucijinu dušu. Što sam učinila, pitala je samu sebe, nemoćna zakoračiti u realnost. Zbunjena i uplašena ušla je u tvorničku halu. Zašto nije uspjela reći da joj je ona najbolja prijateljica? Poput sestre. Mučila se, iako nije mogla pronaći utjehu u glasu što se protivio tome da ne može ništa učiniti. Vrag je ušao u ljude i preuzeo sudbinu. Sa stroja nasuprot njezinom zurila je Mirzeta, dok se crni oblak počeo lijepiti za njezino lice. Hladnoća je prodirala u prostor. Koga se bojati, na što se osloniti? Zašto prijateljstvo postaje izdajica, a ne može ništa učiniti za zaštitu?

Poslije nekoliko dana naoružani ljudi odveli su nasilu kod čaršije jednu skupinu. Lucija je tonula pogledom u događaje, pružajući ruku prema Mirzeti.

Vidjele su se nakratko.

Mirzeta, dušo! I tebe ću izgubiti.

Tko me je izdao?

 

Zbunjena i preplašena, Lucija nije mogla srediti misli. Ispričala mi je što joj se dogodilo sljedećega dana:

Kad su pokucali na vrata stana, očekivala sam Stanojkov povratak s djecom, da podijelimo brigu što nas je pritisla. A ušli su bradati ljudi i unijeli smrtnu prijetnju. Čula sam da me je moj suprug, lojalan prema njihovom djelu, prokazao kao strankinju i pobjegao s djecom u Beograd.

Nisam se obranila. Takvoj snazi zla! Taj što je navalio na mene već mi je prvim zahvatom poderao traperice. Prodro je u mene oštrim bodežom kroz dušu. Nebo se otvaralo i zatvaralo. Tonula sam i izranjala iz tamnoga crnila svijesti. Kad su me zatvorili u logor prepoznao me je jedan školski kolega. Odvukao me je iza barake prijeteći mi da će me silovati zbog osvete što sam bila razdragana gizdavica. Ostali su se pijano cerekali. Nisam se imala snage suprotstaviti, niti ih moliti. Viči, reče tiho kad me oborio na zemlju. Viči, pevaj, urliči… Ako predosjete da improviziram strijeljat će nas oboje. Ništa se ne može protiv ludila. Zlo je zapaljen brod što plovi nemirnim morem među ajkulama. Pokazao mi je put. Iz cipela sam izvadila tisuću maraka koje sam predala svom drugaru da me otkupi i oslobodi.

Ali sudbina mi nije bila sklona. Iz jedne rupetine pala sam u drugu. U muslimanski logor. Jesam li mogla izdržati još muka? Sušila sam se, topila, gasnula. Nisam bila privid života nego privid smrti kad sam se dovukla do ograde a da nisu pucali. Smrt sam spomenula jer sam samo nju susrela. Barem ću umrijeti po svojoj želji. Bijelu planinu, okovanu snijegom ne bih prošla ni da sam bila sita i punašna, a ne gladna i mršava. Ali grabila sam kroz snijeg samo da pobjegnem što dalje od nasilne smrti koja mi slijedi trag, osjećajući ju pristojnijom.

Promrzla, a živa, ležala sam u krevetu. UNPROFOR-ov helikopter uočio je crnu mrlju na bijelom snijegu. Provela sam dvije godine u logoru u Španjolskoj. Stanojko me je tražio po kontinentima. Kad sam stigla u Australiju, krenuo je na put da mi dovede djecu.

 

Milosava mi je ispričala o košmarnom snu koji potiskuje pred javom.

Uveli su nas s ostalim otetim u ograđen prostor. Čuvari su bili pijani, i još su lokali. Bacili su me u malu prostoriju i strgnuli mi odjeću. Ponašali su se zvjerski. Jedan je htio voditi ljubav. Drugi ga je odgurnuo kočopereći se s nožem. Zažmirila sam da ne vidim zamah, ali sam čula prijetnju: Ako nema zadovoljstva, onda ima ovoga! Uhvatio me je za grudi i zamahnuo. Onesvijestila sam se od oštre boli, potonuvši u tamnu dubinu. Došlo je do nereda, vike, pucnjave. Sa zadnjom mislećom iskrom shvatila sam da se međusobno ubijaju.

Odnijeli su nas u kamion, i nabacali na gomilu. Kad shvatismo da smo žive, već smo bile na putu. Liječili su me u bolnici UNPROFOR-a. Preko humanitaraca stigla sam u Nizozemsku. Zatim ovamo.

 

Mirzeta, pak, razvijaše traku što je stalno prolazila pred njom.

Bili smo postrojeni iznad dubokoga rova. Puške uperene u nas. Vidjela sam samo smrt. Osjećala sam kako tonem, gubim se. Padala sam. Dodirivala zemlju kad je počela pucnjava. Otkotrljala se u rov. Kad sam došla k sebi, studen mi je razbistrila svijest. Otkrila sam da ležim na zemlji i da u takvom položaju moram ostati do noći. Uzela sam svoj život i izišla iz rova. Moje dijete odveli su u Norvešku. Dugo sam dokazivala majčinstvo. Kad su mi predložili Australiju, rekoh sebi, bolje što dalje od uspomena. Ali sam potom otkrila da uspomene nosim u duši.

 

**

Ovdje je i Mirzeta, rekla je Milosava Luciji. U izbjegličkom kampu u Paramati. Čeka posao. Mene je pronašao Cvetan iz Skopja, držao je trafiku na uglu Igmanske, kod Vogošća džamije. Otvorio je biznis za čišćenje i ponudio mi posao. Nostalgičan prema našim krajevima. Rekla sam mu da potraži i tebe, znala sam na neki način da idemo istim putevima. Kad sam te ugledala, shvatila sam da te je našao.

Našao me je, pogledom je zahvalila Lucija. Da pozovemo i Mirzetu.

Tri žene sjedile su na zapadnoj strani tvornice. Među razgranatim eukaliptusima šumile su vode Lane Cove Rivera, pomiješavši svoj šum s krikom kakadua koji je doletio kao bijeli oblak. Razgovarale su o dobrim starim uspomenama i o novim planovima. Rat nisu spominjale. To što se ne može izbrisati iz memorije, potisnule su u sebe.

Stanojko će doći ovamo, rekla je Lucija dvjema prijateljicama.

Htio bi nas vidjeti zajedno s tobom?

Bit će sretan. S mukom se oporavlja od kaosa što ga je dohvatio. Ne podsjećam ga na loše uspomene. Njegova misao bila je kako spasiti djecu. Čovjek griješi u životu, ako se boji ljubavi.

Iz pravca Lane Cove Rounda ispred Takvel Parka, pored samoga ugla McDonald’sa pojavio se Stanojko. Lucija ga je ugledala i uzbuđeno pratila kad je zastao pored jednoga debelog guštera, očigledno pokušavajući smiriti neki prezategnuti živac. Zatim je požurio i popeo se do njih. Pozdravio se s Milosavom i Mirzetom, te odsutno dodirnuo Lucijinu kosu. Teško se uključivao u razgovor. Ali teme su bile žive, otvarale su sretne horizonte i ubrzo se i on priključio dosjetkama.

Milosava predloži da se taksijem vrate u izbjeglički kamp, ali se umiješao Stanojko. Odvest ću vas automobilom. Na različitim smo stranama, reče mu Mirzeta. I da ste na različitim stranama svijeta, odvest ću vas. Odvest ću i Luciju. Ne želi se rastati od vas.

Pa kamp i nije toliko privlačan da ga ne želi napustiti.

Nije, ali ostajem tamo sve dok ne dobijem dokumente. Kad se vratim Stanojku i djeci, pozvat ću vas da živimo u zajedničkoj kući. Neću moći podnijeti da budemo razdvojeni. Moramo se potpuno vratiti životu.

Sljedećega mjeseca uselili su se u kuću u Redfernu, pored parka kod Royal Hospitala. U blizini Lucijine terapije. Nokti na nogama urastali su joj zbog ozeblina u meso koje su raskidali uz oštre bolove, pa su joj ih morali operirati.

A za dušu nema operacije.

Operacije nema, ali je lijek prijateljstvo.

 

Prevod: Borislav Pavlovski

 

 

  Petre Dimovski

Petre Dimovski rođen je 1946. godine u Makedoniji. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Skoplju. Radio je kao novinar i profesor, a četiri godine je živeo u Australiji. Trenutno je glavni i odgovorni urednik književnog časopisa Udruženja književnika Makedonije – Стожер (Stub). Debitovao je 1973. godine zbirkom priča Преломи, koja je bila nominovana za beogradsku nagradu Mladost. Objavio je 14 romana, 11 knjiga priča i 6 monodrama, za koje je dobio preko 40 nagrada i priznanja. Kontakt: petdimo@yahoo.com

 

ažurirano: 25/02/20