Aneta Tasevska Petruševska
Jurumleri 2019. U domu obitelji Ristovski ujutro je uvijek mirisalo dobro. Iz kuhinje je dopirao miris pite, krafna ili zeljanice. Krivac za to uspravio se ovoga jutra nad svojim djelom. Žućkasto-zlatna boja smiješila se ženi s crvenim obrazima, majci troje djece. Vučena pita isparavala se i smješkala. Otkako je završilo ushićenje pokrila ju je krpom, odozgo stavivši jednu manju tavu da ju iznese na balkon.
Samo minutu da se ohladi, a dotle ću postaviti stol.“
Minutu kasnije naselje koje se protezaše pored pruge razbudio je glasni ženski krik. Strčaše se troje djece, njezin suprug Venko i susjedi.
„Što je, Nado?“, upita susjeda Marica.
Nade je sjedila pored stola na balkonu, ljutita i zbunjena. Djeca bijahu u kući, da se mali ne opeku, Venko u podrumu i zašto bi uopće učinio takvo nešto, a mačka ne može ukrasti cijelu tavu. Razmišljaše i razmišljaše, ali krivca za nestalu pitu nije otkrila.
„Šteta za pitu, šteta, ali je i tako nisi davala probati“, našalio se susjed Mite koji je slučajno prolazio pored kuće vraćajući se s punim torbama s pazara.
To ne bijaše jedina stvar koja je iščezla iz naselja. Te nedjelje jednostavno je nestala košulja susjeda Mite koju je njegova žena objesila na žice vani da se suši, isto tako i deka iz dvorišta Stamenovih, koju je Marica iznijela da ju istrese. Iz Radinoga kokošinjca gotovo svaki dan nedostajala su jaja, a zatim krajem tjedna nestala je i kokoš koju je Nade kuhala u velikom pokrivenom loncu na balkonskoj peći.
„E uhvatit ću ja tebe“, ljutito reče ona, „jer od mene kradeš samo hranu, što nisi uzeo Venkovu košulju? Stara je, a ne želi si kupiti novu.“
Zatim je u mislima malčice ponovno dodala: „Jer sam najvrednija i najbolje kuham“ te otrčala susjedi Dobrinki na kavu da se pohvali svojim zaključkom.
Sljedećih dana istraživaše. „Životinjica nije, čovjek je zato što samo čovjek može napraviti toliko zlo. Hrana i odjeća, ili mu trebaju ili želi naštetiti“, razmišljaše dok je sumnjičavo zavirivala u dvorišta pri povratku s tržnice. Da nije vidjela Mite kako se vraća s pazara s torbama, sumnja bi pala na njega.
„Šaljivdžija je veliki, ali je i veoma škrt. Ništa ne posuđuje susjedima, a voli ujutro doći na rakiju kod moga Venka.“
Zatim je opazila da je ona crvena geranija, koja je pala prošloga tjedna s balkona i posvema se razbila, bila zasađena u drugu teglu koju nije prepoznavala.
Za to dobro djelo zahvalila se suprugu koji je tada gledao vijesti i samo je promrmljao nešto okrenuvši glavu prema televizoru.
Poslije nekoliko dana ponovno se začuo ženski krik u naselju. Sad je Marica okrivila Nade da joj je ukrala teglu. Da bi ju smirila i ispitala pozvala je Nade na kavu i tortu, ali osim činjenice da je Marica tu teglu bacila na hrpu smeća u dvorištu nije doznala ništa drugo. Isti dan pohvalio se Rade da je našao deset eura koje je netko bacio u njegov kokošinjac. To je još više naljutilo Nade.
„Njemu deset eura za desetak jaja, a meni ukradena tegla za vučenu pitu i kokoš. Nepravda. Tko god bio, ne cijeni moj trud“, negodovaše ona.
Jedne večeri u podrumu susjeda Novice bijaše otkriven kradljivac. Sakupila se cijela mahala da ga vidi. Mladi crnomanjasti mladić, suznih očiju, sjedio je ogrnut dekom obitelji Stamenovih. Bijaše pozvan Nadin najstariji sin da prevodi jer je mladić nešto pripovijedao, ali im je tek dijete otkrilo da kradljivac govori francuski.
„Od sutra ćeš i taj jezik učiti“, reče mu majka razočarano.
Odlučiše ga ostaviti u podrumu dok ne otkriju tko je mladi kradljivac. Sljedeće jutro dovedoše učiteljicu iz bliske škole i ona im ispriča nevjerojatnu priču o studentu koji je u bijegu, nadajući se da će spasiti svoj život i pronaći svoju sestru koja je isto tako pobjegla iz vihora rata.
„E ovdje treba za život mnogo rada, dijete“, reče Riste studentu, „ali ako želiš ostani, počinje ljetna sjetva i trebat će nam pomoć. Zauzvrat ćeš imati krevet i plaću.“
Zatim se posvadiše susjedi tko će ga ugostiti i pomoći mladom čovjeku kojega život među metcima i ruševinama nije štedio.
„Ostat će kod nas“, prekinu ga Nade, a učiteljica prevede, ali se nepozvani gost učtivo zahvali i rekne svoje namjere. Planirao je nastaviti svoje putovanje. Nosi nemir u duši dok ne otkrije sudbinu svoje sestre. Jedino mu je ona ostala.
Kako se pojavio tako je i poslije dva dana nestao, a ponovno je nestala Nadina pita, ali je na balkonskom stolu stajao buket proljetnoga cvijeća.
„Nitko ne zna kamo će nas odvesti put, danas sam ja, a sutra možemo biti poput njega, mladića prepuštenoga samom sebi.“
Nitko nije znao da je svako jutro po odlasku nezvanoga, dobrodošloga, seoskoga gosta iz daleke zemlje, Nade ustajala malo ranije nego uobičajeno i mijesila dvije vučene pite, ostavljajući mrvicu dobrote sakrivenu između dvije tave na balkonu.
Prevod: Borislav Pavlovski
Aneta Tasevska Petruševska
Aneta Tasevska Petruševska rođena je 1983. godine u Skoplju. Detinjstvo je provela u rodnom Sopištu, mestu koje će uvek da ostane njena najveća inspiracija. Završila je srednju školu „Vlado Tasevski“, zanimanje: tehničarka za PTT saobraćaj, a diplomirala je na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta „Sveti Ćirilo i Metodije“ u Skoplju, kao inžinjerka elektrotehnike i informacijskih tehnologija. Danas radi kao elektroinžinjerka. Piše poeziju i prozu. Omiljena knjiga joj je "Peta gora" Paola Koelja.
ažurirano: 04/02/20
