Mihailo Marković
Daj, molim te napiši tu priču! Zaboga! Cio dan počinješ hiljadu društvenih tema, a potpuno si neproduktivan! Sad me tako podsjećaš na brata, ne mogu! Jana, vidno iscrpljena od predavanja i čuvanja djece histerične Hilde bodrila ga je da se prijavi na konkurs kratke priče o poratnom pomirenju. Razmišljanja o ratovima u bivšoj Jugoslaviji nerijetko su ga opsjedala, iako se velikog dijela grozota nije mogao sjećati, a i Crna Gora, kažu zvaničnici, nikad nije bila u ratu. Konkurs mu je budio veliku dilemu: Je li moralno pisati o nečemu tako strašnom što ipak nije dio tvog neposrednog iskustva? Ima li moralno pravo da bludi o slanju priče, i to prve koju će u životu napisati, sada dok na pragu tridesete, neuposlen krade Bogu dane u stanu u Beču i dok je sve više opterećenje Jani koja sve svoje obaveze oko arhitekture, stresa oko uslova za stipendiju, mora da ostavi po strani da bi njega, skoro devet godina starijeg, nagnala da nešto suvislo u životu uradi? Prebacivao je sebi da je bolesnik koji životari na grbači jedva punoljetne cure. Na momente ima osjećaj da je voli, mada sluti da će ga za par godina mrzjeti iz dna duše. Raskinu li, biće joj onaj manipulator, prva prava veza, koja joj početak svake naredne puni zebnjom. Ako ostane sa njim, sebe će proklinjati što nije kuražna da ga ostavi. Ostane li, biće osavremenjena replika njegove majke, koja, kažu komšinice, treba da bude srećna što je muž nikad nije udario i varao, makar ne javno.
Bilo im je 16 godina. Bili su na selu da se sklone od grada u kojem su kao ekipica grungera bili prozivani da su narkomani, sektaši, pederi… Jedan od njih je imao kuću u onim krševitim, vesternovskim selima u okolini Cetinja u kojima postoji samo huk ptice, kamena crkva i maglovita ideja o arhetipskom slobodarstvu predaka, a stanovnika odavno nema. Navili su Down in a hole i počeli da pjevaju u klinačkom falšu. Odjednom se čuo pucanj! Pa drugi! Pa treći! „Jesi li to doveo narkomane da me provociraju?“ Iza susjedne međe, stajao je čovjek. Ni lice mu nijesu mogli jasno vidjeti. „Izvini! Izvini! Idemo!“ Da li su izvinjenja pribrala čovjeka da prestane pucati, nije mogao odrediti jer u njegovom sjećanju naredni prizor bio njih trojica u Lukinim kolima, koji je jedini od njih znao da vozi. „Maro! Ko to bi?“ „Ne pitajte, to mi je daleki stric! Tata mi je davno zborio da se vratio lud sa ratišta! Potpuno sam zaboravio da on može doći na selo. Praštajte momci, htio sam samo da nam bude lijepo.“ „Avetinja! Možeš misliti što su naši suludnjaci radili tamo kad su nam se vratili ovakvi!? Bože sačuvaj!“ reče Luka. O nesuđenoj smrti niko od njih nije pričao kući. Luka bi ujaku i majci, sa kojima živi otkad mu se otac 1999. „raznio bombom“, morao da objašnjava zašto krade ujakova kola. Maro bi morao da se pravda da nije postao narkoman kao stariji brat, jer kako drugačije objasniti svojima zašto ide u tu kuću, u kojoj mu se tetka otrovala i u koju smije samo tata da uđe?
Njemu je bilo najlakše: sa ocem svakako ni o čemu ne priča, iako nijesu bili u jasnom sukobu, a majku nije htio da opterećuje. Iz današnje perspektive mu na momente biva nenormalno što nijesu otišli u policiju. A gdje su mogli poći? Kako objasniti policiji, u mjesecima postreferendumske euforije na Cetinju, da čovjeka provocirali nijesu? Ratište u zemlji koja negira da je ikad na nekoga slala vojnike policajcu bi otvorilo sumnju da lažu i da je istina što tih par ulica u zavičaju za njih kažu da su ekipica narkomana, pedera i bolesnika sektaških. Da mu je tada bila svijest skoro tridesetogodišnjaka, ako bi policajac krenuo da insinuira nešto u tom pravcu, žalio bi se nekoj NVO na atak na pretpostavljenu seksualnost. Ma ne bi! Jer sve i da se desilo 2020. godine, sve i kad bi policajac poslije milion EU-obuka bio obazriviji prema đetićima, dok predmet dođe do tužilaštva, suda ili čega već, Marovog bi strica pustili da se brani sa slobode i ubio bi ih!
O Marovom stricu je pročitao nakon par godina da je „u prigradskom naselju u kojem je živio usmrtio iz vatrenog oružja komšiju, zbog, kako kažu drugi stanari zgrade, banalne svađe“. Iz komentara na portalu saznao je da je Marov stric, prije nego što ga je država poslala na front, bio miran momak i talentovan sportista. Admini su poslije par sati obrisali komentare, jer im je urednik vjerovatno objasnio da Crna Gora nikad nije bila u ratu i da su po Konavlima palili i ubijali „samo ludi dobrovoljci“. Nalet turobnog sjećanja prekinula mu je Jana, koja se vratila sa faksa i, skidajući anti-korona masku, rekla: Fante iz Gnijevog dola ni danas nije počeo da piše!? Moram se presvući. Nacrtna geometrija me je ubila. Idem da čuvam Hansa i Gertrudu. Kad se sa posla vratim naćiću te u istom položaju? Nema veze, samo nemoj da te ja ometam.
Njen cinizam ga je samo na momenat trenuo, a onda je uronuo u bujicu misli koju je teško mogao kontrolisati: Ma ja želim pisati o razaranjima sa one strane Debelog brijega da bih podvalio ocu! Učinio bih to da se posrami zbog činjenice da je dozvolio da mu u lokal dolaze oni koji su mu devedesetih slali racije. Danas se o tom očevom kafiću prave dokumentarci, zato što je devedesetih bio više puta zatvaran zbog „antiratnih okupljanja“, iako se uvijek izostavi koji je rat u pitanju. Sada otac za svaki Dan nezavisnosti pije konjak sa istim tim tipovima, sada samoproklamovanim evropejcima. Sada ti tipovi za sve praznike stanu ispred očeve kafane, te „elitne prčvare sa pseudoumjetničkim šarmom“, kako ju je u ljutnji zvao, na sred Njegoševe, u gradu kojeg ostaviše bez svih fabrika, pa daju izjave o „multietničkom skladu crnogorskom“ koji su oni, navodno, uvijek čuvali. Tata klima glavom i izgleda nikad nema, ni u najgorem pjanstvu, košmare o svim tim zadriglim likovima u odijelima koji u toaletu njegovog lokala peru krvave ruke, gledajući se u ogledalo iznad kojeg pseudoartističnim slovima piše: Ut sementem feceris, ita metes.
Da bi ga odvojio od te morbidne fantazmagorije, um je pokušao da ga odvuče na neku sliku idile, makar neke iz najranijeg djetinjstva. Uzaludno! Njemu, koji nikad nije živio u uvjerenju da može napisati ličnu priču o ratu, počeše se ređati nasumične slike sjećanja na prizore ratnog stradanja. Doživio ih je u Crnoj Gori, iako izvan otadžbine „koja nikad u ratu bila nije” nikad nije spavao duže od dvije noći prije ovih utvara iz B. Strasse. Iz sjećanja iz najranijeg djetinjstva kao ikona mu izranja slika majke koja je nosila crninu za rođakom iz Sarajeva koji je poginuo kao civil. Sjetio se djece iz ratnih područja koja su boravila na Institutu Simo Milošević u Igalu, mnogi od njih bez ekstremiteta zbog mina. Uglavnom im je zaboravio imena. On je po Institutu cmizdrio zbog loma ruke i sjeća se stida koji je još kao mali osjećao spram njihove razboritosti da budu nasmijani uprkos nedaćama. Taj isti stid koji je osjećao prema negdašnjim cimerima iz bolničke sobe osjećao bi i prema cimerima u potencijalnoj tragediji na selu, ako bi objavio priču. Luka, čiji se otac „raznio bombom” donesenom iz Cavtata – tako je tada palanka definisala samoubistvo, sada radi kao konobar na Hvaru i ima vjerenicu Hvaranku. Marova se tetka, kažu, ubila u onoj kamenoj kući na selu kada je shvatila da joj je muž došao sa ratišta prepun para i prstenja sa leševa. Oni nikad nijesu isticali svoja bolna iskustva i žive znatno razboritije od njega. Cmizdravac je našao opravdanje i za oca. On je makar pokazao bunt protiv rata dok je rat trajao. Iz ove perspektive mu djeluje da je patio. Sjeća se da ga je, bez puno riječi, vodio na izložbe, koje oca suštinski nikad poslije zanimale nijesu. Valjda je želio da u tišini promisli o tome u kakav Ad se tih godina pretvorila „čojska Gora”. Upravo su mu te izložbe sa antiratnom tematikom stvorile samoobmanu da i sam može biti kreativan. U bunilu se pitao: Kakav bi ti bio monstrum da si bio poslat? Ti koji si kolebljivac i gotovan! U memljivom tunelu vidio je da za njim trči ON. Baš to! Strahote rata bi tebe u strica Marovog pretvorile!
Iz more ga prenu Jana: Slušaj! Ja sam cijelog života imala ideju da ne želim da uz sebe imam kopiju svoga brata! Toliko sam puta pokušala da mu pomognem da organizuje svoj život, dok on u veltšmercu citira Ničea i odbija da ustane. Ne dolazim na Cetinje jer ne mogu da ga takvog gledam, a pomoći mu ne umijem.
Nikad mu raskid nije pao toliko lako i bio joj je zahvalan što ga je probudila iz košmara.
Dolazeći doma prvi je put u životu bio na Ćilipima. Tata ga je pitao da li želi da odu do starog grada? Odbio je u strahu da će ga nakon ljepote palata opet pohoditi isti košmari. Za tri ure su bili doma. Dok su ručali uz privid sretne familije, intrigantna mu je bila pomisao da je glatko odbio da posjeti grad o čijem je stradanjima tako opsesivno želio pisati.
Priču nikad nije poslao na konkurs.
Mihailo Marković
Mihailo Marković živi i radi na Cetinju. Čast mu je što je njegova prva objavljena priča dio ovog važnog zbornika. Političke nauke završio je u Rimu, radio na raznorodnim projektima civilnog društva u Crnoj Gori i Evropi. Od svih poslovnih i volonterskih angažmana, najponosniji je na rad u oblasti unapređenja položaja osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori.
ažurirano: 11/03/25
