Ivana Dilber
Bog je, ipak, najjači kolekcionar. Reda nas gore kao cjepanice na palete da se prosušimo od ovozemaljske pljesnivosti. Prije nebeske trijaže, dakako.
„I svi ćemo Njemu, ovako slabi i ovako grešni, na istinu“, govori mlađahni fratar u neispravan mikrofon, a o habit mu se zapleli čičci što ih je pokupio na nepokošenu prilazu kapelici.
Nad ukopištem prostro se oblak i pljucka po obrazima svjetine. Netko misli o pokojniku, netko o kiselu kupusu na štednjaku. Jer, nedjelja je, dan Gospodnji. Između gladnih trbuha i Očenaša utisnula se među kišobrane i pokoja misao na vlastitu grešnost: pljuc, kad si ono izbeštimao sve svece… pljuc, pljuc, i zaorao više nego što si smio… pljuc, pljuc…
A razjapljeno grotlo čeka. Danas će s tijelom pokojnika progutati i moći Čudotvorne Gospe Sinjske što mu ih je mater Luca ušila u unutarnji džep spitfajerice kad su mu prije dvadeset i tri godine u ruke tutnuli tandžaru i poslali ga na seosku stražu.
Više se nije vratio u svoju studentsku sobu na splitskome Spinutu, a Nena se udala u Omiš za vlasnika omanjeg hotela i rodila mu dvoje djece. Eh, da su barem naši – pomislila bi mater Luca u samotnim jutrima kad bi kroz odškrinut prozor načula vrisku seoske dječurlije – imali bi Neninu kuštravu kosu i pametne oči moga Vlade. Koji put pričina bi bila toliko stvarna da bi joj ruka poletjela prema licu izmaštana unučeta i umjesto meka obraščića artritični bi joj prsti zahvatili tek ništavilo, zgrčivši se od bola.
Danas, kad na nj navale zadnju lopatu zemlje, gurnut će u škrabicu dvadeset maraka za misu, zatvoriti grobljansku kapiju i, šutajući kamenčiće pred svojim još živim tijelima, a možda i dušama, požuriti kućama.
Vladina je duša raskrstila s ovim svijetom puno ranije nego njegovo tijelo. Ono se uzveralo na najveći hrast u obližnjem gaju, nataknulo konop oko vrata i podalo se buri koja u duvanjskome kraju zna doći naglo i silovito, baš kao i smrt. Nebo nad gajem još je bilo bistro i nije slutilo oblake što su se tek pomaljali nad vrhovima Kamešnice.
„Obisio se Vlado! Obisio se Vlado!“ zatutnjalo je po seoskim kućama, a onda se prelilo i u čaršiju. A male su čaršije otvorene pozornice čije daske popiju više krvi i suza od dasaka svih velikih teatara. Svi ondje strepe od svoje oproštajne role, nadajući se da ih vlastitom kraju neće dovesti kakva gadna nenadanost o kojoj će publika raspredati ispod glasa ili ih sažalijevati. Ta ne čuje se ondje badava i stalno protukletva „Nenadna te ne zaletila!“
U zimu devedeset druge Vladu su, bez ikakve probe, povukli sa seoske straže i poslali na Kupres. Mislio je nevoljnik, i to u ozračju sveopćega domoljubnog ushita, upucat će ondje nečastivog koji se povampirio baš kad nije trebao, pa se brzo vratiti Neni i ugodnom brlogu svoje studentske sobe. Ta ostao mu je ondje i gramofon za koji je minuloga ljeta pošumio polovicu jedne neugledne goleti iznad Duvanjskoga polja, a od kusura uspio skucati i za Dylanov Oh Mercy.
Umjesto po žicama gitare, njegovi su prsti sada prebirali po strojnici AK 47. Od jeseni devedeset treće Nena se više nije javljala na telefon, a Vlado bi svaki drugi petak silazio s terena. Prvo bi sa svojima u čaršiji iskapio koju ljutu pa bi pošao zagrliti mater Lucu. Ona bi ga, kao i svaka mater, dočekala s toplim jelom i s vješto prikrivenom brigom koja joj se ondje pod ključnom kosti odavno prometnula u okamenjenu grudu tjeskobe. Onda bi mu oprala robu koja je vonjala na memlu i kraj peći mu sušila pohabane bakandže. Vlado bi nerijetko odvraćao pogled od njezina prerano izborana lica, tek da umanji osjećaj krivice što je ostavlja samu, a koji ga je mučio još otkad mu je umro otac a sestra se Maja nakon udaje preselila u Austriju.
Suborci mu dadoše kodno ime Kolekcionar. Još za prvoga terena u kući u kojoj su bili stacionirani otkrio je pravo bogatstvo. Na nahtkasnu je pronašao Rolling Stonese iz šezdeset pete te ih pažljivo, kao da mu je u rukama novorođenče, umotao u čistu potkošulju i ponio kući. U nešto manje od četiri godine ratnih putešestvija po napuštenim je bosanskim kućama, hrvatskim, srpskim i bošnjačkim, nalazio vrijedne vinile i audiokasete te ih spašavao od havarija koje su u ratnom kaosu ne samo moguće već i posve izvjesne. S vremenom je skupio vrijednu kolekciju.
Mir je materi Luci vratio nešto spokoja, ali ne i Vladi. Čaršija je malo-pomalo vidala ratne rane, ali su se istovremeno otvarale nove. Emocionalna pražnjenja uz obilje alkohola postaju svakodnevica, a šankovi se pretvaraju u mjesta verbalnih igara koje s porastom promila lako skliznu u lakrdiju.
„Bogami, Vladice, ti i dalje kolekcionar! Kako u ratu tako i u miru!“ rekao je Šime i zagrlio Vladu. Rakija ga je ugrizla za već načeto grlo pa je stao kašljati i hripati.
„Je, je, pravo kažeš, Šime, triba to i polit! Ako se nastavi vako javljat na konkurse, bankrot mu ne gine!“ dodao je Vito.
„Još jednu svima!“ doviknuo je Vlado konobaru.
„Od tebe, Vladice, nema veće profiterčine. Bogami, nema!“ nastavio je Šime već vidno pripit. „Jesno iz Bosne nanio i Hanku?“
„Jašta sam, i Šemsu i Hanku!“ odgovorio je Vlado. Iako se i on htio nasmijati pristajući na uobičajenu zajebanciju suboraca, ipak nije. Te noći kao da se od njega odlomio komad njega samoga otopivši se u čaši konjaka zajedno s kockom leda. U džepu mu je bila zgužvana još jedna odbijenica. U opakoj konkurenciji između njega i ravnateljičina nećaka, za kućnog majstora u Etnografskom muzeju primljen je nećak.
„Šta oćete“, komentirao je Šime, „briljiralo momče na razgovoru. Tek svršeni gimnazijaaalac. Struka je to. A naš Vladica popušio! Opeeet!“
Ima takvih ljudi, osobito u malim čaršijama, koji hodaju i govore tiho. A kad popuše, baš kao što je popušio Vlado, prestanu govoriti. Podignu zidove, neprobojne i nevidljive, iza kojih egzistiraju u nekom svom mikrokozmosu za koji malo tko mari. Kad odu, kao što je otišao Vlado, pokopaju ih tiho, bez zastava i počasnih plotuna. Iza njih ostane tek humak zemlje. Vladin će još domalo pokriti snijeg.
Polovica je siječnja, nedjelja popodne. Mater Luca sjedi kraj peći, prebire očenaše i gleda u prazno. Selom se širi miris suhih rebaraca. Negdje se mačke otimlju za oglodane kosti. Čaršija tone u maglu. Odnekud izdaleka, nošeni slabim vjetrom, dopiru stihovi „to your hometown, to your hometown, to your hometown…“ Čini se kao da je Svevišnji negdje gore raspalio Springsteena.
Ivana Dilber
Ivana Dilber rođena je 1974. u Splitu. Studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Tomislavgradu. Dobitnica je nagrade za kratku priču nadahnutu djelima ili životom A. G. Matoša i nagrade Marija Jurić Zagorka ZA najbolju GORKU priču.
ažurirano: 24/03/25
