Tena Lončarević
Duboko u šumi prekrivenoj debelim nanosom snijega na trenutke sam zaboravljao da su naši u rovu daleko iza mojih leđa, a mine posijane tko zna gdje u tom prostoru ničije zemlje po kojoj smo njuškali trag neprijatelja kao lovački psi divljač. Nas trojica izviđača, sviknuti na šutnju, gazili smo dobrano rašireni, u trokut formaciji koja bi omogućila reakciju ako bi jedan upao u nevolju. Zrak je bio gusto bijele boje, često mi se činilo da se krećem kroz netom istisnutu temperu. Evo i sad, nakon svih ovih desetljeća, mogu čuti djetlića kako kuca po kori hrasta, a po licu mi pada sitan snijeg s grane. Vjeruj mi, u tim sam se trenutcima znao sasvim zaboraviti, u mene bi ušao takav spokoj da više nisam osjećao ni promrzline ni strah. Sve je u šumi imalo svoje mjesto i smisao, šuma nije znala da je rat. I ja sam zaboravljao, na trenutak bih utonuo u bjelinu i od te sam čistoće prestajao postojati.
Spokoj ne bi dugo trajao. Sumnjiva škripa snijega brzo me vraćala u stvarnost, u sekundi bih ponovno osjetio težinu puške prebačene preko ruke, a meki zrak naglo bi se pooštrio i neprijateljski me ugrizao za lice. Ako hoćeš iskreno, uglavnom sam se bojao. Nisi to očekivao, je li? Znam, od jednog nositelja Spomenice očekuješ junaštvo, ali, vjeruj mi, ispod uniforme, umjesto tijela, uglavnom se nalazio goli strah. I nisam bio jedini, svi smo se trzali na svaki zvuk. Sjećam se kad je Zoka otvorio rafalnu paljbu jer je nešto gadno puklo u blizini. Nije bila bomba, eksplodirao je upaljač koji mu je ispao iz džepa ravno u onu rupu u kojoj smo ložili vatru. Da, onaj isti Zoka kojeg su kasnije prozvali Rambo jer doručkovao, ručao i večerao četnike, baš taj je u panici ispucao cijeli šaržer, a sve zbog upaljača. Poslije smo se smijali, smijao se i on, ali nervozno, bilo nam je jasno kako smo tamo, iza barikade na samom rubu šumske čistine nalik limenkama za gađanje. Čekali smo odstrel slabo naoružani, umorni i pothlađeni. Ali naredba je bila takva, trebalo se što više približiti okupiranom Lipovcu i locirati neprijateljske položaje.
Noću je temperatura padala debelo ispod ništice, nikakve jakne i kape tu ne pomažu, vjeruj mi. Nismo se smjeli kretati da škripom koraka po zaleđenom tlu ne otkrijemo svoj položaj. Nismo smjeli ložiti vatru, osim u onoj improviziranoj rupi čija je toplina jedva dopirala do ukočenih prstiju u čizmama. Sjećam se cvokotanja, iako bih to najradije zaboravio, usana toliko ispucanih da me svaki pokušaj osmijeha pekao. Rakija bi pomagala, ali samo na trenutak, vrelina bi isparila brže no što je došla. Ne mogu ti dočarati toliku hladnoću, nadam se da je nikad nećeš imati priliku osjetiti. Ali čini mi se da su me više od hladnoće razbolijevale misli. Kilometar iza nas dečki su ukopani držali odstupnicu prema autocesti, a cesta je vodila u neka sela gdje su još postojale kuće s vatrom u peći, debelim jorganima na krevetima i pipama s vrelom vodom. Izluđivale su me vlastite misli, sjetio bih se onih jutara kad si bio još sasvim mali pa si pred zoru uskakao mami i meni u krevet. Pamtiš li to? Priznajem, tada me to živciralo, u snu bi se redovito vrtio, gurao i udarao me nožicama. Nebrojeno sam puta išao na posao razdražljiv od neispavanosti i zamjerao tvojoj majci što me nije htjela poslušati, što ti je to dopuštala. Da je bilo po mom, vratio bih te u tvoj krevetić pa se deri najglasnije što možeš, brzo bi ti dosadilo. Međutim, tamo, u onom gluhom, smrznutom mraku, fantazirao sam da si opet sasvim mali, da se odijevam za posao u sobi toploj od naših pomiješanih dahova, dok tvoja majka šapćući nabraja što sve trebam donijeti iz grada. Zamišljao sam kako od svega odustajem, kako se vraćam k vama pod jorgan i spavam, bez ikakvih snova, samo spavam. Pidžame, lijeno drijemanje nakon ručka, ti pišeš zadaću za trpezarijskim stolom, tvoja majka pjeva uz melodiju s radija, Kaja, ove noći, Kaja, sklopi oči, neću ti se vratiti… Kao i uvijek, promašuje intonaciju, smijem se.
Vjeruj mi, takve su me misli fizički boljele. Tamo, na onom komadu smrznute ničije zemlje, osjećao sam kako vam više ne pripadam. Nakon dva dana na položaju, svaka normalnost postane nezamisliva. Kad je Drago nagazio na paštetu, znao sam da normalnosti više nema. Bilo je to nekako sredinom siječnja, duboko u šumi, na mjestu gdje Spačva zavija u velikom luku. Naivno smo pomislili kako je teren čist, da ga nisu stigli minirati s ove strane rijeke. Kasnije sam to jutro premotavao i vrtio po glavi, pokušavao sam shvatiti jesmo li i po čemu mogli naslutiti što će se dogoditi. Ništa nisam zaključio. Drago je bio vedar, prije polaska je zafrkavao Tomu zbog marame koju je ovaj svezao preko kape, a mene požurivao onim uobičajenim ajmo pjesniče, sigurno već falimo četnicima. Ni sat kasnije, ta mi se njegova rečenica vratila izlomljena, kroz buku i pištanje nakon eksplozije. Znaš, kad zađeš do zaleđene rijeke omeđene stablima prekrivenim snijegom, taj prizor kao da nije od ovoga svijeta. Ne znam koliko bjeline čovjek može podnijeti, ali sjećam se da sam pomislio kako je sve oko nas nevino lijepo i da smo u toj šumi jedino mi višak. A onda je grunulo. Ravno ispred mojih očiju, hrpica snijega poletjela je uvis, skupa s komadima Draginog stopala. Vidio sam kako pada. Čuo psovku. S druge je obale zapucalo, meci su frcali po stablima. Frcali su oko nas, eksplozija nas je razotkrila. Tomo je stajao ukipljen, u šoku. Viknuo sam mu da se sagne. Dopuzali smo do izbezumljenog Drage i vukli ga natrag kroz snijeg. Nije se usudio jaukati. Za nama je ostajao krvav trag, raznesena noga udarala je po neravninama. Onesvijestio se od boli prije no što smo se uspjeli domaći barikade. Pomislio sam da mi ljudi i nismo ništa drugo do krvava kaša prekrivena kožom. Zatim sam povratio. Jebo im pas mater, da im jebo mater, vikao je Tomo dok je Dragu odvozio sanitet. Volio bih da sam i ja mogao vikati, umjesto toga osjetio sam kako u meni raste mržnja, nemoć je najbolje hrani. Htio sam osvetu.
Nisam dugo morao čekati svoju priliku. Već sutradan uspio sam prijeći zaleđenu rijeku i dočepati se dijela šume koji mi je dotad bio nepoznat. S druge su me obale pokrivali Tomo i Sale, dogovor je bio da im signaliziram kad mi se mogu pridružiti. Činilo se besmislenim da sva trojica istovremeno prelazimo, rijeka je previše otvorena, klizati po njoj znači pretvoriti se u pokretnu metu, a nismo mogli ni procijeniti koliko je debeo led na sredini korita, hoće li izdržati težinu čovjeka. Cijelim sam tijelom bio toga svjestan, međutim nisam se bojao, nosio me bijes. Želio sam biti taj zbog kojeg drhte oni koji su pucali na nas, a Dragu pretvorili u bogalja. Pred očima mi je bilo zaprepaštenje na Draginom licu, onaj užas pomiješan s nevjericom u trenutku pada, činilo mi se kako pod rukama ponovno osjetim nemoguću težinu njegovog tijela dok ga Tomo i ja u trzaju povlačimo, čuo sam opet one metke koji su samim čudom izrešetali stabla, a ne nas.
Dugo sam se stidio onog što je uslijedilo, nisam to nikad nikome ispričao, posebno ne Tomi. Njemu sam morao lagati, tebi ne mogu. Šuljao sam se od stabla do stabla spreman da ustrijelim svakog neprijatelja kojeg zateknem. Ipak, prizor koji mi se otvorio nisam očekivao. Prišao sam sasvim blizu logorskoj vatri pored koje je čučao vojnik i grijao ruke. Čuo se zvuk cijepanja drva, u blizini je morao biti još jedan. Pretpostavljao sam da neće stići reagirati ako nosi cjepanice, trebam samo malo pričekati. Otkočio sam pušku, naciljao. Duboko sam disao da smirim uzbuđenje. Promatrao sam ga kroz nišan. Bio je mlad. Ustao se, uniforma je visjela na njemu kao da mu ne pripada, kao da je posudio odjeću starijega brata. Sjetio sam se tebe kad si navukao moju košulju pa paradirao po dnevnoj sobi. Dosezala ti je do koljena. Koliko si mogao imati godina? Osam-devet, možda? Negdje još mora postojati ta fotografija, znam da je mama odmah zgrabila fotoaparat. Oponašao si me kako govorim, produbio glas, nismo ti rekli da si promašio dugme na košulji.
Izvukao je kutiju cigareta iz džepa jakne, Stoša, ista marka kakvu sam i sâm pušio. Poželio sam zapaliti. Pomislio sam kako je nepravedno što on sada uvlači dim u svoja pluća, a ja ne mogu jer ga moram držati na nišanu. Cigareta mu je stajala smiješno, kao i ta prevelika uniforma. Djelovao je kao dječarac koji se igra muškarca, koji se igra rata. Pokušavao sam zamisliti kako je on postavio minu zbog koje Drago više nema nogu, pokušavao sam vratiti bijes, ali nije išlo. Nisam mogao povući obarač. Spustio sam pušku i povukao se prema rijeci.
Koja si ti jebena kukavica, zamišljao sam Dragu, Tomu i Saleta kako mi uglas govore. I mislio sam, godinama sam mislio da jesam kukavica. Ali znaš što ću ti reći, ako postoji išta što bih volio da o meni pamtiš i znaš, to je baš ono zbog čega sam se dugo stidio, volio bih da znaš kako ti stari nije mogao ubiti čovjeka.
Tena Lončarević
Tena Lončarević rođena je 1978.g. u Vinkovcima. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti, živi i radi u Županji. Autorica je zbirki kratkih priča „Nijemi monolozi“ (Matica hrvatska, Vinkovci, 2020.) i „Kuću treba srušiti“ (Fragment, Split, 2024.). Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.
ažurirano: 25/03/25
