Mehmet Elezi

 

Nekoliko godina po završetku rata počeo sam da radim u Đakovici, u jednom osiguravajućem društvu sa sedištem u Tirani. Još nisam ni bio upoznao sve kolege kada sam jednog dana na radnom stolu zatekao pozivnicu. Drug iz kancelarije – nismo se još bili upoznali, rekoše mi da je na odmoru – slavio je sinu peti rođendan.

Proslava je, srećnim slučajem, trebalo da se održi baš u hotelu u kome sam boravio tih dana, u potrazi za nekim jeftinijim privatnim smeštajem. Nek mu je sa srećom, rekoh koleginici iz kancelarije. Na to ona podiže obrve. Tuga joj namah prekri lice poput senke i zaledi joj pogled. Imala je i razlog. Njen suprug jedan je među stotinama Đakovčana nestalih tokom rata. Nedavno mi je pokazala njegovo ime na zidu koji su meštani podigli u blizini hotela Paštrik. Na svakoj cigli pisalo je po jedno ime. Ta gospođa je na posao uvek dolazila u garderobi tamnih, hladnih nijansi.

Šta bih mogao da ponesem na poklon, upitah je kako bih presekao skoro grobnu tišinu. Ona u trenutku ustuknu. Uze maramu i izađe oborene glave, zatvorivši vrata za sobom. Dona, čuo sam ženski glas negde s kraja hodnika, gde su bili toaleti. Bio je to njen nadimak. Zvala se Liridona.

Čovek je uvek kratkovid u predviđanjima. Kada me je šef osoblja pitao da li bih hteo da radim u ogranku u Đakovici, šta mi sve nije prošlo kroz glavu. Tako daleko od Tirane, dvanaest sati puta po čukama i vrletima – auto-put još nije bio u planovima tadašnje vlade. No, tada sam živeo mladalačkim životom, za sat vremena sam ispeglao nekoliko pantalona i izvukao po dve linije na nogavicama. Bila je ljuta zima. S druge strane, bilo mi je toplo oko srca. Radio bih na Kosovu, na tek oslobođenom Kosovu. To smo do tada mogli samo da sanjamo.

Nisam računao na jednu važnu stvar. Kosovo je bilo izmučeno i krhko nakon porođaja, rođeno je carskim rezom. Porodilo je maestralnu stvar, Slobodu. Ali njegovo telo prepuno je rana i grobnica. Čovek može da se tome beskrajno raduje, ali ne može da razgaljeno slavi, topeći se u zagrljaju.

U hotelskoj sobi sam kasnije dosta razmišljao o dečjem rođendanu, ležeći zagledan u plafon. O punoj sali za venčanja. Shvatam vas, tokom rata su ubijali i decu, ali vašeg sina je sačuvao Gospod. Večeras on puni pet godina. Živeo i sto pet godina, lepotan. I nikada ne doživeo ništa loše.

Hm, zar je moguće za sto pet godina ne doživeti ništa loše? Svakako neke drame koje potresaju društvo i ljude mogu da se izbegnu. Evropa bi mogla da ih spreči, ipak smo u trećem milenijumu. Bosna je bila lekcija. Kosovo je bilo lekcija. Ali, zar i Drugi svetski rat nije bio lekcija? Kupi mu narodnu nošnju, rekla mi je prijateljica preko telefona. Sigurno je već dobio na poklon narodnu nošnju, draga moja. Ali odonesimu i ti. Znaš kako? Uzmi najveći, deca rastu kao iz vode, neka ga ima i kada napuni sedam-osam godina, možda čak i deset. Dobro, pitao sam nekoga da mi pokaže radnje sa narodnom nošnjom. Izabrao sam jedan lep kostim, u Đakovici i Prizrenu su zaista majstori tog zanata.

I ne samo u tom poslu, rekoh, posmatrajući vidik s balkonskog prozora, kroz grane jorgovana. Veliko dvorište blago se spuštalo niz dolinu. Dva-tri hektara zemlje. Opasano lepom ogradom, ukrašenom spiralnim šipkama. Stabla voćaka tek što su zasađena. Četiri nove kuće, jedna uz drugu, formirale su uglove četvorougla. Peta, malo dalje, bila je opustošena. Razorena i pocrnela od plamena, niko joj nije prilazio. „To su kuće četvorice braće. Spalili su im ih Srbi, ali za godinu dana su ih ponovo podigli. Na istom temelju. Napravili su ih još lepše, još osvetljenije i uređenije.“ A ona tamo prizemna kuća, zašto je ostavljena tako? „Sada će doći red i na nju. To je bio ambar za seno i slamu. Njega su prvog i zapalili, suva trava plane kao barut.“

Nove, svetle kuće nad spaljenima. Posvuda. Kao da su ih doneli sa sobom onog dana kad je prestao rat, spakovane u torbama poput pidžama. Ljudi su se vraćali, samo su se vraćali. Automobilima, traktorima, avionima, pešice. Na leđima noseći decu i nemoćne. Sloboda. Vraćamo se u našu Domovinu. Prizori su potresali televizijske ekrane širom sveta. Na vratima je pisalo minirana kuća, na srpskom. Ali nisu se plašili, bila je to prevara.

Upijao sam prizor pogledom, vrteći kroz prste sasušenu cigaretu, ko zna kada bačenu u ćošak nahtkasne. Šteta što ne ponesoh flašu rakije od kuće, poslužila bi mi kao aperitiv. Koliko je sati? Ima još četrdesetak minuta do početka večere. Silazim u hol. Bolje malo da prošetam nego da sedim i gubim vreme u sobi, možda i sretnem nekoga. Dopadaš mi se, ali sada nemam vremena za tebe, rekoh romanu koji je stajao otvoren kraj uzglavlja. Mario Vargas Ljosa, Jarčeva fešta.

Zvanice su počele da dolaze. Razmenjivali su pokoju reč u malim grupama, po dvoje-troje do četvoro. Muškarci u odelima sa kravatom čini se da više drže do radosti života nego do onih kojih više nema. A evo i Done. Dolazi pre vremena, kao poručena. Obučena u iste boje kao uvek, dopada mi se da je zovem hladnom. Ironično, dobro joj stoje, izgleda da se neke žene od bola još više prolepšaju. Ili možda njoj stoji svaka odeća? Crnih očiju, retko simpatičnih, podseća me na oči Bekima Fehmijua u filmu Uliks, samo u ženskoj varijanti (htedoh da je pitam da nije možda u srodstvu sa velikim glumcem). Zaista je lepa, ali i nosi preko sebe senku. Dona je bacila pogled preko hola i obradovala se kada me je videla. Skromno mi je uzvratila osmeh, pun šarma. Kao dobro vaspitana žena, znala je da smo došli na proslavu, a u takvim okolnostima nije prikladno bombardovati ljude sopstvenom žalošću. Prišla mi je i uhvatila me vrhovima prstiju za lakat.

„Ti ne znaš?“

Pogled mi se srete s njenim prodornim i tužnim očima.

„Svi mi nosimo po jedan teški kamen na grudima. Kod nekoga se to jasnije vidi, a kod nekoga slabije.“

Otvorila su se vrata hola i desetak dece utrča unutra kao vihor. Svi otprilike istog godišta, petogodišnjaci ili šestogodišnjaci. Dečaci u odelima i kravatama, poput odraslih muškaraca. Po svemu sudeći, bili su to slavljenikovi drugovi iz vrtića. Trudio sam se da uočim među njima domaćina proslave, onoga koji nas je ugostio večeras. Dona je to primetila i napravila je odsečan pokret rukom – ne! Nestao je onaj svetao osmeh s njenog lica, praćen talasima uznemirujuće energije. Ponekad bi joj ta svetlost oblila lice, tek da bi se ono zatim smračilo, talasajući se poput travki na vetru. Kako bi joj se zacaklile oči, tako bi se zatim natmurio neki oblak u njima. Razumem je. U ratu su joj ubili životnog saputnika.

„Naš kolega nosi ranu u grudima koju ništa na svetu ne može da zatvori. Jedino crna zemlja kada ga prekrije.“

„Rat?“

„Rat.“

Desilo se to u njihovoj kući. Ubijena mu je stara majka i mali sin od tri godine. Dakle, baba sa trogodišnjim unukom. Čuo se razorni pucanj u prizemlju, vrata su razvaljena uz tresak. Zatim mahniti koraci i sumanuti glasovi. Srpski paramilitarci, moguće i policija. Maleni se uplašio. Š-š-t, reče mu baka, to dolaze ujaci, pravićemo se kao da nismo kod kuće, da vidimo hoće li moći da nas nađu. Ti se sakrij ovde, na terasi. Iza velike vazne sa filodendronom. Tu te neće videti. Prekriće te cveće. Sklupčaj se, brzo, brzo. Tako, i ne mrdaj.

Izašla je i pokušala da odvrati ujake. Da im skrene pažnju, da ne nađu dečaka. Ujaci su brzo završili s njom. Ima li još nekoga ovde?, pitale su jedne zakrvavljene oči. Izgleda da nije bilo nikoga. Izašao je na balkon. Bajonetom je razmakao lišće cveta. Dečak se tresao, zvao je baku. Bajonet je blesnuo, a zatim je promenio boju. Bajonet je postao crven.

Dona uzdrhta. Oči joj se ispuniše suzama.

Dečaku je bilo tri godine. Tu je stao, nije napunio ni dan više. Ipak, večeras… Večeras su nas pozvali njegovi roditelji. Želeli su da mu proslave peti rođendan. Slavićemo svaki njegov rođendan, rekli su. I deseti, i dvadeseti, i…

Odjednom, ženski krik s kraja sale preseče vazduh. Glas koji nije bilo lako umiriti. Vode, hladne vode. Doktora, brzo. Jedan čovek otrča do recepcije, ispadoše mu naočari iz džepa, zamalo ih slomi. Halo, hitna pomoć? Težak je slučaj, molim vas. Reče ime hotela. Ljudi iz salona su prilazili, gurajući se na ulazu u salu. Ženu koja je izgubila svest položili su u jednom uglu. Neki muškarac od oko četrdeset godina nešto je pričao sa dvojicom mladića, dok su ostali oko njih samo slušali. I on je delovao iznureno, lice mu je bilo sasušeno, gotovo drveno. Uspeo sam da uhvatim par reči – naravno, dobrodošao si. „Rekao sam ovome da ga ne dovodi“, prošaputao je recepcioner. „Još je rano, rane su još vruće i duboke.“

„Kome si rekao koga da ne dovodi?“

„O ovome ti pričam. Vidiš ovog visokog čoveka što priča sa onom dvojicom momaka? To je otac dečaka koji bi danas napunio pet godina“, recepcioner se izvini, okrenu se da se obrati nekome, pa se vrati ponovo k meni. „Vidiš tu dvojicu, što razgovaraju sa ovim visokim čovekom, jedan od njih je Srbin, ovde je smešten, na tvom spratu, zar ga nisi zapazio?“

„Taj je Srbin?!“

„Da, Srbin. Neki pisac ili pesnik, tako nešto. Došao je, kaže, zvali su ga na neki književni konkurs“, recepcioner se ponovo izvini i javi se na telefon.

„I onda?“

„Onda, eto. Ovaj pesnik je čuo za rođendan i nepromišljeno pitao može li da dođe. Jesi li čuo dečakovu majku? To je ona što je vrisnula. Kako su joj rekli, tako je pala u nesvest. Njen suprug je rekao neka ste došli, mi smo Albanci, kod nas su vrata uvek otvorena svakome ko kuca kao prijatelj.“

Pridrži me malo, reče mi Dona, pažljivo se oslonivši na moje rame.

Iz ugla gde je bio orkestar čuo se jecaj balade. Jedan od muzičara štimovao je violinu.

 

Prevod: Đorđe Božović

 

 

  Mehmet Elezi

publicista, pisac, lingvista, diplomata. Rođen u Tropoji (1949), diplomirao albanski jezik i književnost na Univerzitetu u Tirani, postdiplomske studije završio u oblasti filozofije. Objavljena dela: 11 romana, 6 knjiga eseja i publicistike, 4 zbirke poezije, 4 knjige o pitanjima savremenog albanskog jezika, Rečnik albanskog jezika sa oko 41000 reči koje nisu obuhvaćene Akademijinim rečnikom, sa etimološkim objašnjenjima, Rečnik antroponima sa 31000 ilirsko-albanskih imena. Živi u Tirani.
Kontakt: m.elezi@bluewin.ch, mehmetelezi@gmail.com, https://www.facebook.com/elezimehmet/

 

 

ažurirano: 31/01/20