Lidija Deduš
Prolazila sam još jednom, stavku po stavku.
- EKV – Dum dum, kaseta
- Alan Ford, Marti Misterija, Dilan Dog, Zagor – po jedan broj
- Walkman i par rezervnih baterija koje sam skrivala tri mjeseca očekujući mogućnost ovog trenutka
- Dezodorans koji miriši i namazan na znojne pazuhe
- Rushdiejevu Djecu ponoći, koju nisam stigla vratiti u biblioteku prije nego što je izgorjela.
„I to je sve?“ pitala me stara.
„Sve“, rekla sam.
„A odjeća?“
„Pa rekla si najosnovnije!“
„Ti valjda misliš gola hodati po svijetu“, rekla je umorno.
Sva nam je odjeća ionako smrdila na podrum, jer smo mjesec dana proveli gotovo bez danjeg svjetla. Sedam četveročlanih obitelji u prostoriji bez prozora, noću i danju. Memla nam se uvukla u kožu i kosti, a vode za pranje nije bilo. I da je bilo, ne bi isprala taj miris.
Sedam obitelji, dvadeset i osmero ljudi. Prije „ovoga svega“, pozdravljali smo se samo u liftu. A sad smo, pritisnuti „ovim svim“, koje smo govorili kao eufemizam da ne moramo reći strašnu riječ koja počinje na R, čamili u podrumu kao jedna. I kad bi netko izlazio iz podruma, strepili smo i čekali da se vrati, kao da čekamo nekoga svog, rođenog.
Prije sam mislila da ću postati nešto drugo. Netko lud i sasvim suprotan od svojih staraca. Trejdmark obitelji po kojem će moje starce zaustavljati u gradu i pitati za mene, a moju sestru spominjati po „ovo ti je sestra te i te, ma znaš je, poznata po tome i tome.“ A sad sam imala memljivu odjeću i strah.
U sobi je bio mrak. Iako je bila samo pola metra od mene, nisam staroj mogla vidjeti lice. Ali, energija koju je odašiljala izazivala je u meni nervozu i strah i po tome sam znala da ništa ne valja. Bila je unezvjerena. Vadila je iz ormara i na krevet slagala gaće, čarape, zelenu majicu s kapuljačom i dugim rukavima, jednu s kratkim rukavima koju mi je odabrala na sniženju po svom ukusu. A nikad nije imala ukusa. Kupovala mi je, a ja sam ih mrzila, veste i tregerice od širokog samta u govnjivim bojama, jakne s naramenicama za gospođe i dolčevite od angore koje su me bockale pa bih se češala po cijelom tijelu i pravila kraste koje joj nisam smjela pokazati jer bi odmah digla frku. Jednostavno nije kužila. Mrzila sam tu odjeću i bila na nju alergična. Metaforički. A ona ju je uporno kupovala jer je bilo važno držati do standarda, do kvalitete, kako je govorila. „Pogledaj kako je ovo kvalitetno“, rekla bi. „Nećemo kupovati te mikimaus majice što se poderu nakon tri dana, ovo možeš nositi i dogodine.“
U dnevnoj sobi je čekala sestra sa svojim popisom i stvarima.
„Daj da vidim šta si ti uzela“, rekla sam sestri i raširila torbu. Njezine stvari su već bile složene na dnu. Oduvijek me nervirala svojim redom i točnošću.
- Maskara
- Ruž za usne – sedefasti
- Rumenilo
- Puder
- Hikmetovo pismo.
Hikmetovo pismo u kojem joj piše o ljubavi koja ih je spojila, a sada ih razdvaja, kako će je čekati, kako će i on uskoro izaći i pronaći je gdje god bila. Mislila je da ne znam. A sve sam ih pročitala. „Voljena moja volijo bi da smo stalnoma skupa ali moja glava se koleba u oblacima crnim i ti stalno prateči me oblaci mi zamagljuju moj pogled.“
Vidjela sam ga jednom. Lijep i nepismen. Nije imao odgovor na pitanje koja mu je omiljena knjiga.
„Samo šminku nosiš?“ pitala sam je.
„Da, i?“
„Šta će ti šminka, imaš momka.“
„Pa nisam mrtva“, odgovorila mi je hladno, kao da jeste.
Počela sam, povrh njezinih, slagati svoje stvari. Putna torba je bila zaista mala, ostala iz vremena kad je stari odlazio na službena vikend-putovanja i kad je služila za ni previše, ni premalo, taman stvari koje je trebao nositi u hotel:
- Rezervne gaće
- Čarape
- Šteku Jugoslavije
- Brijaći aparat
- Rezervnu košulju
- Četkicu i pastu za zube
i fertik.
Uvijek je na kraju bio fertik, tako je stari završavao svaki popis.
Gotovo.
Često bi, jer je mislio da nam je to smiješno, pričao anegdotu o nekom liku iz rodnog sela koji je išao na općinu prijaviti svoje četvero djece. Franc, Pavle, Joža, Štef i fertik, rekao je, pa su općinari u knjige uveli i peto dijete – Fertika. Nije nam bilo smiješno, ali smo se smijale iz pristojnosti.
Sad je sestra nogama obujmila napola punu torbu u koju je moglo stati još ponešto, ali nijedna od nas nije više marila. Stara je uzdahnula: „Dobro, idete ionako samo na dva tjedna. Stvari su vam ovdje, kad se ovo sve smiri…“
Kad se ovo sve smiri. Svi su to govorili. „Ma šta se brinete, neće vam ovo dugo, mjesec dana maksimalno.“ Pokušavala sam ne misliti na sve što ostavljam iza sebe.
Knjige.
Ploče. Taman sam dobila Talking Headse kad je ukinulo struju.
Albume sa sličicama.
Stripove.
Dnevnike u koje sam pisala banalije kao „vidjela sam A. i srce mi je zatreperilo od sreće.“ Glupača.
Pisma koja smo Milica i ja razmjenjivale na raspustu kad bi ona otišla kod tetke u Beograd, a ja kod babe u Varaždin.
Kasete na koje sam snimala muziku s radija. Ako ih je itko kasnije našao i slušao, mogao je vidjeti u šta sam se pretvarala. Iz ljupke slušačice Whitney Houston i Kylie Minogue u ljutu pankericu wannabe kojoj se zadnja presnimljena kompilacija Sex Pistolsa, Clasha i Smithsa toliko izlizala da je pukla, ali sam je uspjela zalijepiti selotejpom i nastavila slušati.
Osjećala sam se odvratno. Povraćalo mi se. Iz dna guzice u noge i ruke, prema glavi, širilo se u valovima. Kao da ću se urušiti u samu sebe. Najgore je bio u crijevima. Istovremeno mi se i pišalo. Godinama poslije psihijatri će mi reći da je to tjeskoba uzrokovana traumom. Svejedno, nisam htjela pokazati kako se osjećam. Stara je pokazivala za sve tri. Sestra je bila hladna kao špricer, barem na van. Takva je bila oduvijek. Kameno lice. Vidjela sam je da plače samo jednom kad nam je stari zbog preglasne muzike uletio u sobu pa, uz puno galame, iz gramofona izvukao ploču i prelomio je na koljenu. Sljedeći dan je kupio novu, ali nam se nikad nije izvinuo.
Bila je mirna noć, kakvu nismo imali u zadnja četiri mjeseca. Iz daljine je dopiralo povremeno puškaranje, predaleko da bismo se brinuli. Osluškivala sam i čekala da čujem lupkanje po radijatoru u kupaonici, znak da je Milica budna i da mi želi sretan put. Nekad je stanovala iznad mene. U normalnim vremenima, prije nego je sve ovo počelo, imale smo svoje znakove sporazumijevanja. Svoj kôd. Pet sitnih udaraca značilo je „tu sam, jesi li i ti“. Dva uzastopna značila su „jesu li ti starci doma.“ Dva razmaknuta su bila znak da nisu, samo jedan da jesu. Ako je ona kucnula dvaput razmaknuto, ja sam išla k njoj, i obratno. Gore je sad živjela nova obitelj. Milica je sa svojima otišla u Beograd kad je zapucalo. Mi smo im sušili veš po radijatorima jer nije bilo vremena za normalno pakiranje. Ni za pozdrav. Držala sam njene gaće u rukama i plakala.
Sjela sam na wc i odugovlačila nadajući se da ćemo zakasniti i na Voju i na autobus i na novi život koji nas je čekao. Mene nije mogao prevariti lažni optimizam da će se sve ovo smiriti i da ćemo se, za dva tjedna maksimalno, vratiti kući. Previše krvi je upućivalo na to da neće. Uostalom, i Miličini su mislili da idu na dva tjedna. Nisam to htjela reći pred starom. Ona je sredila Voju, ona će nas pratiti na bus. Ona će se vratiti ovamo i tri godine svakoga dana čekati da joj netko javi jesu li joj djeca iz grada uopće izašla živa.
WC je bio začepljen jer vode nije bilo tjednima. Nosili smo je u karnistrima s centralnog mjesta u kvartu gdje je, jednom tjedno, dolazio kamion. Jednom stare nije bilo satima. Mislile smo da ju je skinuo snajper. Kad je došla, oko vrata je imala gajtan s dva karnistra po pet litara i toliko još u rukama. Da je imala sto ruku, ne bi bilo dovoljno. Govorila je da su se u wc-u govna zasušila u vertikali i da ih više ni bog otac neće oprati. „Jebem ti boga,“ rekla bi, „ako me ne ubije onaj s brda, ubit će me ovaj iz govana.“
Sad nam je u torbu ubacila još nekoliko uložaka, dva ručnika i nastavila se okretati po stanu kao muha bez glave jer „sve bi trebalo, a ništa ne stane.“
Još je bila noć kad je stigao Vojo – vojnik koji nas je trebao prebaciti na Stup. Otamo su išla dva autobusa kojima smo mi trebali odjebati odavde. Iz ovog nečijeg rata. Od nas do Stupa trebalo je voziti preko stotke u cik-cak. Inače, ode glava od snajpera.
Ne mnogo stariji od sestre, u maskirnoj uniformi, masne kose, Vojo je rekao: „Pičimo odma. Za pola sata će bit dan i vidiće nas onaj odozgo.“ Mama nas je obje poljubila. U očima su joj, kao kapljice u infuziji, pupile suze, ali ostala je pribrana. Uzela je ključeve, potapšala se po džepu kao da provjerava je li uzela život, i rekla: „Idemo!“
A meni su u glavi krenule riječi:
‘And we’re not little children
And we know what we want
And the future is certain
Give us time to work it out’[1]
I prvi put sam staru htjela zagrliti i reći joj da ne smetaju ružne veste. I da će se stari vratiti. I da će sve ovo proći. I gurnula sam ruku u džep da vidim je li taj popis tu. Bez njega ne idem.
Pisalo je:
- Čika Ibro
- Čika Pajo
- Komšija Tadić
- Komšija Aco
- Moj stari.
Koji je zadnjim atomima hrabrosti ispod klimavo dopisao:
I fertik.
[1] T. Heads, Road to Nowhere
Lidija Deduš
Lidija Deduš rođena je 1977. godine. Napisala je tri zbirke poezije i jednu dramu, a radi na romanu i zbirci kratkih proza. Za poeziju je dobila tri nagrade, a tekstovi su joj prevođeni na engleski, francuski, makedonski, litavski i grčki jezik i objavljivani u časopisima u Hrvatskoj, regiji i inozemstvu. Za najbolji suvremeni dramski tekst dobila je 2022. godine nagradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva pisaca. Živi s dva mačka, radi i piše u Varaždinu.
Kontakt: dollutkica@gmail.com, Facebook: erzsebethorko
ažurirano: 22/02/23
