Nives Madunić Barišić
Cipele, ne čizme. Cipele, koleđice, već iznošene. Lijeva pomalo izvaljena iz kalupa kao predignuto tijesto, i čarape nabrane oko gležnjeva. Mogao bi čovjek pomisliti da je u kupe ušao neki putnik samo da upita ima li još koje mjesto za sjesti. Takve su to obične cipele. Nema u njima nasilja, ni zlobe nema, ni vriska, ni zle krvi, nema namjere. Mogle bi pripadati i nekom drugom sasvim običnom čovjeku.
Tada bih mogao disati. U ušima mi ne bi tutnjalo cijelo proključalo more.
Mogle bi ući, sjesti na prazno mjesto, stisnuti se da koga slučajno ne nagaze, ispričati se ako su zauzele suviše mjesta. Ili bi mogle produžiti dalje, žustro, u potrazi za nekim manje napučenim kupeom gdje bi mogle s nogom preko noge klatiti se u zraku. Mogle bi plesuckati uz ritam glazbe u njegovoj glavi. Kada bi je bilo u toj glavi. Mrak je uhvatio svu glazbu u svoju čeljust i drži je kao nijemu košutu iz čijih očiju teku suze.
Sada sunce dodiruje njegove cipele, oprezno, po vršcima kao da ih opipava – imaju li zube, hoće li ugristi. Ožiljci cesta kojima su hodale daju im umoran izgled. Kada bi se barem mogle odmoriti, jer kada bi to poželjele, moglo bi sve stati. Možda bi se sjetile žudnje, iščekivanja pred nečijim vratima pa onda frajerskog šutanja kamenčića da bi se prikrio strah od odbijanja uz neke nježne male cipelice bez pete s tek jednim ili dva remenčića. Kako je tada život bio lak. I bio je život, a ne otvorena utroba bezdana.
Još uvijek stoje te koleđice, a u njima divlja zvijer šuti. Nada u mojemu tijelu šapuće: možda se premišlja. Možda cipele ipak imaju neko značenje. Možda se po cipelama raspoznaje čovjek od zvijeri. Možda sam pjesnik.
Moje se cipele stisle jedna uz drugu. One prekoputa u kupeu podvukle se pod sjedalo i sakrile, kao da vuku tijelo u njima dolje, ispod, u skrovitost. Kao da mogu pomoći.
A dječak pored mene ima pogrešno ime i pogrešne cipele. Zašto ih je samo stavio na svoje noge? O čemu je mislio? Zar mu nije bilo dovoljno to ime koje ne može sakriti. Mogao je biti samo dječak, mogao je ostati nevidljiv s pravim cipelama kakve nose dječaci koji ne znaju što je rat.
Osjećam kako mu se tijelo topi. Vrelina i vonj lijepe se za mene.
Pred očima mi sin – korača nesigurno kao patak u svojim prvim cipelama. Širi ruke i hvata zrak prije nego tresne kao lutak na tlo i zaplače. Ja ga tješim. Bit će bolje. To su tek prvi koraci, sine. A on me gleda i vjeruje kao što sin vjeruje ocu. Bit će bolje, rekao sam. Očevi govore takve stvari .
Ime. Izgovoreno kao prozivka. Cipele prekoputa još se više podvuku pod sjedalo. I moje žele učiniti isto. Pogrešne cipele i pogrešno ime ustaju i izlaze iz kupea kao iz života, a koleđice samo stanu malko ustranu da ih propuste. Sasvim mirno kao da su ljubazne. Ne zadrhte ni kada prvi rafali odjeknu dolje uz prugu. Pogrešne cipele i pogrešno ime koraknu unatrag nalik trzaju, kratko, nesigurno, molećivo.
Kada za sobom zatvore vrata kupea, koleđice na podu ostavljaju taman vlažni trag.
Tek tada podižem pogled, ali ne gledam oči prekoputa. Ni one mene ne gledaju. Samo dišemo kao utopljenici koji su preživjeli hvatajući se za leševe koji plutaju na vodi.
A onda vidim sina. Maše mi. I on ima na nogama one iste pogrešne cipele. I ime mu je pogrešno. Znam krenuo sam ovim vlakom da spasim njega. Ali svi su sinovi isti – dječaci koji vjeruju očevima. Bit će bolje, sine, rekao sam davno pa da održim onda to obećanje ustajem, otvaram vrata kupea i vičem: Što vam je, ljudi? Što to radite?
U spomen na Tomu Buzova i 27. veljače 1993. godine
Nives Madunić Barišić
Nives Madunić Barišić dramaturginja je i književnica. Osim što s kazalištima surađuje kao dramaturginja, napisala je niz nagrađenih igrokaza i desetak romana i slikovnica za djecu. Autorski dramski tekstovi izvođeni su joj na radiju i u kazalištima. U antologiji Tomislava Sabljaka „Svaka priča na svoj način – hrvatska ženska priča Večernji list , 1964 – 2004.“ tiskana joj je prva priča koju je napisala za odrasle. Roman za odrasle „Žene koje vrište u sebi“ ušao je u finale Nagrade Ksaver Šandor Gjalski 2024. Autorica živi i radi u Zagrebu.
Kontakt: ljubacc@gmail.com, https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/nives-madunic-barisic
ažurirano: 06/03/25
