Nikola Nikolić
 

 

Sad je Šlomo sam i čeka u mraku.

U početku ih je bilo deset. Došli su u koloni kroz praznu kanalizacionu cijev. Na kraju puta ispriječio im se plastični poklopac. Grizli su ga na smjenu, sve dok nije popustio i uz prasak odskočio u tamnu utrobu podruma. Nagrnuli su naslijepo, jedan za drugim, grebući kandžama po komadu lima koji je bio podijum za njihov osvajački ples. Tad ih je začula prvi put.

Počinjalo bi kasno uveče, kad utihne ulična graja ispod prozora. Ležala je u mraku i osluškivala. Negdje odozdo dopiralo je šuštanje koje se pronosilo kroz zidove. Kao da je pruće zarobljeno u čatmi dobilo glas. Širio se svuda oko nje, pletući nevidljivu mrežu. Ukipljenoj, pokrivenoj do brade, Hanifi se činilo da joj kuća nešto šapuće.

Nakon nekoliko dana odlučila je da siđe. Koraci po daščanim stepenicama ostavljali su škripav zvuk. Najavili su je i omogućili im da umaknu na vrijeme. Kad je otvorila vrata, iz tame ju je zapahnuo smrad. Ostavilo ga je za sobom nešto što se upravo povuklo. Morala je da korakne unazad kako ne bi pala u nesvijest. Držeći se za dovratak, udahnula je nekoliko puta i hitro napipala prekidač.

Žarulja je tek malo prorijedila mrak, ali dovoljno da vidi što je htjela: stvari su ležale razbacane po podu koji se bijelio od prosutog brašna. Svuda su se vidjeli tragovi uljeza. Sitne šare po bjelini koje crtaju putanje, kruže, stapaju se, prekidaju. Kao da se brašno prosijavalo kroz nekakvo ogromno, nepravilno izbušeno sito. Oči priviknute na tamu mogle su vidjeti i stotine duguljastih zrna izmeta razbacanih na sve strane. Gomilali su se što su išli dublje u tamu. Pratila ih je pogledom sve dok nije ugledala roj svijetlećih tačkica. Bacale su pravo ka njoj odbljeske žarulje. Nije znala da li su zaista tako sitne, ili previše udaljene: jedino je bila sigurna da su to oči, žive, uplašene, bijesne.

Dani i noći zavrtjeli su im se u spiralu bez dna. Nazad nijesu mogli, jer je na mjestu poklopca sad bilo nešto mnogo tvrđe. Onda se niotkuda pojavio kavez i u njemu povelik komad mesa. Kružili su okolo kao u obredu, bojeći se da dirnu u njegovu svetu unutrašnjost. Poslije nekog vremena više nijesu imali izbora. Ponestalo je hrane i najhrabriji među njima odlučio se na ulazak. Oprezno je zakoračio preko žičanog praga, prišao mesu, onjušio ga. Začuvši prvi zalogaj, za njim su ušla sljedeća dvojica. Ostali su čekali pred ulazom jer je prostor bio mali da primi barem još jednu izgladnjelu nožicu.

Snop svjetla, panični bijeg; od onih koji su se gostili naglo ih je odsjekla metalna pregrada. Njih trojica ostanu zarobljeni. Zbijeni, otupjeli od sitosti, nepomično su posmatrali dva krupna oka s druge strane rešetke. Nijesu bili kadri ni za strah ni za bijes. Tad su upoznali Hanifu. Tad je ona u njima vidjela tri specijalca koji su jedne noći upali u kuću i odveli joj sina, pod optužbom da priprema ustanak. Vidjela je ponovo ona uska, prikrivena lica i pakosne zjenice.

Jehuda, Uri, Šlomo, šapnula je tad, obilježivši ih kažiprstom svakoga ponaosob, a potom otišla.

Oni okolo se otad nijesu primicali kavezu. Uživali su u blagodeti koja im se svakodnevno služila. Hanifa je ostala sama, njoj je malo trebalo. Jednom dnevno, obično nakon večere, dolazila je do dna stepeništa i odatle im bacala otpatke. Više nijesu bježali od zvuka vrata: javljali su joj se zahvalnim siktanjem. Navikli na dnevnu dozu, prestali su da rovare po stvarima. Jedan užitak rađao je drugi. Hanifu je uspavljivala njihova sladostrasna cika, koja je kroz akustiku pruća putovala od podruma do spavaće sobe.

A u kavezu se za to vrijeme krojila njihova sudbina. Tri zarobljenika danima su živjela od već svarenih zaliha. Ležali su jedan kraj drugoga, dodirujući se bokovima. Uri je bio u sredini. Malaksao od gladi, nije se mogao pomjeriti. Falilo mu je snage da odgurne tijela koja su ga pritiskala s obje strane. Rep mu se nemoćno obavijao oko žica rešetke. Njuška je pulsirala u pokušaju da nanjuši nešto drugo sem zadaha smrtno ogladnjelih sapatnika. Na kraju im se prepustio. Bilo je to olakšanje, a ne bol. Došao je spas kad mu je Šlomo posljednjim trzajima zario očnjake u vrat.

Za njega i Jehudu počelo je zlatno doba. Hrana je potrajala na ravne časti, ali kad su se ukazale oglodane kosti, u pogledima koji su sijevali preko Urijevih ostataka javio se neki promijenjen izraz. Za odsudnu bitku trebalo je dosta snage i Šlomo je odlučio da prvi krene. Ovog puta bez tuđe pomoći. Osjećao se dovoljno snažnim da u nekoliko poteza završi sa svojim nesuđenim krvnikom. Sad je veliki, jak i namiren. U njemu su još dvojica, a oko njega prostora za još dvojicu. Narastao je, izoštrio čula. Mogao je da nanjuši svako od kretanja koja su ga lijeno opasivala. Za njih on više nije postojao. Opijeni izobiljem, brzo su ga smjestili u zaborav.

Kad Hanifa ponovo otvori kavez, pripitomljeni pacovi upoznaće svog dželata. Potamaniće ih jednog po jednog, jednog odmah za drugim, da slučajno ne bi odgojio sebi protivnika. Sad mu treba nešto veće. Sad je Šlomo sam, pun bratskog mesa i spreman.

Hanifa uzima pušku i spušta se u podrum, u mrak koji škrguće.

 

  Nikola Nikolić

Nikola Nikolić je rođen 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka i odbranio magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je romane "Čvor" (2011.), "Meandar" (2014.) i "Sirene za uzbunu" (2019.), te zbirku priča "Atakama" (2016). Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima. Piše književnu kritiku. Dobitnik je nagrade Bihorska Venera za kratku priču. Priče su mu prevođene na albanski, njemački i engleski jezik. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.
Kontakt: nikolic.gianni@gmail.com

 

 

ažurirano: 15/09/21