Duboko u šumi prekrivenoj debelim nanosom snijega na trenutke sam zaboravljao da su naši u rovu daleko iza mojih leđa, a mine posijane tko zna gdje u tom prostoru ničije zemlje po kojoj smo njuškali trag neprijatelja kao lovački psi divljač. Nas trojica izviđača, sviknuti na šutnju, gazili smo dobrano rašireni, u trokut formaciji koja bi omogućila reakciju ako bi jedan upao u nevolju.
On ne učestvuje u kafanskim razgovorima, uvek samo ćuti, u njegovom prisustvu kafana ne miriše na dim već na nevidljivu opasnost. Izgleda hladan i grub, ali on plače kada vidi životinju zgaženu na putu. Nije ni to lako, poserem ti se na takav život.
Bog je, ipak, najjači kolekcionar. Reda nas gore kao cjepanice na palete da se prosušimo od ovozemaljske pljesnivosti. Prije nebeske trijaže, dakako.
„Ajmo, Sarajevo!“, povikao je Majstor, namotavajući volan nadesno kako bi ušao na kolosek. Srećko je već dugo bio budan i spreman da odmah po izlasku iz autobusa otrči u toalet. Od malena je navikao da trpi i čeka pauze za piškenje. Majstor je noćas video da svi putnici spavaju, pa je, bez pauze, samo produžio ka Sarajevu i tako stigao pola sata ranije.
„Nisam ja ženski Petko“, kaže mi dok odbija da nosi buketić belih rada koje sam nabrala na putu do Konjičkog kluba. Bilo je proleće i sve je mirisalo na novi život prirode. Livada kroz koju se provukla popločana staza osula se žutim i belim cvetovima. Maslačke nisam brala, od tečnosti iz njihovih drški ostajale su mi fleke po rukama.
Valja popiti pre rata. Skliznula mu je rakija niz grlo čim su sirene proglasile vazdušnu opasnost. Voditelj Dnevnika ugodno je poručio da ostanemo mirni pre nego što se izgubio iza crnog stakla.
Mjereći raspodjelu akustične energije prema frekvencijama, znanstvenici su otkrili smanjenje intenziteta prirodnih zvučnih pejzaža. To je, utvrdili su, potaknuto promjenama u sastavu ptičjih zajednica. Ljudi su odgovorni za njihovo izumiranje, također. Na ljude će se odraziti posljedice smanjenja broja ptica. Ptice im, naglašavaju, to neće zaboraviti.
Stojim sa Majom na stazici ispod Veterinarskog. Pomalo me čudi što usred grada postoji stazica, puteljak ugažene mrtve trave, baš kao kod mene na selu. Hod kroz visoku travu u kojoj možda vreba oštar kamen ili sunce ili život ili zmija. Uješće za članak brzo i podmuklo, prostreliće ti meso u sekundi nepogrešivo i otrovno, fatalno. Jebaće ti kevu.
Utorak je, devet sati i dvadeset minuta izjutra. Opet kasni, pomisli Goranka i prekrsti noge na česterfildu. Nikad se nije upuštala u detalje zašto se trosed tako zvao – opšte uzevši, malo kad se upuštala u detalje bilo čega što je činilo njen svet, prosto nisam takva osoba, da ja sad tu analiziram zašto i kako, tako je kako je, objašnjavala bi zainteresovanima – ali umela je da namiriše taj kvalitet odmah po ulasku u salon za prodaju nameštaja.
Starac se zove Andreas Petrov. Pati od Alzheimera i disocijalnog poremećaja. Tetka kaže da Petrov pati od tuge.
U kući je tiho kao u plišanoj kutiji. Stara se sprema za put. Kreće se sporo, stopala su joj kriva, na oba čukljevi veličine šestog prsta. Ona to zove kost. – Imam ovu kost – kaže – pa mogu samo u ravnu obuću. A nekad nisam znala bez potpetice hodati. Niti bi‘ iz kuće bez naušnica izašla. Ništa već dugo ne nosim, samo sat.
Bicikl s dva pomoćna točka ostao je u Nemačkoj. Nedugo pre povratka na Kosovo, mama i tata odlučili su da ga daju Riovom i Asuntinom malom sinu. Rekli su mi kako sada, pošto imam šest godina, treba da se naviknem da vozim bez njih.
Brzo oblači kaput. Nabranih obrva i iskolačenih očiju, lice mu još više odražava nervozu. Bila je to luda noć. Prema krevetu ne želi čak ni da pogleda!
Ako promatramo pažljivo ono što se događa u mraku, vidjet ćemo na uzglavlju krevetića petogodišnju djevojčicu, nalik svim djevojčicama, kako šapuće pa pjevuši, pa opet šapuće. Suhi zrak sobe dijeli s majkom i pijanim ocem. Djevojčica osjeti kako veliki zalogaj straha silazi niz njeno grlo dok iz njenih usta molitve izlaze brzo poput paljbe. Otac često nije kod kuće, mama kaže susjedi otišao opet na bojište. Kad se vrati, njegova je sjena veća od njega. Djevojčica ne voli oca.
Kako i na koji način je nestao, tu se plete misterija. Sve u vezi s tim čovekom bilo je neobično, od prvog dana kada su ga doveli ovamo, zajedno sa ženom. Krupan kao medved, s glavom uvučenom među ramenima i sa izuzetno lepim očima, širokim sve do slepoočnica, zanosnim. Kose nekada boje plamena, sada zagasite, boje pepela. Ne zna se ko je bio više odgovoran za to gašenje – prašina, izgaranje na suncu, mraz koji se taložio godinama, ili sve zajedno? Njegova žena bila nešto drugo.
Cijelu zimu nije pao snijeg. Kad je prvi put jednog predvečerja krajem ožujka počeo padati, svi smo se razveselili. Bio je to paperjast, proziran snijeg, onaj koji se topi i pretvara u kapljice čim ga dotakneš dahom. Izašli smo i napravili malog, smiješnog snjegovića, zatim smo se zabavljali poluvodenim grudicama snijega, dovoljno da materijaliziramo radost.
„Skoči“.
Stojim na vrhu vodopada dok mi oštro kamenje probada tabane. Ako skočim, bol će nestati, skliznuću niz sluzavo pljosnato kamenje u ledenu, bučnu vodu. Sa ove visine grupa dečaka iz ulice izgleda kao čopor gologlavih majmuna. Maki sedi ispred svih, sa nogama u brzoj vodi u koju prosipa pepeo svoje cigarete. On je pri skoku odrao leđa i sada ima ponosni ožiljak koji izgleda kao da mu je neko nasilno otkinuo krila.
Bilo im je 16 godina. Bili su na selu da se sklone od grada u kojem su kao ekipica grungera bili prozivani da su narkomani, sektaši, pederi… Jedan od njih je imao kuću u onim krševitim, vesternovskim selima u okolini Cetinja u kojima postoji samo huk ptice, kamena crkva i maglovita ideja o arhetipskom slobodarstvu predaka, a stanovnika odavno nema.
Uveče se priviješ uz mene. Sklopiš oči. Ja upletem dah u tvoju kosu. Voliš kad te uspavljuje moj glas. Počnem priču.
Cipele, ne čizme. Cipele, koleđice, već iznošene. Lijeva pomalo izvaljena iz kalupa kao predignuto tijesto, i čarape nabrane oko gležnjeva. Mogao bi čovjek pomisliti da je u kupe ušao neki putnik samo da upita ima li još koje mjesto za sjesti. Takve su to obične cipele.
