Duboko u šumi prekrivenoj debelim nanosom snijega na trenutke sam zaboravljao da su naši u rovu daleko iza mojih leđa, a mine posijane tko zna gdje u tom prostoru ničije zemlje po kojoj smo njuškali trag neprijatelja kao lovački psi divljač. Nas trojica izviđača, sviknuti na šutnju, gazili smo dobrano rašireni, u trokut formaciji koja bi omogućila reakciju ako bi jedan upao u nevolju.
Vera pomisli da joj se pričinilo, u zadnje se vrijeme svjetlost i zvukovi poigravaju s njom, posebno pri ulasku s ovako probadajuće bijelog sunca u zamračenu kuću. Kroz iznenadno crnilo bljeskaju zaostali kadrovi zabilježeni u kratkom jutarnjem razdoblju kada se uopće usudi izići van, prije napada ljetne žege. Otkako je sama, svaki se prizor miješa s nekim već davno viđenim, kao da pred sobom gura vreću u kojoj se batrgaju zapletene slike prošlosti pa svako malo koja pobjegne van i skakuće joj pred očima. Prepušta se toj varljivosti, otkako je ostala sama, dani su ionako sasvim besmisleni i prazni. Ujutro pristavi kavu, na stol stavi džezvu i šalice. Vera zna da Miroslava više nema, ali u tom jutarnjem ritualu kao da to nije istina…
