Moja baba Anica
Dana devetnaestog listopada godine dvijetisućedesete sahranili smo babu. Sahranili smo je u selu u državi u kojoj se rodila i proživjela većinu života. Tata i babina ostala djeca odlučili su ispoštovati njezinu posljednju volju i rekli da se neće više opterećivati time što su u tom selu dvije crkve i što u ovoj našoj već godinama pop nema kome dolaziti. Nije im smetalo što je naše groblje zapušteno i obraslo kojekakvim raslinjem. Bili su sretni da oko njega nema mina. Pozvali su popa da dođe sahraniti babu i sve platili. Toliko su babi bili dužni.
