Ernad Osmić

 

 

„Idi u vražju mater!“ – iznenada odjeknu peronom. Ženski glas. Nije bilo glasno, ali dovoljno da se probije kroz gusti njemački jezik koji je ispunjavao zrak.

On se okrenuo u pravcu kletve. Djevojka je s poda podizala dva papira koja su joj ispala iz naručja. Otresla ih je o koljeno, pa ponovo zadjenula među ostale papire u svojim rukama.

„U vražju mater“, pomislio je on. Nije to čuo godinama. Mati je to znala govoriti. Kao uzrečicu. Valjda dovoljno emotivnu da izrazi frustraciju, ali ne toliki tabu da bi se smatrala prostaklukom. Ponovo je pogledao prema djevojci. Ona ga primijeti, ali pogledom odluta kroz njega, pa ponovo ispred sebe.

Prvi je august. U Hamburgu je još uvijek trajao festival. Okrug Altona bio je prekriven plakatima i transparentima. Jedinice gradske čistoće neprestano su s ulica uklanjali šarene konfete tokom dana bacane na prolaznike i učesnike ulične zabave.

Nijemci vole da se maskiraju. On je to primijetio još prve godine kada se doselio. U februaru imaju svoje tradicionalne maškare, krajem oktobra imaju Halloween, a u Hamburgu je tradicionalan gradski festival krajem jula i početkom augusta. Pomirio se s tim da su u ovom periodu vagoni gradskog metroa vazda puni šarenih kostima i pijanog svijeta.

Krajičkom oka primijeti da djevojka s papirima gleda u njegovom pravcu. On se okrenu, a ona odmah skrenu pogled. Odlučio joj je prići. Ona je nervozno gledala ustranu, pa makinalno izvadi mobitel iz džepa i stade zuriti u njega.

Na peronu su sjedile dvije u ogromne i nezgrapne kostime odjevene žene. Barem je mislio da su žene. Nije bio siguran. Nije mnogo ni zagledao. Da jest, primijetio bi kod jedne veoma izraženu Adamovu jabučicu.

„Dobar ti kostim“, reče on samouvjereno kada se približi djevojci. Ona ga pogleda i oprezno odmjeri, pa se okrenu naprijed.

Pomislio je da je pogriješio. Možda ona uopće nije rekla ono što je čuo. Pročistio je grlo i pravio se da se ništa nije desilo.

„I tvoj isto“, reče ona, ipak, i nasmiješi se popustljivo.

Ispred njih prođe grupa do besvijesti našminkanih ljudi. Njih dvoje se malo pomaknuše unazad da bi ih propustili.

„Sve mogu, ali mislim da se na ovo nikada neću naviknuti“, prošapta ona dok su gledali za njima.

„Ne znam šta bih rekao…“ procijedi on. „To je valjda cijena visokog standarda.“

„Zamisli kod nas da je ovako?“

„Kod nas ne bi ni došlo do ovoga“, nasmija se on. „Ali, šta da se radi…? Imamo mi zato svoje nakarade.“

Ona se nasmija i rukom skloni pramen kose s lica.

„Baš!“ – reče i ponovo namjesti papire koji su sve vrijeme bili na granici da joj ponovo ispadnu iz ruku. On primijeti među njima jedan poznati formular.

„Kad počinješ Ausbildung?“ – upita on iznenada.

Ona pogleda s čuđenjem u njega, pa u prvi papri na vrhu štosa Ausbildungsvertrag.

„Aha… u novembru. Moram dotad povaditi sve što mi treba. Ne znam hoću li stići.“

„Morat ćeš požuriti. Čuo sam da je velika gužva u ambasadi u Sarajevu… mislim. Pretpostavljam da tamo moraš… zbog naglaska… i to…“

„Da, da“, odmahnu ona odmah rukom „čula sam da je užas, ali sam već ranije predala za termin.“

„Pa, ništa onda. Odneseš taj Ausbildungsvertrag i to je to. Kakva si s njemačkim?“

„Tu i tamo… Položila sam B2.“

„To ti je i više nego dovoljno.“

„Ma jeste… to su mi i ovi rekli… ali sam se nadala odmah početi s punom platom, a ne obuku da radim tri godine.“

„To jedino možeš ako imaš diplomu.“

„Imam, ali neće više da je priznaju“, objasni ona izrevoltirano. „Kako je onda ono bilo za kupljenje diplome, sve provjeravaju.“

Njemu odjednom projuriše scene ispred očiju kada je on prije nepune tri godine skupljao sve moguće dokumente kako bi se izbavio iz Bosne. Ono silno čekanje u ambasadi, ponižavanje i maltretiranje tokom prve godine kada je došao u Hamburg. Zatresao je glavom u gađenju. Niz pršljenove mu prođe jeza.

„Ja imam PTSP od ganjanja tih papira“, reče kiselo.

„Jesi li i ti Ausbildung ili…“

„Jesam, ali ja nisam za Pflegekraft. Ja sam odgajatelj u obdaništu. Završavam za dva mjeseca treću godinu, pa otpočinjem stalni radni odnos.“

„Blago se tebi…“

„Začas prođe“, tješio je on. „I ne znaš kad proleti. Pogotovu je dobro ako nemaš nikoga svog ovdje; kad god imaš priliku uzmeš prekovremene da radiš. Zaboraviš i za sedmice i za mjesece. Milina – doda sarkastično na kraju.“

Ona se zabrinuto nasmiješi.

„Nemam ja nikog svog ni ovdje ni u Bosni, tako da mi dođe na isto“, reče ona gorko kroz smijeh. „Oduvijek izbjeglica. Seli se jednom u ratu. Seli se drugi put u miru. Seli se kad kreneš studirati. Ponovo se preseli kad završiš studij. Odseli se od kuće da bi se osamostalila. Čekaj posao. Budi preskočena jer ima prječih i podobnijih. I ponovo se seli u Njemačku“, odahnu ona. „I ovdje ću se vjerovatno seliti dok ne nađem stan, a da nije rupa.“

„Ja sam u tri godine promijenio pet stanova.“

„Eto vidiš“, zatrese ona zabrinuto glavom.

Na klupi perona na drugoj strani šina začu se glasan krik. Grupa momaka derali su se na muškarce obučene u drag. On pomisli da je u pitanju svađa, ali kada je vidio da našminkani muškarci šalju puse momcima, a ovi ih prihvaćaju bez oklijevanja, shvatio je da se sve bilo u šali.

„Šta da se radi“, uzdahnu on kada prođe komešanje na suprotnom peronu“, kad bi čovjek mogao živjeti kako treba svoj na svom, sve bi bilo mnogo lakše.

„Jeste li i vi morali bježati?“

„Dvaput“, reče on kratko.

„Eto, vidiš. Zna se ko koči život u Bosni“, doda ona. „Zna se zbog koga nam je suđeno da se stalno selimo.“

On je pogleda krajičkom oka, ali se ne okrenu prema njoj. Ponovo je namještala pramen kose za uho. Njemu se to sviđalo.

„Sve se zna, a svi se prave da ne znaju“, nastavi ona. „A najveći trnci me prođu kada čujem da postoje tri istine. Ne! Postoji jedna istina. Ali, to dok ne prihvate ovi, nema ništa od tog suživota o kojem stalno pričaju.“

„U pravu si“, klimnu on glavom, odobravajući njene riječi. „Ja se tako nekad zapitam kako im nije bilo mrsko ustati, uzeti puške u ruke i krenuti na tuđi mir.“

„O tome ti govorim“, zajapuri se ona. „To je krvoločno. To ne zna sāmo sa sobom živjeti u miru, a kamoli s nekim drugim.

„Zadojeno mržnjom od rođenja“, nakalemi on zaključak na sve što je rečeno. Ona klimnu glavom.

Pogledali su se. Prvo se ona nasmiješi, pa on. Muškarci obučeni u drag sada su stigli na njihov peron. Pjevali su i bacali konfete. Ostali putnici koji su čekali metro nisu obraćali pažnju na njih.

„Eto ih prema nama“, šapnu ona.

„Ne brini, pitomi su“, nasmiješi se on. „Zamisli kod nas ovako u ženskoj odjeći da se pojave u javnosti.“

„To bi im i bilo“, nasmija se ona kao da joj je sama pomisao da ih neko fizički napadne bila dovoljno zabavna.

Našminkani muškarci su počeli sa svojih vratova skidati ogrlice od šarenih cvjetova i nuditi ih ljudima na peronu. Ovi su uglavnom odbijali. Neki su se, pak, nasmiješili i dopustili da im okače šarenu ogrlicu preko glava. U daljini se čuo metro koji je nezaustavljivo stizao na stanicu.

„Ovaj je moj“, reče on i iz džepa izvadi mobitel.

„Ja čekam jedanaestku“, nadoveza se ona i pogleda nervozno niz peron.

„Jesi li na Facebooku?“ – upita on nešto glasnije jer je škripa voza ovladala stanicom. „Da ne bude da nemaš baš nikoga kada dođeš.“

Ona se nasmija, kao da je to iščekivala to pitanje.

„Alma“, reče ona, pa ponovi glasnije: „Alma Zahirović“.

On s telefonom u ruci zastade na trenutak, pa u tražilicu ukuca njeno ime. Ona se nage nad njegov mobitel i prstom pokaza na svoj profil.

„Ta sam“, reče i pomaknu se korak unazad jer je voz u metrou već počeo kočiti, a vjetar koji je proizveo prijetio da će joj papire u rukama rasuti po cijelom peronu.

Škripa je bila zaglušujuća. Transvestiti su bili udaljeni par koraka. On ništa nije govorio i blijedog lica je tipkao po mobitelu.

„Jesi li poslao zahtjev?“ – upita Alma, a on klimnu glavom. „Kako ime? Da znam ko me dodao, nemam ovdje interneta, pa ću morati kad dođem u hostel.“

On se prinese njenom uhu:

„Lazar Stević“, reče i pomaknu se unazad.

Škripa metroa u tom trenutku postade zaglušna. Transvestiti su stigli do njih. Pjevali su i kitili ih cvijećem. Konfete su padale po njima, a vjetar ih učahurio u nevidljivu opnu u kojoj je vladao zastrašujući muk. Tako stoje i bez riječi gledaju jedno u drugo, okruženi šarenilom svijeta.

 

 

  Ernad Osmić

Ernad Osmić rođen je 1989. godine u Brčkom (BiH). Godine 1992. s porodicom seli u Hamburg (Njemačka), a u rodni grad se vraća 1999. godine, te nekad kasnije počinje pisati. Objavio je dvije zbirke poezije: "Inat jezika" i "Bosanski robot". Ima kćerku. Ime joj je Lejla.
https://ernadosmic.blogspot.com/

 

ažurirano: 05/03/20