Manja Veličkovska

 

 

Uvijek smo za velike sile. Rusiju, SAD, Njemačku i Francusku. Nitko nije za Makedoniju… Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska i Slovenija nekako prolaze, ali Albanija i Bugarska – nikako. U svijetu igara to su slabići. Izabereš li neku nikoju i ti si nitko. Balkan, kažu nam domaći je nikakav i nitko. Ali, tko zna što znači biti netko tamo negdje. Ovdje je to jednostavno. U Napadam, napadam moć se mjeri po mogućnosti da napišem veliko ime sa zdrobljenim vapnom, što je ostalo u nekom od napuštenih dvorišta. Da iscrtam izabrano ime kao da je sveto. Da oko njega plešu aureole od nacrtanih biljaka. Da ga okitim. Da je s ogrlicama, raskošnim vezovima. Da ga ukrašavam dok mi vapno ne opeče ruke. Dok me ne vrati nazad.

Prostor među zgradama naše mahale popločan je hrapavim i glatkim pločama još iz vremena Jugoslavije. Hrapave oblikuju velike kvadrate, s prazninom u sredini, što mi dijelimo na četiri jednaka dijela. I u svojem dijelu upisujemo svoje ime. Stvarajući kom-pa-ni-ju odlučujemo tko će napadati. Držeći štapić u desnoj ruci napadač zamahuje u jednom pravcu, a zatim baca grančicu na nečiji teritorij i bježi. Napadnuti, pak, zajedno s ostalima, već je pobjegao. Vraća se po štapić i zaustavlja rastrčale. Stop! – uzvikuje. Nišani sa svoje teritorije da nas pogodi i zamahuje štapom nadajući se da će pozvati izabranoga u napad.

U posljednjem trenutku odlučuje da sam mu bliže. Podlo se okreće te me pogađa. Naslađuje se onim što slijedi. Preuzimanjem dijela moje ploče, čija se površina pod njegovim vapnom polako smanjuje.

Igra ne završava sve dok jedan ne posjeduje cijeli kvadrat, a to može trajati i satima.

Bježimo doma tek kad je ručak i kad je najtiše. Kad sve miriše po jelu. Kad smo na doista bitnom. Kad nam se ne ostavljaju zemlje i ne ostavlja mi se nacrtano, a ipak odlazim zato što i onako gubim. Mi smo pod takvom zvijezdom rođeni, sine! – kaže mi moja baka. Nikada ne dobivamo. Ni ja neću dobiti ništa od ovog, pa odlazim prema domu.

I nije prošlo ni sat i pol kad ponovno silazim stepenicama i izlazim. Držim pisaljku BiC između kažiprsta i srednjeg prsta, što je dio moje nove finte. Nosim ju duboko ukopanu u kožu, poput cigarete kojoj još grafit ostaje gorjeti. Čekaj da premjestim prst niže da te osjetim sutra – kažem dok ju vrtim kao novčić između znojnih prstiju koji me danas peku.

Kao stari.

Čula sam ih kako premještaju prstenje s jednog na drugi prst da se prisjete da su za sutradan nešto nekome obećali. Ali, ja nemam prsten i ne volim prstenje. Imam BiC i imam ranu, što znači da ću odsada ovo raditi samo kad će biti potrebno. Zabezeknula sam se od bola jutros, kad mi je oštrica prodrla izravno u meso. Pretvarala sam se pred Džinom i Kristinom, jer od stida nisam htjela izvaditi trun iz zjenice da ne vide krv što mi je potekla. Tako mi je trebalo – rekoše mi doma. Roditelji su prvo priopćavali grešku, a zatim mi stavljali hidrociklin da mi pomogne.

Kao onog puta kad smo sjedili u dvorištu stana koji bijaše oglašen za prodaju. Znajući da nas nitko neće uhvatiti, ostali smo se igrati Kuće satima. Pa me je majka presrela na povratku. Pa mi je opalila šamar i zagrlila me.

Tako, godinu kasnije radim te stvari samo iz inata. Uzimam BiC, iz inata. Preskačem stepenice i izazivam trešnju zgrade iz inata. Nespretno se kližući po mramoru na ulazu uspijevam zakočiti. Nadnoseći se na ogradu zurim u podrum. Skupljam pljuvačku i polako ju ispuštam iz usta. Čekam vidjeti njen odsjaj. Mrak. Čujem ju kako kaplje. Kap. Jezikom kružim ispod donjih zuba, podražavam žlijezde da ovog puta skupim još veću količinu pljuvačke. Moja izlučevina paralizirat će tminu. Ja sam muška leteća bogomoljka što koristi svoju slinu da zavede partnericu za vrijeme parenja. Time odvlačim pažnju od sebe i sprintom bježim dok se nisam prepustila totalnom ludiranju. Iz inata.

U svakom slučaju ne znam ništa o podrumima. Što je sigurno – sigurno jest. Obitelji što se sele najčešće nemaju takvu prostoriju. Poslije rata mnogi nemaju bilo kakvu prostoriju. Pretpostavlja se da nemaju niti mnogih drugih stvari i kad nešto imaju to čini susjede još znatiželjnijima.

Želeći istražiti tek useljeni stan dolaze sa svakakvim problemima. Jutros mi se iznenada pojavila crna mrlja na stropu – kaže mi bakica ispod nas. Pitala sam se je li to od vas – rekla bi i ušla provjeriti. Ne znam. Ovdje nije ništa vlažno – pokazujem joj podižući ćilim, a ona to ne čuje. Obilazi stan. Oduševljena je pokućstvom, bojama. Pita se tko je radio ugrađene police za knjige. Pokušavam joj reći da su tamo od prije, ali gleda me s nepovjerenjem jer sam dijete. Ipak, nije ovo očekivala. Eto, ovdje su živjeli mirni ljudi. Doista je mislila da će dočekati nešto sasvim drugačije pa ju i ne pitam što. Želim da ode, a ona se oslanja laktom na ulazna vrata i priča mi kako je uspjela kupiti svoj stan kad je neočekivano dobila novac od prodaje prethodno kupljenih dionica. A što su to dionice? Raspreda mi o njenom iskustvu u banci pošto je doznala za dobitak. Nije se razumjela u to, ali me uvjerava da je to pravo rješenje za nas.

I razmišljajući o tom krenula sam u pogrešnom smjeru pa se odlučujem vratiti na prijašnje mjesto, kad vidim da su ostali već pristigli. Dijele se u dvije grupe za igru Granice. Nogom pred nogu hoda jedan što razdvaja. Nogom pred nogu hoda drugi što razdvaja. Gaze se. Obojica se naginju lijevo i desno te balansiraju vlastitim tijelima u prostoru kao da hodaju po žici. Jedan pobjeđuje. Ugledavši me, pozivaju me da se priključim timu koji uzmiče. Tim koji se brani, pak, broji do trideset i čuva kvadrat od nas koji trčimo u neodređenom smjeru da se sakrijemo.

Klečimo u jednom bunkeru od grmlja. Privremeno naseljavamo ovaj mali prostor i sjedimo dok ostali ne odustanu od potrage i odu kući. Ali, svi znaju da nitko ne odustaje. Mi čekamo, a oni nas traže. I kad zaredom odlučujemo da ćemo konačno napustiti skrivalište da bismo dohvatili Granicu, ja ostajem posljednja. Ustrajna sam. Liježem na travu. Te čekam li čekam. Dodirujem grane iznad moga lica. Mirišem listove koje drobim prstima. Liježem na trbuh i tražim rupe od skakavaca. Uvlačim BiC ne bih li izvadila jednog.

Ranije sam ih odnosila kući. Zatvarala u staklenku i držala na noćnom ormariću pored kreveta. Kad sam se jednog jutra probudila, našla sam samo njihove ostatke. Ja sam spavala, a oni su se međusobno proždirali. Prava borba za preživljavanje najjačih. Ali sada, ni skakavaca nema. Umjesto toga čujem zvuk nečijeg približavanja. Osjećam strah. Uhvatit će me. Ali, gledam i gledam – i kad tamo samo jež. Odbacujem BiC u travu i uzimam ježa u ruke. Milujem mu bodlje i spuštam ga na zemlju. Ne boli, ali peče. Na vrhovima prstiju osjećam neprekidno peckanje pod kožom pa puštam ježa da ode. Pogledavam kroz bunker i vidim busene porasle i suhe trave kako lelujaju u daljini. Nepokošena livada je poput valovitoga mora na kojem se isprepleću staze ježeva i skakavaca.

Zagledavam se, a zatim odlučujem naći BiC, ali ga nigdje nema. Nakon nekog vremena odustajem i izlazim odavde. Podižući traperice idem prema Granici kad primjećujem moje uhvaćenike kako već sjede na ploči. Gledaju me i ljute se. Kristina mi pokazuje neku travu pred očima.

Je ti otac bio u vojsci? – pita me.

Da – odgovaram.

A glava mu je ovako odletjela? – uzvikuje sa smijehom i udara po vršku bockavoga raslinja koje pada na zemlju.

Optužuju me zato što ih nisam spasila. Nalaze razlog da me dokače rekavši mi da sam muškobanjasta. Pitaju, što sam htjela odijevanjem muških traperica i bojama. Zezati se. Zbog mene su izgubili, viču na mene, a ja ne shvaćam o čemu mi govore. Sada se svi smiju dok osjećam da mi netko poteže hlače. Sve se to brzo događa.

Ne smiješ mi ih svući, Džina. Što ti je? – kažem dvije godine mlađoj djevojčici koju postiđujem.

Ne, ne smijem. A udarim li te tamo dolje hoće li te zaboljeti, zar ne? Hajde da vidimo jesi li muško.

Džina sakuplja snagu i udara me između nogu tako jako da padam na zemlju. Ona je junakinja, kojoj se ostali dive dok se ja previjam na kvadratu na kojem smo se igrali maloprije. Svi se prave važni, ali čim počinje grmjeti razbježe se od straha prema domu. Tada ostajem da im pokažem. Ležim na ploči da zaboravim na ovo i na vapno koja me dodiruje i peče.

Zamišljam kvadrat u glavi i umom zapečaćujem sjećanje na njega. Kao da punim vreću uspomenama i ostajem na zemlji čuvati vapno ispod sebe da me opere.

Ležim satima na kiši da mi ona napravi siluetu od moga sklupčanoga tijela na kvadratu. Da iscrta naše posljednje igranje Napadam, napadam i Granice. Da kvadrat zapamti i iz inata.

Tako mu je trebalo.

 

Prevod: Borislav Pavlovski

 

  Manja Veličkovska

Manja Veličkovska rođena je u Skoplju, 1995. Diplomirala je na katedri za Opštu i komparativnu književnost Filološkog fakulteta „Blaže Koneski“ pri Univerzitetu „Sveti Ćirilo i Metodije“ u Skoplju. Trenutno je na magistarskim studijama na programu Estetike na katedri za Filozofiju, istog Univerziteta. U vreme studija volontirala je u izdavačkoj delatnosti, u kućama „Goten“ i „Templum“. Radi kao projektna asistentkinja u Koaliciji „Margine“. Deo je neformalne regionalne grupe „Pobunjene čitateljke“, a u slobodno vreme piše prozu i književnu kritiku.
Kontakt: manjavelickovska6@gmail.com

 

ažurirano: 05/03/20