Lejla Kalamujić

 

 

Radio svira po cijeli dan. U dnevnoj sobi, na komodi ispod televizora. Radio je drvena smeđa kutija, marke Triglav – Iskra. Sprijeda ima oči – dva sjajna metalna kruga, i šest zuba – bijele plastične tipke – u tamnim desnima. Niko previše ne mari za program. Bitno je da nešto svira. Da potiho krčka kako nas ne bi izjela tišina. Svijet lagano promiče u mrmoru glasova. Atmosfera svakodnevnice se uzburka jedino kad iz zvučnika krene pjesma Sneg je opet, Snežana.

Mislili su da ne primjećujem. Da ne osjetim nelagodu u njihovim odraslim tijelima. Da ne vidim kako okreću glavu od mene. Bacaju jedni drugima tugaljive poglede. A oči im se pune suzama. Jer ta pjesma nehotice dira u tvoju smrt. Podsjeća ih, rovari po uspomenama. Ona je tužbalica stopljena s mirisom kuće u kojoj sam odrasla.

Množe se dani. U mjesece, godine. Ja izrastam iz njihovih suza, kao sjeme iz rosnih kapljica. Ponekad, kad su njihovi pogledi zamagljeni, mogu osjetiti da gledaju kroz mene. Čeprkaju i traže nešto čega više nema. Upiru u prazninu, skrivenu u zametku mojih zjenica. Odrastam svjesna da u meni stanuje neko nepoznato Ništa.

A onda dođe rat. Radio se utiša. Sve stane. I nikad se ne vrati. Svako ode na svoju stranu. U svoju čahuru istine. Tišina nas je izjela. Ja sam ostala s Ništa. Nešto me jako žulja. Nešto čemu ne pomažu ni sve preživjele priče o tebi. I tvoja partijska knjižica u zadnjoj ladici stola više ne znači ništa. Ti si otvorena sveska. Neispisana. Zato te sada izvlačim iz mraka svojih zjenica. Otvaram ti vrata, i nudim stolicu. Moje pitanje je jasno: Da si kojim slučajem preživjela onu ‘82, da se u tvom pogledu država raspadala, ko bi ti tad bila, Snežana?

 

***

Počinje rat …

Pakujemo se. Požuruješ me. Svako malo izvadiš nešto iz mog kofera. Ne možemo sve to ponijeti, kažeš. Tako je kako je. Država se raspala. Povlače se granice, i svako ide na svoju stranu. Svojima. Odlazimo bez pozdrava. Penjemo se uz Vraca. Napuštamo grad u plamenu.

U nekom smo autobusu. Tijesno je. Sjedim ti u krilu. Mimoilaze nas tenkovi. Iz njih kao rogovi štrče ruke s tri podignuta prsta. Vozimo se sporo. Svako malo neka kontrola. Traže ti ličnu kartu, mene ne pitaju ništa. Satima se vozimo do granice. U prozorskom staklu nazire se Drina. Ulaze dvojica, pa za njima još dvojica. Smiju se. Galame. Temeljito provjeravaju svakoga. Neki je problem u zadnjim redovima. Nešto se komeša gore. Ne daš mi da okrenem glavu. Izlaze. Njih četvorica. Ali sad je s njima i djevojka. Duge plave kose. Prestrašenog pogleda. Dok je odvode, psuju glupe Bosance kojima je jedna muslimanka promakla. Niko ne progovara. Usne su ti skupljene. Čelo namršteno. Očima mi naređuješ da držim jezik za zubima.

Potom smo u malom gradu. Stigle svojima. Na televiziji se naš bivši grad osipa pod granatama i mecima. Jedne večeri, tokom Dnevnika 2, kamera zumira našu ulicu. Nad Alminom se kućom uzdiže gust mrki dim. Pogledam te, a ti šutiš. Na trpezarijskom stolu zdjela puna voća i prazna vaza. Oči ti bježe od mog pogleda.

A ja te pitam: I šta sad? Šta sad Snežana?

 

Ili, počinje rat…

Opet pakujemo kofere. Iz mog vadiš sve što misliš da je viška. Granice su skrojene. Država je nestala. Ona sad živi samo u našim srcima, to kažeš. Odlazimo. Daleko od tog očaja. Ukrcane smo u posljednji avion koji ide iz Sarajeva. Mjesecima se potucamo po izbjegličkim kampovima. U tuđoj zemlji, gdje nemamo nikoga. Malo pomalo lomimo jezik. Sričemo neke nove riječi. Ti dobiješ posao čistačice na željezničkoj stanici. Meteš, brišeš i glancaš pod od sivog mramora. Često, u predahu, širiš ruke i objašnjavaš prolaznicima kako je naša zemlja bila lijepa i velika. Oni te tugaljivo gledaju vodenastim očima, uzdahnu, odmahnu, pa jedni drugim tiho šapuću: So slawische, so pathetische.

Ponekad mi stigne pismo od Alme. Kaže dobro je, više ne puca. Dakle, dole je rat stao. Ali mi se ne vraćamo živjeti među grobovima, tako kažeš. I vučeš onu metlu. Godinama te gledam pognutu. Oko struka ti je vezan šal, kao zastava kojom podgrijavaš slatka sjećanja na pruge koje si gradila kao omladinka.

Svijet juri dalje. Ja ti uporno pokušavam reći da on ne ostaje na stanici kad umre neka država. Oko nas je sve više izbjeglica. Novih. Dolaze izdaleka, njihova su sjećanja svježija, bolnija. Šine i skretnice kojim putuju podmazuje mržnja domaćina. Ali ti ne slušaš, širiš te svoje ruke kao slomljena koplja. Sve do jednom, kad ti golobradi dječaci ljutitih pogleda polome metlu. Psuju te i pljuju pod koji si glancala. Sjediš u lokvi vode nasred hladnog mramora. Zbunjeno gledaš u prljavi pod.

A ja te pitam: I šta sad? Šta sad Snežana?

 

Ili, počinje rat …

Ne pakujemo ništa. Država se raspala. Granice su krvave, ali mi ne idemo nikuda. Ovo je naš grad. I naša kuća, tako kažeš. Dodaš i da svako zlo jednom prođe. Preživjele smo rat. Tvoja firma je propala. Na birou si, godinama. Tu i tamo, ubodeš neki poslić. Nemaš zdravstveno, ni godine staža za penziju. Kuću smo dugo popravljale, ali sad je ok, uslovna. Godine prolaze, a ti i dalje vrijeme dijeliš na ono prije i ovo poslije rata. Često sjedimo šuteći. Tako i jedemo. Kad si loše raspoložena, prebacuješ mi da sam se otuđila.

Jedne noći kasnim. Otključavam vrata. Ponoć je prošla. Ti sjediš za trpezarijskim stolom, na kojem me čeka ohlađena večera. Sjedam za sto. Pokušam jesti šutke. Ali ne, ti hoćeš da znaš gdje sam do ova doba. Ne odgovaram. Ljuta si, dereš se. Kažeš da si zvala sve redom. Niko nema pojma gdje sam, šta se to sa mnom dešava. Nazvala si i Almu, kažeš. Bila je malo zbunjena. Ti si se šokirala kad ti je rekla da se više ne viđamo. A rekla ti je i za neku svađu koju sam imala s prijateljima. Da su tad stvari malo izmakle kontroli. I… Nije ti ispričala priču do kraja.

Prođe me glad. Ustajem od stola. Pokušavam proći pored tebe. Ali ti hoćeš objašnjenje. Za ovakvo ponašanje, prekinuta drugarstva. Kažeš da ne razumiješ kakva sam to osoba postala. Hoćeš priču do kraja.

Pomislim, kad hoćeš, pa neka. Rekli su da sam kopile i da me rodila četnikuša, kažem. Zabezeknuta si. Sad se tebi ne razgovara. Okrećeš glavu. Najradije bi pobjegla. A ja ti ne dam. Čvrsto ti stisnem mišicu. Jaukneš. Ja tiho sikćem: U našem gradu, govore da si četnikuša. Gledaš me nijemo, blijedih usana.

A ja te pitam: I šta sad? Šta sad Snežana?

 

***

Kad bolje razmislim, znam da nije nimalo fer što ti ovo radim. Što te tako besramno vučem kroz blato u koje nisi ugazila. Još bez pitanja. Biće bolje da te vratim u Šabanovu pjesmu, da te prepustim onim davnim suzama. Jer, vidi, ti si moja majka, i ma šta uradila, gdje god nas odvela, moralo bi se desiti da ti u nekom trenutku bijesno vrisnem u lice: Kako te samo mrzim! I zalupim vratima.

Sjedim u sobi. Sveska je ostala neispisana. Ja bih sad da je zatvorim, da se pomirim sa svim tvojim neproživljenim životima. Kroz otvorene prozore ulazi hladan zrak. Sunce se sakrilo u tamu. Ti pokucaš, otvaraš vrata. Sjedneš na stolicu. Kažeš svratila si, tek onako, da malo protegnemo noge, same – ti i ja.

Hodamo u tišini. Čas uskim, čas širokim ulicama. Drhtiš od zime. Privijaš se uz moje tijelo kao djevojčica. Mračno je. Silazimo niz vijugavu cestu. Nikako da shvatim gdje smo to mi nakon svih ovih godina. A onda naglo staneš. Ukopaš se u mjestu. Negdje dole gori ulična rasvjeta. Čuju se glasovi, brujanje auta. Ali ti nećeš dalje. Gledaš me.

I kažeš: Znaš, dobro je. Dobro da sam umrla.

 

 

  Lejla Kalamujić

je rođena u Sarajevu, gdje i danas živi. Završila je studij filozofije i sociologije. Autorica je dvije zbirke kratkih priča: Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban. Kratku prozu objavljuje u časopisima i na web-portalima s jugoslovenskog prostora. Priče su joj pojedinačno prevedene na desetak jezika.
Kontakt: lejlakalamujic@gmail.com

 

 

ažurirano: 31/01/20