Milana Gajović
Prošle godine sam otišla na izložbu sprava za mučenje koja se nalazila na Kalemegdanu. Posjetioci izložbe su, sa samo nama svojstvenom morbidnom slašću i užitkom, posmatrali naprave čija je svrha bila da se njima čovjek ponizi, unakazi, namuči i ubije. Oni su sve vrijeme fotografisali izloške kao da se radi o fikciji, a ne o stvarnosti.
Možda sam se ogriješila o posmatrače. Možda čak i u trenutku fotografisanja neki od njih osjećali isti tupi užas koji mene obuzima na samu pomisao da je neko (potencijalno Ja) provodio sate i sate svojih radnih dana promišljajući o alatkama koje treba da razore sve ljudsko u drugome (tako je ,,Nirnberška djevica“ kovčeg-sarkofag u kom se nalaze metalni šiljci koji žrtvu treba da probadaju ne dodirujući njene vitalne organe). Ta morbidna slast se na njemačkom jeziku iskazuje riječju koja označava zadovoljstvo koje u nama budi tuđa patnja – schadenfreude.
Hladni i mračni hodnici kalemegdanske tvrđave, ispunjeni jezivom muzikom, budili su u meni veliku želju da zatvorim oči, začepim uši i pobjegnem što dalje s tog mjesta – žive rane moje svijesti, ali sam ostala, kao prikovana nekom mazohističkom mađijom. Imala sam osjećaj da bih u tom slučaju pobjegla od života samog.
Podzemni zidovi razdvajali su kao ponor spoljni svijet od htonskih predjela u kojima ne postoje granice ljudskog zla. Kad izađem, gledaću u prolaznike prepune prividne sreće i potisnutog jada, sramote i stida. Tako mirne u sebi i sa sobom, opijene vjerom o nebeskim predjelima, o čojstvenim odlikama svojih malih grešaka i zala; prestravljeni od ogledala i svega šta im pokazuje bar djelić istinskog odraza.
Nataložena iskustva imaginarnih likova o kojima sam čitala razbuktala su mi maštu. Postala sam žrtva na trenutak u svojoj svijesti (o, najlakše je poistovjetiti se sa žrtvom, jer je svaka žrtva velika). Činilo mi se da osjećam oštricu šiljka koji probada moju ustajalu misao i da su zidine oko mene zapravo utroba nekog velikog čudovišta koje halapljivo usisava i isisava hladni vazduh od kog se moja koža ježi i postaje tanka i prhka. Obuzeo me osjećaj slabosti u venama i u propadljivoj krvi. Misli su mi pomodrele od ogoljenosti pred sobom i pred mišlju o tome šta bih ja učinila da sam se kojim slučajem našla u okolnostima koje bi pokazale šta mogu da postanem.
Vjerujem da ja ne bih mogla učiniti isto šta i oni koji su gušili, davili, polivali krečom, pravili abažure od lijepo istetovirane ljudske kože, a od kostiju dugmad i sapun; još juče – u osvit mog rođenja – u mojim zavičajima otvarali žive rane zemlji i u nju bacali bezimene komade mesa. I znam, čim sam u to povjerovala – bih. Samo nisam dobila priliku da se naviknem na opojnu oporost mirisa krvi, na gnjecavost mesa pod šakama; na tuđi jad i slabost (o, kako je lijepo i opojno imati moć nad drugim).
Kada sam izašla iz podzemlja, posmatrala sam ljude – tako srećne i radosne s grobnicama svojih savjesti, neosjetljive na bol, svemoćne bogove nemislećeg prisustva, i zavidjela sam im, jer sam u paralelnim lavirintima svoje svijesti osjetila krvničku žudnju. Nisam se vratila u stvarnost s olakšanjem, ali jesam odahnula.
Milana Gajović
Milana Gajović je osnovne studije završila na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, a magistarske na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je trenutno doktorand. Stipendista je Matice srpske – Društvo članova u Crnoj Gori. Poezija joj je objavljena u Vesni, časopisu Filološkog fakulteta u Beogradu.
ažurirano: 04/02/20
