Nada Jelinčić

 

 

Majka uzme bocu mlijeka s kućnog praga, prelije ga u posudu i stavi kuhati. Okrene se prema meni dok se umivam nad kamenim sudoperom.

„Požuri, sine, nestat će kruva. I kupit ćeš u Kaže dvaest deka mermelade“, reče, dobacivši mi na stol kratke hlače i majicu. Obučem se, uzmem novac i torbu, pa pojurim dvorištem.

Volim miris svježeg kruha što se širi ulicom ranim jutrom. Kruvara je već puna ljudi. Vrele štruce iz konistre Toma užurbano dodaje ispruženim rukama. Uvučem se u gužvu poput svrdla, polako napredujem prema banku. Dočekuje me prignječena Ana Glišina i pozdravlja sramežljivim osmijehom. Jutro mi dobro počinje, uzimam i kantun koliko štrucama nedostaje do dva kilograma. Izlazim prije Ane, kratko se vrtim ispred ulaza čekajući ju. Postaje mi neugodno, pa odlazim.

Na ulici je već gužva. Pazarni dan, prije praznika. Zorom su u grad ušli seljani sa stokom, žitom, povrćem, suknom, svime čim se moglo trgovati. Sredina ulice zakrčena je zaprežnim kolima s konjem. Parip podigne rep i istrese smrdljivu grudu po betonu. Brkati muškarac na mjestu vozača požuruje konja vičući iz sveg glasa. Zrakom fijukne škurija natjeravši ga na brži hod. Pred njim opanci trkom bježe u stranu.

U NON-STOPU me dočeka ugodna svježina. Pod šlapama krcka šećer prosut po crno-bijelom granulatu. Jedva vireći iza banka, tražim miješanu marmeladu. Debela Olga podigne limenku od pet kilograma i zagrabi velikom drvenom žlicom. Otrese crvenu želatinu na masni papir položen na vagu. Pogled prikujem na staklenku s bombonima. Ciljam prsne karamele, čiji okus gotovo osjećam pod nepcem. Za slatki užitak nemam dinara. Zaputim se u Litrin obor.

Ulazim u šjor Vladin portun. Starac rijetko izlazi, pa sam tu najsigurniji. Sjednem ispod stepenica. Iz mrežaste torbe uzmem okrajak kruha, pohlepno zagrizem. Razmotam papir s marmeladom, zamočim kruh pazeći da ne ostavljam tragove. Imam privatnu gozbu svaki put kad je štruca kruha laganija od kilograma.

Hodam krajem ulice po kamenim pločama poslaganim iznad kanalizacije. Pred Glišinim vratima ploča zaklapa pod nogama. Brzo skočim s nje, sjetivši se njegove Mare kako ju podiže jednu večer. Na trenutak je nestala u kući, pa se vratila noseći vrčinu. Ispraznila je u kanalizaciju i vratila kamen na mjesto. Znalo se da Gliša nema zahod, ali ne i gdje se snalaze. Doselili su iz Bosne prije par godina. Ne traže poznanstva sa susjedima, žive povučeno. Stariji govore kako je Gliša pjevao ustaške pjesme poslije rata i proveo neko vrijeme u zatvoru. Grdosija od čovjeka, s dubokim, raspuklim glasom preplaši nas kad zavikne. Njegova kći Ana krišom prati igru u dvorištu, ali nam ne prilazi. Meni se sviđa odnedavno, otkad je prestala nositi pletenice i raspustila kosu po ramenima. Sramim se povjeriti prijateljima, jer Glišu smatraju budalom. I jučer smo mu se rugali sakriveni u kanalu iza šimšira:

MARKO GLIŠA

U TUTU PIŠA

Bacali smo mu kamenčiće na prozor što gleda prema dvorištu. Kad je staklo prsnulo, razbježali smo se kao miši.

Dočekuje me miris Divke, koju majka redovito miješa s mlijekom. Mlađa braća za stolom čekaju doručak. Otac iz tabakere izvadi papirić i malo duvana među prstima. Pažljivo zamota smotuljak i jezikom obliže rub da ga slijepi. Otkine višak duvana, pa jedan kraj cigarete uvuče u drveni cigaršpic. Zamiriše benzin kad kresne upaljačem.

„Neman više kartina. Kupit ćeš mi jedan pak u Mile. I patronu benzine“, reče ispuštajući kolut dima prema stropu.

„Sinoć mi je Gliša reka da ste opet bacali kamenja na njegov prozor i razbili ga. Jesi li ti normalan? Sram te bilo! Da se više nikad nisi usudio takvo šta napravit, jer ćeš čuti boga svog. Zašto se ne igrate s njegovom Anom? Kaže da mala stalno plače radi toga“, otac ljutito trese cigaršpicom po pepeljari.

„Nisam ja, čača, baca kamenja. Ja san im reka da će razbit caklo. A Ana nas nikad nije pitala može li se s nama igrat. Samo nas ćiri“, pognem glavu, stidim se. Isto mi srce zaigra zbog Ane.

Otrčim u Milin dućan na dnu gradskog trga. Pri povratku me zaustavlja Turko ispred svoje slastičarne.

„Srećko, ponesi materi ovu boju za kolače. Pitala me je malo“, pruža mi bočicu od tableta do pola napunjenu crvenom tekućinom. Zahvalim i okrenem se lupnuvši glavom o nečiji trbuh. Podignem glavu i iznad čupavog brka ugledam Glišine oči. Uhvati me rukom za rame.

„Čekaj, mali. Razbili ste mi prozor jučer. Reko sam te čači. Ajde, obećaj barba Marku da nećete više to radit.“ Tresem se od straha i bez onog njegovog glasa iz bačve. Sad mu mogu obećati bilo što.

„Daj malom onu jednu lulu“, okrene se prema vitrini gdje Turko drži pašte i crveno-bijele lulice od šećera. Čim se prsti zatvore oko ljepljivog prutića, odmaglim ispraćen Glišinim smijehom.

U portunu iz paketića, po običaju, pažljivo izvučem dvije kartine. Otac nikad nije posumnjao da ga potkradam. Još mi je trebalo s ormara uzet malo duvana, i krenut na zabavu u golubarnik. Tavan šjor Pavlove kuće nastanili su gradski golubovi. Prostor ima samo jedan prozor, pa je unutra prilično mračno. Nagurano pokućstvo pokriveno je debelim slojem prašine i ptičjeg izmeta. Uvijek je avan-tura prijeći put od vrata do kostura rasušenog kreveta na kojem sjedimo i dimimo. U stanu ispod nitko ne živi, pa se ne bojimo da će nas otkriti. Potkrovlje dijelimo s pticama i već smo navikli jedni na druge.

 

* *

Danas je Prvi maj. Poslije ručka majka stavlja ceradu na stari željezni stol u vrtu ispod trešnje. Susjedi nose kolače i vino, sjedaju oko stola i opuštaju se. Odjednom se na ulazu u vrt stvori Gliša. Razgovor utihne. Pionirsku kapu nabio je do klempavih ušiju, a crvenu maramu vezao oko vrata u čvrsti grop. Ove smo godine Ana i ja postali pioniri. Nosi bokal vina u lijevoj i bukaru u desnoj ruci. Mi djeca sleđeni čekamo optužbe za razbijeni prozor. Glišu nesigurnog hoda prate Mara i Ana.

„Oćemo li nazdravit?“ zapara tišinu promuklim glasom. Otac skoči sa stolice, uhvati ju za naslonjač i okrene prema Gliši.

„Naravno. Ajde sidi“, reče, a Glišin osmijeh otkrije dva reda krupnih zubi.

Prozor ne spominje, pa odahnemo. Priča o svom nesretnom izletu u pijano društvo, koje se ustaškom pjesmom otrgnulo kontroli. Kratko je kažnjen zatvorskom kaznom, zbog čega je odselio iz Bosne. Nije ustaša, nikad nije ni bio. Traži miran život svojoj obitelji. Ana cijelo vrijeme drži naslonjač očeve stolice, okreće glavu za nama djecom.

„Ajde, sine, igrat se s djecom. Vidiš da te čekaju“, reče, pa je lagano lupne po stražnjici.

Dočekujem ju s osmijehom, iako ju ostali sumnjičavo gledaju. U igri nepovjerenje nestane. Sretan sam što je među nama.

Sutradan pitam majku dva dinara. Toliko košta lulica u Turke. Kupim ju i zamotam u komadić škartoca. Čekam Anu sakriven iza dvorišnog zidića. Čim izađe iz kuće, prilazim i šutke joj pružim smotuljak iz džepa. Riječi se ionako ne bi čule od buke mog srca. Odmota papir, pogledavši me ispod oka. Prelomi lulicu napola i pruži mi jedan dio.

„Oćeš li danas ići pušit s nama?“ pitam ju jedva dočekavši njeno kimanje glavom.

 

 

  Nada Jelinčić

Nada Jelinčić, dipl. iur., zaposlena u Uredu državne uprave u Sinju. Supruga i majka dvoje odrasle djece. Zadovoljstvo joj je pisati kratke priče. E-mail: nada.jelincic@gmail.com

 

ažurirano: 25/02/20