Luiza Bouharaoua

 

 

I

 

Prvi poučak pada: Ruke te neće spasiti.

 

Metalno školsko zvono zadrhti i smrska tišinu. Zrak bridi od cike djece koja izlijeću iz škole, njihov vrisak diže se u nebo i spaja s lomom stakala ravno iznad mene. Na veliku se smokvu u susjednom dvorištu munjevitom brzinom obrušava ogromna čovjekolika ptica i propada kroz krošnju. Raširena krila ne mogu ju zaustaviti, a kako bi i mogla kada to nisu krila već ruke. Ruke lome grane, grane lome ruke, frcaju nedozreli plodovi, njihovo mlijeko cijedi se s vrha betonskog zida koji nas dijeli. Zemlja apsorbira posljednji udarac u tišini.

„Makni se s ulice,“ trči mater prema meni, povlači me u kuću, u spavaću sobu, za sobom zatvara sva vrata.

 

Stisnem se uz prozor, kroz njega prvo čujem nju kako pita ko i zašto, a onda neko nerazumljivo mrmljanje iz kojeg uskoro izlijeću cijele rečenice. Ne prepoznajem im glasove, ali to što govore fijuče zrakom, ulijeće u sobu, odbija se od zidove. Svaka se riječ na kraju zabode ravno u mene. Ruke me od njih ne mogu zaštititi.

„Neko ga je bacija s petog kata.“

„Tako mu i triba!“

„Pusti, pederska posla.“

Ove zadnje, koje kaže moj ćale, spiče me ravno u trbuh.

 

To popodne Joke i ja sjedimo na zidiću nasuprot glavnog ulaza u zgradu. Dva krupna policajca izlaze iz policijskog auta, jedan se maše fasciklom, obojica se zaustavljaju ispred prvog ulaza. Joke gricka zelenu arzelinku kao da je minijaturna jabuka, usta mu se skupljaju od kiseline.

„Joke, ko su pederi?“ pitam kad ju oglođe do koštice. “

„Šta ja znam. Biće Srbi, bogati.“

 

Dejanova mater izranja iz mraka volta, lijevom rukom pridržava slamnatu torbu, desnom vuče Dejana. Bijela pamučna haljina skroz joj je mokra na prsima, kroz nju proviruju krupni crveni cvjetovi na njenom kupaćem kostimu. Pozdravi policajce i počne kopati po torbi, ali ne može naći to što joj treba. Čućčne, nasloni torbu na tlo i s vrha izvadi masku za ronjenje, dva šarena ručnika za plažu i knjigu čije su se meke korice uvile od vlage. Sve to gura Dejanu u ruke, ali on svaku stvar nekako nespretno uzima kao da te ruke nisu njegove. Kad mu mater napokon iskopa ključeve, nikako njima ne može pogoditi bravu. Iz četvrtog puta ključevi joj ispadnu na pod, mladi policajac ih digne i kaže:

„Dajte ja ću, gospođo.“

Dejanova mater potrpa stvari natrag u torbu i uđe s policajcima u zgradu, njega ostavi ispred.

 

 

Joke ispljune oglodanu košticu, ona nečujno padne Dejanu iza leđa. On i dalje bulji u vrata kroz koja mu je prošla mater. Joke ugura u usta cijelu arzelinku, uhvati zalet i svom snagom ju ispljune. Kad ga pogodi u rame, Dejan se okrene. Njegove oči su dvije duboke crne rupe.

„Šta je, pederu?!“ nasmije se Joke kreštavo.

Dejanova mater i policajci penju se sve do vrha zgrade, staju tek kad dođu do njihovog stana na petom katu. Dejo zuri u nas, ja ga ne mogu ni pogledati.

 

 

II

 

Drugi poučak pada: Za razliku od tijela, predmeti se smrskaju glasno, i to ti daju da gledaš.

 

Kad ga baciš s petog kata predmet pada skoro isto kao i čovjek, jedna je razlika to što se tijelo može skršit u tišini. Predmeti su glasni, ali nisu svi jednako: stol je, recimo, glasniji od stolice, ali puno tiši od cijelog regala kojeg nečije nevidljive ruke u komadu pokušavaju izbaciti kroz prozor. Prozor i tlo tu su neutralni. Sve što se gurne kroz prozor padne, sve što udari o zemlju se smrska. Tako sam ja to barem shvatio.

 

Susjedi se skupljaju s obje strane zida što dijeli dvorište Dejanove zgrade od ulice. S jedne strane red glava nataknutih na betonski zid, s druge grupica cijelih tijela koja se povlače korak po korak unatrag dok krhotine stakla i drva kite smokvu. Umjesto slatkih plodova, ona će ove godine roditi samo smrt.

 

„Vataj!“ viče bezglavi glas s prozora, ali nitko ne pruža ruke.

Zrak je ukočen od vrućine i iščekivanja. Nešto okruglo izlijeće kroz prozor, odbija se ispred nas jednom visoko, drugi put nešto niže i onda doleti ravno na Jokin niski volej. On neko vrijeme dribla sam sa sobom i onda doda loptu meni. Okrenem se i odem doma.

 

Predvečer u našu kuću ulaze Goran i Damir i nasred boravka stave veliki crni televizor. Njegovo me crno oko prijeteći gleda.

„Mare, daj mi čašu vode ako boga znaš! Skapat ću od vrućine u ovoj uniformi,“ kaže Goran i sjedne za stol. Dok skida maskirnu jaknu, Damir pomaže mom ćali podići televizor u regal.

Kad se napiju, pozdrave nas i na izlasku obojica potapšu ćalu po ramenu.

„Bia si nam od pomoći danas,“ kaže mu Goran.

Ćale nešto promrmlja, nikad tako tiho ne govori.

„Priču smo pustili. Ko će se usrid rata pederom bavit? Niko, eto ko,“ kaže Goran.

Njih dvojica odlaze, a ja i dalje buljim u ugašeni televizor, strah me da će me ta tama progutati. Sve je jutros letjelo kroz prozor Dejanovog stana, samo televizor nije.

 

Kad mater i otac zaspu, išuljam se iz sobe, upalim ga i stišam ton do kraja. Sjednem na pod i puštam ga da mi boja lice u dugine boje sve dok pred jutro napokon ne padnem u san, u crnu rupu što je taj televizor otvorio u meni, u dva vlažna Dejanova oka tamna kao komad zemlje u dvorištu koji je apsorbirao lomljenje kostiju njegovog oca. Umoran i raščupan ujutro trčim u školu. Pola noći sam probdio, a i dalje ne znam bi li Dejan poletio da i njega bace kroz onaj prozor?

 

 

III

 

Treći poučak pada: Djeca, ponekad, mogu poletjeti.

 

Čak i onako lagan Dejan je uspio preletjeti samo deset stepenica na ulazu prije nego je licem zaronio u asfalt ispred škole.

„Pederski sine pederskog ćaće!“ viče Joke.

Dejan se pridigne na podlaktice, rašcupan je i slinav, pola desnog obraza mu je ostrugano.

„Pusti me, zakasnit ću na bus,“ kaže.

 

Jokina mater je jučer ispričala mojoj da Dejan i njegova mater sad žive u samo jednoj sobi, da on do škole putuje s dva busa i da će već idući tjedan promijeniti i grad i školu. Nemaju tu šta tražiti, u njihovom stanu sada živi Goran, tako je rekla.

 

Jednim udarcem desne noge u rebra Joke obori Dejana nazad na tlo.

„Moj ćale nije peder,“ zacvili i podigne pogled prema meni koji stojim ukopan na vrhu stepenica.

 

Dejo leži na podu i plače, a ja vidim njega kako mi na svom rođendanu stavlja daljinski svog novog televizora u ruku i kaže stisni crveni botun i onda po brojkama minjaj programe. Šta ćemo gledat, Dejo, pitam, a on se smiješi i kaže ti izaberi. Njegova mater, ništa joj iz ruku ne ispada, stavlja ispred nas dva tanjurića s čokoladnom tortom. Njegov otac otvara veliki dvokrilni prozor u boravku da kroz njega izbaci popodnevnu sparinu i ništa, ništa više.

 

„Šta ga tučete?!“ vičem dok prelijećem stepenice, čini mi se da sam još u zraku dok dižem Dejana s tla.

„Jer je lažov!“ odbrusi Joke, momci iz razreda zbijaju redove iza njega.

„Moj ćale nije peder,“ mrmlja Dejan dok ga posjedam na zidić.

Joke i momci stišću pesnicama, draži ih miris prašine i krvi.

„Uzmi,“ kažem i pružim Dejanu paket papirnatih maramica. Oči su mu dva ugašena televizora.

Joke i ekipa upiru prstom u nas, nije ih briga što učitelji žure niz stepenice. Nešto se u njima odvezalo i na sav glas viču:

„Pederi! Pederi!“

Vadim maramicu iz paketa i brišem Dejanu prljavštinu, krv i suze s obraza.

 

 

  Luiza Bouharaoua

Luiza Bouharaoua rođena je u Splitu, danas živi u Zagrebu, gdje radi kao radnica u kulturi, prevoditeljica i spisateljica. Osnivačica je Udruge za promicanje književnosti i kulture Skribonauti. Priče su joj uvrštene u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča i antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja. Dobitnica je nagrade Ulaznica te nagrade Prozak za najbolji neobjavljeni prozni rukopis autora/ice do 35 godina. Godine 2019. objavila je svoju prvu knjigu priča "Jesmo li to bili mi" (Jesenski&Turk).
Kontakt: instagram.com/luizabou/

 

ažurirano: 05/03/20