Jasna Radulović

 

 

Stoga želimo da pozovemo autorke i autore da na nov i kreativan način razmišljaju o pomirenju i da nas inspirišu pričama koje prevazilaze postojeće predrasude i ušančena neprijateljstva, pričama koje pomjeraju granice. I da time možda daju potreban poticaj našim društvima.

Tema je pomirenje nakon ratova u postjugoslovenskim kontekstima.

„Jesi vidio mail koji sam ti poslala?“

„Čitam ga.“

„Zašto ne pošalješ onu priču o nevidljivima, sjećaš se, onu iz žute teke…“

Nevjerojatno! Kakav promašaj!! Tri minute do kraja! Ibro, pa što je ovo?? Igrači s klupe su na nogama, dovikuju mu, no prekasno je, ljudi, prekasno, shvatite, ne, ne, nema više, takva se prilika neće ponoviti… Evo i trenera žutoplavih…

„Nikola, jesi me čuo? Zašto ne pošalješ… Utišaj to, čovječe, ne čujem te!“

„Neću. Ni utišati niti ju ikome poslati. Znaš to.“

„Utišaj, čovječe!!! Ne čujem te. Priče su dobre. Ona o nevidljivima je…“

Još jedna prilika! Hajde, Zlatane, sunce majčino! Desno, desno ti je, zar ga ne vidiš, to, to… goooooool, goooool, 2:1 za Šveđane u zadnjoj minuti prije kraja! Ibro, Ibro, sunce majčino, to možeš samo ti! Koji karate gol a la Zlatan, koji refleksi!! Švedi medvjedi, plavožuti kraljevi!! Kako je samo prešao Ronalda kad mu je…

„Nikola, UTIŠAJ! Daj mi taj daljinski!“

„Ne dam i neću! Neću skupljati slavu na ranama mrtvih i tuzi živih. Točka!!“

„O ludoga čoeka! Dara imaš, para nemaš. 800 eura bi nam dobro došlo. Zima će, trebamo drva za grijanje, nove tenisice za Matiju, ja nosim kaput već šestu zimu…“

„Prije ću se ubiti nego ijednu objaviti! Reko sam ti!“

„Nemoj tako. Tvoja ju šutnja neće vratiti, znaš to. Ti misliš da je meni lako moliti te, ha? Da mene ne boli i naša rana i tvoja priča? Boli, čovječe, ne znaš kolko! Ali majka sam! Moram misliti na dijete koje imamo!“

„Ja sam svoje reko!“

„E pa ja nisam! Gladni smo, Nikola, trgni se! Držiš taj svoj dar u ladici i svaku noć ih prepravljaš, a mi danju gladujemo! Da nije mene, već bismo umrli!!“

„Jelena, shvati: neću i gotovo! Od 1995. me piliš: objavi! Reko sam ti: NEĆU! Objesit ću se ako treba gore na tavanu, ali ne-ću!! Ni-je-dnu! Umrite svi, briga me! Ona je ionako mrtva, možete i vi! Nikada, čuješ li me, ni-ka-da!“

„Imaš li ti srca? Sin ti je bez tenisica! Ona je mrtva, ne možemo ju vratiti!! Spasi nas žive! Smiluj se, o kamenu neljudski! U što sam gledala kad sam za te pošla!!“

„UTIŠAJ TO!“

„NEĆU!“

Tako su završavali razgovor. On bi prijetio da će se objesiti, ona bi vikala da će umrijeti ako se on ne trgne. Zalupio bi vrata i pojačao TV. Ona bi otišla u kuhinju i upalila radio. Ribala pločice i psovala. Pod i plakala. Prozore i gunđala. Peglala ispeglano i pjevušila. Onda bi sjela za stol, izvadila blok i olovku i krenula zbrajati račune, ručno, da se smiri. Taj njen Nikola, da je pravi čoek, muž i otac, mogao je o njima napisati priču. I zaraditi pare na tom natječaju za novi kaput, tenisice, kupus, krumpir, grah i drva. Tako misli Jelena koja u zoru, dok on spava, krišom, u spavaćici i prsluku, vadi njegove teke iz ladice u hodniku, odlazi u kuhinju i čita. A onda, negdje oko sedam, ljubi korice uplakana, vraća ih u ladicu i kuha mu kavu.

Ali neće Nikola.

Zareko se čovjek. Otkad ju je skinuo s užeta, tamo na tavanu, 1992., plavu i trudnu, zareko se. Nikad više. A priča je bila o njoj. Mojoj majci. Osamnaestogodišnjoj Srpkinji zaljubljenoj u sedamnaestogodišnjeg Hrvata.

Nikad nisam znao što bih trebao napisati na satu hrvatskog na temu MOJA MAJKA. Druga su djeca imala majke i mogla su ih opisati. Ja svoju nisam. Ni imao ni znao opisati. Nikola i Jelena, nakon sprovoda u ljeto 1992. sakrili su sve njene slike, on pogotovo više nije mogao podnijeti njen pogled, osmjeh, bilo što njeno nakon što ju je one večeri nakon Dnevnika, a prije Sporta, našao na tavanu. Objesila se u kutu, klečeći, toliko je silno htjela umrijeti kad je doznala da je moj otac poginuo. Čulo se samo tup. Nikola se popeo i kriknuo. Jelena je dotrčala za njim, pala preko njega i ljubila njeno, još toplo, mrtvo tijelo. Sirena je tulila. Oboje su ju grlili i molili da im oprosti. Oprosti što?? Pa nisu oni ubili mog tatu, srednjoškolsku, životnu ljubav moje majke. Nisu ga prihvaćali jer je bio rat. Oni su hrvatski Srbi, a on maloljetni hrvatski dragovoljac, ali nisu ga oni ubili. Drugi Srbi su ga ubili, bio je rat, bila je mržnja. Ja ne znam kako je to kad ti umre dijete, samo znam kako je to kad ti umre mama, ali pretpostavljam da je to isto pa ih razumijem. Razumijem zašto on piše o njoj i ne objavljuje priče, razumijem nju zašto inzistira da ih on napokon objavi. Kad bi to učinio, pustili bi svoju ranu u svijet kao bezglavog zmaja i oboje bi se mogli u miru objesiti i svi bismo napokon bili sretna obitelj: moja mama, moj tata, ja, Jelena i Nikola.

A Matija?

Matija nije moja obitelj. On je rođen nakon mene. Rodio se gluh, autističan je otkad su ga cijepili. Super je što je gluh. Ne zna kad se svađaju. Grozno je što je autist, do njega nitko ne može, čak ni ja. U svom je svijetu i ne zanimaju ga tuđe priče. Pokušao sam s njim razgovarati, ali me ne doživljava. Za njega sam nevidljiv.

To je smiješno jer je za svijet i ljude on nevidljiv. Matija voli gledati nogomet i smeta mu kad nagluhi Nikola pojača ton do kraja. Smije se kad ovi trče za loptom. Dok se smije, Matija ne čuje koliko je glasniji od televizora, a Nikola ga ne može utišati. Ne postoji daljinski za Matiju. Nikola plače kad vidi nasmijanog Matiju. On se tada smije još glasnije jer mu je užasno smiješno kad stari plače. Gledam ih obojicu. Znam taj osjećaj: dva vlaka stoje na stanici. Prozori su zaključani. Iza jednog je Matija. Iza drugog je Nikola. Kiša pada. Ne čuju se, ne razumiju, ne mogu komunicirati. Samo se mogu gledati dok jedan od vlakova ne krene. A kad krene, krene u suprotnom smjeru, i u prvi mah, a to najviše boli Nikolu, ne osjećaš čiji se vlak, čiji se život pokrenuo. Samo znaš da je smjer krivi i da tvoj vlak ide u kontra smjeru od Matijinog.

Dali su mu ime Matija u spomen na mamu. Moja mama je voljela svog dečka Matiju, mog tatu. Kako su oni ostali bez trudne nje koja je pak ostala bez ubijenoga njega, kad im se nakon rata zalomio sin, nazvali su ga Matija. Iako su joj svi govorili da pobaci jer je prestara, Jelena i Nikola nisu mogli podnijeti sprovod još jednog svog djeteta. Nisu znali da nakon rata, straha i mamine smrti više nisu sposobni podnijeti ni život još jednog svog djeteta. Taj strah da bi ga opet mogli izgubiti i pokopati, ili skinuti ga još toplog s nekog užeta i tavana zbog novog rata i stare mržnje, izluđivala ih je. Pa kad su ga cijepili i kad je taj gluhi i znatiželjni mališan odjednom uvenuo i zaključao se u svoj kišni vlak, iako su ih svi sažalijevali, oni su, na neki bolesni način, bili neopisivo sretni. Ja ih razumijem. Znam taj osjećaj kad si sretan jer ti svijet ne može oduzeti ono što ti je najsvetije. A na autističnog i gluhog Matiju ni svijet ni rat nisu mogli računati. Zar to nije razlog za neopisivu sreću? Ta spoznaja da nema tog užeta, te mržnje, tog rata koji bi ti mogli oduzeti dijete! Koja je to vraška sreća!

Jedino kad si nevidljiv, onda si siguran. Na primjer ja. Nikad nisam vidio mamu, nikada ju nisam dodirnuo. Umro sam zajedno s njom, one večeri, na tavanu, kad nas je objesila. Jelena i Nikola nikad nisu doznali da sam postojao, za njih sam otpočetka i zauvijek – ostao nevidljiv. Ja sam uspio preživjeti rat jer sam nevidljiv. Danas u svijetu samo su nevidljiva djeca sigurna. Moj tata je znao da postojim. Zato je, lud od sreće i straha, slučajno i stao na onu minu u polju kamo su ga natjerali. Dobri tata, on i mama su mi se jedini veselili! Glupi tata, nije znao da mu njegovi i njezini ne bi dali budemo zajedno.

Tek otkako smo svi troje nevidljivi, mi smo sretna obitelj. Sad nam nitko ništa ne može.

Za zadaću moram napisati priču o pomirenju. Glupa tema. Stojim pred zrcalom i gledam u staklo. Ništa ne vidim. Moram se pomiriti s tim da sam nevidljiv za sva zrcala ovog svijeta: ljudske oči, uokvirena stakla ili prozore vlaka. Sjedim nad svojom žutom tekom, mašem nogom i grizem olovku. Da me bar Nikola može vidjeti i pomoći mi sa zadaćom. On dobro piše. Ja ne. Učiteljica je rekla da razmislimo koga bismo najradije pomirili ili s kim bismo se najprije pomirili. Ali tko sam ja? Ja nemam ni ime. Krenuo sam se roditi da pomirim mamine i tatine. Nisam uspio. Gledam Matiju. Glasniji je od televizora. On je sretni, gluhi, autistični šašavac. Došao je pomiriti Jelenu i Nikolu. Uspio je. Sve dok se svađaju zbog njega, preživjet će svoje tužne živote.

Mislim da ne možeš pomiriti one koji se odbijaju pomiriti sa sobom, svojom savjesti i ulogom koju su imali u ratu. Jer svi smo imali uloge. Njima je važnije ostati u pravu nego ići u miru sa sobom.

S takvima se nikada ne možeš pomiriti.

Moram se pomiriti sa sobom: ja sam nevidljivi dječak i moja priča ne zanima ljude koji si mogu vidjeti oči u zrcalu. Reći ću sutra učiteljici: neke se zadaće jednostavno ne mogu napisati prije vremena.

I ona je nevidljiva, shvatit će.

 

 

  Jasna Radulović

Nepopravljiva zaljubljenica u Indiju, pse lutalice, lubenice i pisanje. Hrabri optimist i kad je u govnima do grla. Podivlja od bijesa i tuge kad se suoči s mržnjom, nepravdom, medijskom laži i manipulacijom, kad se suoči s onim, ma znate već, okretanjem glave u stranu, spuštanjem roleta 1941., 1991., 2016. samo da se istina ne vidi. A istina se vidi, ma kako je skrivali, ona probija van, ko uporna mrlja. Tako i Jasna, ne da se ona, zna što želi i ostvaruje to.

 

ažurirano: 05/03/20