Nadia Geras
Razbacala je meso iz škrinje po cijeloj kući. Ljetno doba, brzo je zasmrdjelo.
Tko bi ovo jeo? Ako ovo preživim, više meso ne jedem, zavjetovala se. I tako je u šezdeset petoj postala vegetarijanka. Kad je sve počelo, pokupiše se svi i pobjegoše pred vojskom što je u daljini grmjela.
Kamo bi ona išla. Trebalo se brinuti, štala puna. Velike vrućine. Natočila ona vode u kante, svugdje gdje je stalo. Da ne skapa blago od žeđi. I oslobodila ga.
Za svaki slučaj.
Što njoj vojska da učini? Čega bi se plašiti mogla?
Sin joj poginuo u vojsci. Prve godine tog rata.
Nije se znalo tko ga je ubio. Njegovi ili njihovi. Nije se slagao ni sa svojima ni s njihovima.
Donijeli ga njoj da ga izljubi. Omotali mu zavoj oko glave. Kad su ga položili na krevet, stala mu skidati cipele. Bile su blatnjave. Neki dečko ostao uz nju sve dok ga nije istjerala iz sobice. Nije se puno opirao. Poslali ga da joj pomogne, ali ona nije od onih kojima treba pomagati. Plakala, vriskala i bacala se u očaju nije.
Samo je htjela biti nasamo s njim. Spustila je zelene platnene rolete na prozorima i poduprla vrata stolicom. Čula je komešanje u hodniku, jaukanje snahe koja je izgubila muža, glas unuka koji pokušava umiriti majku. Još ništa ne razumije.
Ona mu skida čarape. Stopala lijepa, nijednog kurjeg oka nema. Kao neki gospodski sin. Pokrije ih ipak. Osluškuje mu srce. Tiho je. Zna ona što to znači, ali ipak skida mu s usta povoj koji ih prekriva. Radi to brzo, u nadi koja je još brže napušta.
Šarlah je dobio oko četvrtog rođendana. Pao veliki snijeg. Visoka temperatura tri dana ga nije puštala, umotavala ga cijelog u rakiju ne bi li vrućinu iz njega izvukla. Sav posao pustila i zatvorila se s njim u sobu. Brojila mu udahe. Dočekivala s veseljem one duboke, a budila ga kad bi ga preuzeli oni kratki. Opasni.
Četvrti dan je rekao, ja sam, majko, gladan.
Rakija sve izvukla.
Ova muka rakiji preteška.
Ostala je s njim tako u miru dok se udarci po vratima nisu pojačali i zazivanje tako oglasnilo da samu sebe nije čula.
Ostala je kraj njega u sobi i kad su ga odnijeli, i nakon pokopa na groblju, i među svim onim ljudima koji su došli da joj nešto kažu.
Vidjela ga je skrivena među kukuruzima. Bio je jako mlad. Vojna uniforma prevelika. Odvojio se od grupe što je kružila oko kuće i krenuo ravno prema njoj. Kao da je znao gdje se skriva.
Bili su glasni kao i svi oslobodioci. Maknuo se od njih valjda da se u miru popiša. Vidio je kristalnu vazu. Sagnuo se, podigao je, pogledao i nježno spustio. Imao je crvenu fleku na obrazu. Onu s kojom se rodiš i koja te nikad ne napusti. Samo malo potamni s vremenom, da te muči svako jutro. I podsjeća kako si sretan jer, eto, moglo je biti i gore. Ogledao se na tren oko sebe i pogledi su im se susreli. Trgnuo se i krenuo unatrag.
„Neću ti ništa“, viknula je.
„Jebemti!“ bilo je jedino što je rekao prije nego što je skinuo pušku s ramena i počeo nasumice pucati po kukuruzu. Nije ju pogodio, a nisu ni njegovi drugari, koji su također zapucali. Kad je pala noć i ona ostala sama u oslobođenom selu, zavukla se u sjenik i u mirisu ljeta zaspala. Probudila se petnaest godina kasnije s rakom na plućima.
Kako je lijep bio kad je diplomirao. Obukla se tada i ona lijepo. Bijelu košulju na plave sitne cvjetiće. Skinula s glave maramu. Ona je rubac stalno nosila ne zato što je bila pokorna i smjerna žena, već da joj čuva kosu od prašine i sijena.
Vozili su se u amiću do Zagreba.
Svi koji u rat kreću, misle, neće baš njih, a roditelji da neće baš njihovog sina. Ona nije bila od tih. Znala je: ako rat počne, njen će sin poginuti. Ti koji imaju karakter prvi stradaju, pa je sa zebnjom slušala ratne trube koje su se orile s televizije. Voljela je kaubojske filmove, nedjeljno poslijepodne, onog spikera s dubokim glasom i spikericu što je imala kćer Srnu i sina Istoka.
To s imenima joj se sviđalo. U njenom selu kao da je bilo samo jedno ime za muške.
Pred rat televizija joj se ogadila. Kad ju upali, svađa se s njom, ne ostaje joj dužna, već kune i proklinje.
Tjerala ga je da ide u Australiju, Kanadu, bilo kamo. Dok se još moglo. Mogao je kamo je htio s tolikim školama, ali ne, neće on. Nije on znao niti razumio da bi taj rat mogao biti tako strašan. Pametni su ljudi, nisu budale, umirivao bi ju kad bi ona opet s tim započinjala.
Tko još mater sluša. Hajde ti budi majka i prepusti djetetu da srlja u propast, a da ne opominješ i ne kukaš.
U selo se nakon Oluje vratila samo Danica, njoj se u Srbiji nije svidjelo, pa su neko vrijeme živjele zajedno kod nje u staroj kući.
Mislila je da se nikad neće smijati, ali Danica ju je znala nasmijati.
Sačuvala je radijatore iz velike kuće od prvog naleta pljačkaša. Smrad ih je otjerao.
Kad su drugi put došli, na smrad se nisu obazirali. Skinuli radijatore, pažljivo ih natovarili na kamion i odvezli. Pomučili se samo oko peći za centralno jer je bila teška.
Ono kristala što je posijala po kukuruzištu iza kuće skupila je jedno jutro i poslala u koferu snahi, zajedno s nešto novca koje je čuvala i skrivala za ne daj Bože. A ne daj Bože došlo. Kristal nije nešto detaljno prala prije nego što ga je spakirala. Zavukla se zemlja u silne one usjeke i kristal malo promijenio boju. Valjalo bi ga četkicom prati. Nije za te stvari marila ni kad su bile u vitrini.
Sad su ju podsjećale na vrijeme kad su i kristalne posude imale nekog smisla. Zato ih šalje da im se nađu u novom životu. Snahi i unuku.
Zamotala ih je u vezene svadbarske ručnike s resama.
Nije htjela u bolnicu.
„Jel’ rak ?“ pitala je doktora. Zbog sebe doktora nije upoznala, nego zbog unuka. Bio bolešljiv od rođenja pa su se sprijateljili s doktorom. Dolazio na kobasice i domaću hranu u njihovu kuću.
„A šta da vam kažem.“
„Nema veze, doktore“, tješila ga je.
„Imam ja još nešto posla obaviti. Samo me ne šaljite u bolnicu. Kod kuće ću ja to.“
U bolnicu su ju odvezli kad više nije mogla disati pa je pala na stepenicama. Danica pozvala hitnu i ona se našla u sobi s pet ležajeva. Opet je mogla disati.
I oni koji skoče u more da se ubiju i udave, batrgaju se u potrazi za još jednim udahom. Nitko ne skoči i jednostavno prestane disati. Disanje samo svoju volju ima te se i ona primila tog kisika žedno.
Znala je da je svježi zrak važan, ali ovaj iz boce čudo joj učinio, tako da se pridigla u krevetu. Sluša žene u sobi. Promatra one koji ih obilaze. Gleda im torbe s ukrasima. Zlato se nosi. Nalakirani nokti vire iz sandala. Danas i sitnoj dječici lakiraju nokte. Tome se ona čudi iz svog kreveta. Čudi se i tome što svi donose čokolade, mentol bombone i sokove. Svaka bolesnica cijeli dućan ima naguran u mali ormarić kraj kreveta. Sokovi u tetrapaku poredani po stolićima. Na njenom ormariću ništa. Ona je sve svoje u ladicu spremila. Nude i njoj, no ona nikad nije bila od slatkog, zahvaljuje se, ali ne uzima.
Prepoznala ga je odmah s vrata. Po crvenilu na obrazu. Samo je sad okrupnio.
I lice mu se malo raširilo, crvenilo kao malo povećalo i nabreklo.
„Ajmo, bako, vozim te na rendgen.“
Bio je nježan. Čučnuo da joj pronađe papuče ispod kreveta i kolica približio krevetu pa joj sve daje upute.
„Primi ti mene, bako, oko vrata, tako će biti lakše.“
Kad ju je smjestio u kolica, popravi krevet da ga ne ostave onako razdrljenog i golog i to joj se učini lijepo. Vidi se, lijepo odgojen.
„Hvala, sinko.“
Vozio ju je i liftom. Gurao ju je po dugim mračnim podrumima bolnice, vukao čak i uza stepenice, a onda su sjedili jedan kraj drugog i čekali na red pred rendgenom.
„Idem ja zapaliti jednu. Hoćete ostati tu ili da i Vas izguram na zrak?“
„Ja bih s tobom, sinko.“
Izgurao ju je na mali plato kroz metalna vrata za dostavu i sjeo na zidić. Izvadio kutiju cigareta.
„Nije zdravo, ali paše. Ne nudim Vas. Vi ne bi smjeli.“
Ona se nasmije.
„Odakle si ti, bako?“ pita između dva duga dima.
„Iz sela u kojem si i ti bio. Bio si kraj moje kuće. Našao si moju vazu.
Nisam te htjela uplašiti.“
„Jesam li ja to po vama pucao?“
„Jesi.“
„A joj, što mi je drago da Vas nisam pogodio.“
Sutradan su ju vozili na neki drugi pregled.
Rekli su, ne smijete se pomaknuti dok Vam ne kažemo da smijete. Jedva je to izdržala. Bilo joj žao što on nije došao da ju vozi. I pomalo je žalila što mu je rekla da je bio kod nje.
On je jedini koga tu poznaje. I sad ga je od sebe otjerala.
Kad su ju vratili nakon tog dugog pregleda, na njenom stoliću dočekala ju je mala kristalna vaza i tri ljubičasta klobuka hortenzije.
Ubrao ih je u svom vrtu. Znala je to.
Bilo joj drago zbog cvijeća, a žao zbog vaze.
Nije valjda kupovao, zabrinula se.
Popodne je došao obučen u trenirku i svježe obrijan. Sjeo je na njen krevet i primio je za ruku. Imao je velike šake, a njene su se skroz uvukle u sebe, tek malo žilica omotanih oko kostiju. Kao da nikad nisu radile ni teret njezina života nosile.
„Nisi trebao.“
„Mama Vam je moja poslala vazu, a ja sam ubrao cvijeće. I njoj je drago da ste živi.“
Nadia Geras
Nadia Geras rodila se u Francuskoj 1963. godine. Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, filmsku i TV režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dva puta postala majka. Četiri puta ostala bez svog jezika. Usprkos tome i dalje piše. E-mail: nadiageras@gmail.com
ažurirano: 01/02/20
