Ana Jugo
Stojimo na uzvišenju koje nam pruža divan pogled na okolne brežuljke i dolinu koju okružuju.
„Ono tamo je Trebević“, pokazuje mama rukom na jednu od planina. Obrazi su nam okrugli i crveni od svježeg zraka, šake ušuškane u rukave prevelikih jakni. Livade oko nas još su blatnjave, u sjenama drveća snijeg zadnjim naporima brani teritoriju, ali visibabe i kaćuni hrabro izviruju glave i najavljuju ono što mirišemo u zraku. Proljeće.
„A ovo ovdje je Igman“.
Nemam pojma kako Igman i Trebević stvarno izgledaju. Ali znam da je važno da upamtim ta imena. I mami je važno da igramo ovu igru. Zato ozbiljno pratim putanju njenih ruku i pamtim.
U tom dolinskom gradiću, koji nije Sarajevo, deda ima Ulicu Kralja Tomislava, jer tom ulicom ide petkom s pijace, kao što je nekad pravom ulicom Kralja Tomislava išao s posla.
Ja se, naravno, ne sjećam svog rodnog grada, nemam tamo omiljenu ulicu čijim bi imenom prekrstila neku sličnu ovdje, ne podsjećaju me ove planine ni na šta. Ali mi se čini da zbog toga još više moram upijati njihove priče i šale, da je jako bitno da znam gdje bi, da smo kući, bila koja planina.
*
Ne mogu baš precizno opisati šta je kuća. Sjećam se malo dnevnog boravka i jednog stolića u ćošku na kojem su stajale igračke. Da li iz priča ili iz stvarnih sjećanja, tek znam da nam mama nije dala da se tamo igramo kad je počeo rat jer je stolić stajao direktno ispod prozora, a prozor direktno nasuprot Trebevića odakle su dolazili „svjetleći metci“.
Sjećam se dugog uskog hodnika. Iz nekoliko slika. Jedna davna, kad nas je tata čuvao i dao nam da se igramo novinama. Brat i ja smo cijeli hodnik ispunili zgužvanim novinama tako da su nam dosezale do vrata kad sjedimo. Onda je mama došla s posla i zaprepastila se.
Onda se opet sjećam da smo spavali u tom hodniku, obučeni u trenerke, tako da budemo spremni za sklonište ako se oglase sirene.
Sve ostale slike su mutne, ispresijecana sjećanja i priče. Jedan izlet na Vrelu Bosne za Prvi maj. Baba na balkonu punom cvijeća i ja joj nakon posjete mašem s parkinga. I tata je u magli. Imamo nekoliko slika i mogu ga dobro opisati. Čak me glumac u jednom filmu podsjetio na njega. Ali ne mogu ga zamisliti.
Nekad se mama, brat i ja igramo „tate“. U toj igri, brat je tata, a mama i ja idemo na aerodrom da ga dočekamo. Ali ne volim baš tu igru. Ima isti onaj čudni efekat kao kad se probudiš iz sna u kojem si dobio neku igračku koju stvarno želiš.
Živimo u kompleksu zgrada između kojih su livade i dvorište koje je ograđeno. Ja smijem ići kuda hoću unutar tog Kruga, ali iz njega ne smijem izlaziti niti prelaziti ulicu bez mame. Svi u Krugu su izbjeglice.
*
Riječ izbjeglica ima definiciju. Biti izbjeglica izmiče svakoj definiciji. Svaka osoba u tom izbjegličkom kampu okarakterisana je tom riječju koju smo čak i mi najmlađi duboko zamrzili. Iz različitih država, s različitim pričama, zanatlije, profesori, pomorci, administrativni službenici, medicinski radnici, roditelji, roditelji bez djece, djeca bez roditelja, udovci i udovice, svi negdje na spektru između dobrog i lošeg, svi zgurani u tu mrsku kategoriju izbjeglice. Kao dijete ne znaš zašto je to loše, ali po prizvuku u glasu onoga koji izgovara tu riječ osjećaš da jest. Kada riječ dolazi od nekoga unutar grupe, onda označava očajanje, samosažaljenje i pitanje. Kad si izbjeglica, uvijek se pitaš. Cijeli taj status za tebe je pitanje: kad ću se vratiti kući? Postoji li još kuća? Je li kuća ona četiri zida koja štite srž tvog života sve dok ti je rat ne istrgne i ogoli te i šuta po svijetu pa osjećaš da si za nešto kriv? Ima li nešto prljavo u tvojoj nesreći, nešto prezrivo? Je li kuća ljudi kojih možda više nema ili ih možda neće biti kad se rat završi, pa onda više nikad nećeš pripadati nečemu, i ništa vrijedno življenja neće pripadati tebi? I možeš na sav glas da vičeš i psuješ one koje kriviš za sve, ali ono što ne govoriš – a nema ni potrebe jer to svako zna i osjeća – jest da u tebi trune stid. Zato što nemaš ništa, zato što nemaš svog doma kao svako normalan, zato što moraš da apliciraš i da moliš, zato što si pobjegla.
Kad neko ko nije izbjeglica izgovori tu riječ, onda je još gore. Ima neku konačnost. Izrečeno je kao hladna činjenica, proglas o tvojoj inferiornosti. Pristojni mještani Ivanjice izbjegavali su tu riječ.
*
Krug je pun osebujnih likova. Ima jedan visoki veliki čovjek s ogromnim crnim brkovima. Zovemo ga Barba. Mislim da živi sam. Svaki put kad prođe pored nekog djeteta, snažno ga uštine za obraz i srdačno kaže: „Gdje si, lađo malešna?“ Obrazi bride neko vrijeme nakon susreta s čika Barbom, ali mi je nekako drag. Imam osjećaj da je jako dobar u grljenju ljudi i da bi me mogao odbraniti od svega.
Nekoliko ljudi u Krugu ima Ludi/Luda prije svog imena. Tako ih, naravno, niko ne zove u lice, ali kad odrasli pričaju i kažu, na primjer, Rada, pa sagovornik pita „koja Rada?“ a onaj prvi kaže „Luda Rada“, onda znaš tačno o kome se radi. Većina njih je bezopasna. Ali ima jedan momak, njega niko ne zove ludim a svi misle da je zaista lud, i djeca ga se boje. Samo ga se brat i ja ne bojimo i on nam uvijek da čokoladne bananice. Drugu djecu ne voli, a ne voli ni odrasle. Voli samo nas i teta Novku, koja je nekad bila učiteljica, a sad je babina najbolja prijateljica.
*
Dolaze po noći nekad ta sjećanja. Posebno nakon što su baba i deda umrli. Raj na zemlji, gdje je meka trava prošarana proljetnim cvijećem i natkrovljena beharom raznih nijansi roze i bijele. Tamo gdje smo počeli život bez pripadanja. Ljudi hoće da izbjeglica bude jednostavna stvar. Neko ko nema gdje, ne može nazad i sa zahvalnošću prihvata sve što mu se da. Da živi zauvijek s tugom. Ali nekad izbjeglica zamišlja raj kao jedan vrt u Plužinama. Koji je gazda zagradio nakon par dana, kad je primijetio da neko ulazi preko ograde. Pa smo otada preskakali višu ogradu.
U raju ja nosim bijelu suknjicu na gumu. „Kupila“ sam je u Crvenom krstu i reklamirala je tati u jednom od prvih poziva iz izbjeglištva: držala sam telefonsku slušalicu i pokazivala mu kako se suknjica okreće, pa začula smijeh ljudi koji su čekali na telefonski poziv. Nekad odrasli ne shvataju kako njihov smijeh vrijeđa. U djetinjstvu sam mnogo puta naučila šta nasmijava odrasle i namjerno ponavljala rečenice i geste jer sam htjela da ih nasmijem. Ali ovo je bilo sasvim drugačije. Nešto što me ljuti, ponižava.
Kao prvog dana kada smo se vratili u Sarajevo.
Kući smo krenuli pješke i nakon petnaestak minuta, na pola neke uzbrdice, skrenuli u jednu uličicu. Ja nisam primijetila da su tata, mama i brat, koji je držao maminu ruku, usporili.
„Gdje si ti krenula? Ovo je naša kuća!“ – rekao je tata i počeo se smijati otključavajući vrata haustora. I mama se nasmijala.
Kad danas mislim na to, ne vjerujem da je to bio pravi smijeh. Nakon toliko vremena, tati je moralo biti čudno i neprirodno pričati sa svojom djecom koja više nisu ona djeca s kojom se pozdravio četiri i po godine ranije. Mora da se mama osjećala uštogljenom pored svog muža od kojeg je dijelio čitav život, njen koji nije stigla prepričati i njegov za koji nije smjela pitati. Možda su smijehom pokušavali suzbiti neugodu. Ali za mene je taj smijeh bio otrov.
„Ovdje je naša kuća!“
Kako neko može da ne zna gdje mu je kuća? Da hladno prođe pored ulaznih vrata svoje zgrade ne znajući šta tačno traži. Osjetim stid. Ne osjećam kao da sam se vratila kući. Možda mama to osjeća. Ona zna ispred kojeg ulaza da zastane. Ja se nisam vratila. Kad se vratiš, prepoznaješ, porediš, prisjećaš se. Ja se samo osjećam postiđeno. Zbog nepripadanja.
Ana Jugo
Ana Jugo rođena je 1988. godine u Sarajevu. Ljubav prema knjiženosti razvila je u ranom djetinjstvu, a njene pjesme i eseji su redovno objavljivani u školskom listu. Tokom studija učestvovala je u brojnim studentskim razmjenama, gdje je otkrila strast prema putovanjima i interes za socijalne teme i aktivizam. Živjela je u više država na dva kontinenta što je oblikovalo njene svjetonazore i poslužilo kao inspiracija njenom pisanju. Dobitnica je više nagrada za poeziju i kratke priče.
ažurirano: 27/02/23
