Dženeta Rovčanin
Jusuf je sjedio ispod drveta oraha, a cigara mu je dogorijevala između požutjelih prsta, pržeći mu jagodice. Ni damar da ga takne! Izgorjela je do filtera časkom. Posegnuvši za drugom iz kutije, pogled mu zaustavi cvjetna haljina koja bljesnu kao snoviđenje: uvojci plave kose nevino su padali preko tanjušnih leđa, miješajući boju s klasjem podno njive. Dvije mašnice su sustezale lokne, a dvije nožice – kao dvije pčelinje – hitro su se smjenjivale, gubeći se u polju. Nije Jusuf mogao odoljeti a da se ne osmjehne, krajičkom usana, spuštajući glavu stidljivo, kradom, kao da mu trnac štrecnu kroz tabane. Mislio je: opomena – on to ne smije. „Đavolja je rabota smijeh“ – pravdao je taj čin tom suludom mišlju, pravdao je Jusuf tu svoju okorjelu tugu hrabrošću jakog oca. Selma je pokraj njega uvijek osjećala potrebu da ga nasmije pošalicama, kako to dijete samo umije. Govorio joj je da mora suspregnuti svoje nedozrele šale. Digla bi svoj prstić i prislonila ga na nos, baš onako kako ju je majka učila u postelji prije večernje molitve. Selma je sve pamtila: i majčine jutarnje rituale uljepšavanja i njene duge haljine i cvijeće u kosi čim bi proljeće granulo na prozore i prostrlo svoje krpe duž čitavog, pomalo natruhlog, orahova poda. Pamtila je i očev smijeh kad bi se uvečer vratio iz njive, obujmio majku oko struka, pa joj šapnuo nešto na uho, a ona bi se postidjela, a lice bi joj krasio blagi osmijeh. Mirisao je na rosnu travu uvijek. Čučnuo bi Jusuf ispred Selme, pružajući joj pet oraha iz desne ruke, a ona bi hitro svojim stopalima lomila svaku ljusku… Toga odavno više nema. Navečer legne u krevet bez ikakve molitve, ušuškana tik do vrata, s naivnom dječijom mišlju: majka će se otkopati ispod hladne srebreničke zemlje, a ujutro će je dočekati vreli uštipci i šolja hladnog mlijeka. Budila se uvijek u devet, poskakujući do dnevnog boravka da je ugleda, a kad je ne bi našla, otrčala bi do kuhinje, gledajući čak i iza vrata. „Nema“ – digla bi ručice uvis, čuvši samo kapljice što se slivaju u dno bijelog lončića kraj prozora. U kući Jusufa Abadžića tišina je štipala za kapke, kuća je bila groblje dvaju živih ljudi, tiha i sumorna, sa čudnim mirisom koji zatvara grlo, slabog treperavog svjetla, s rustikalnim mirisom čežnje: za Fatimom, za njenim milim i nježnim rukama, za njenim mirisom koji Jusuf još osjeti kad spusti glavu na jastuk, a ispred očiju mu sijevne njena ruka kako hrli da mu skloni suzu što kapa neprestano. Legao bi naslonjen na bok, čvrsto stežući oči da opet ne sanja taj dan. Uzalud. Iznova bi mu se redale slike, žive slike: miris pite zeljanice, miris svježih krastavaca na stolu… reklo bi se da svaka kuća makar jednom zamiriše tako, ali nema svaka kuća miris krvavog tijesta i krvavih krastavaca koji isparavaju sa sofre, skupa sa svježom krvlju iz ljudskog tijela… Fatiminog tijela. Dizao bi se Jusuf protekle tri godine svaku noć iz postelje, u neko gluho doba kad se samo zrikavci valjaju u travi. Držao bi se za glavu, a iz usta bi mu se tiho otimalo: „Što nisu mene umjesto tebe.“
Kada bi neko pokucao na vrata, Jusufu bi se srce spustilo do peta, a zatim podiglo do ušiju. Zašutio bi na par trenutaka dok konačno ne bi otvorio vrata. Bio bi to uvijek komšija Savo, njegov čovječiji samilostan pogled. Selma ga je zvala Čiko Zav. Savin glas zazivao je sve prastare svece mještana kad bi Srebrenicom odjeknulo: „Jusufe!“ Crnomanjast, sa dva oka ko dva zelena klikera, hitro bi pogledao sve odjednom, a ništa mu ne bi promaklo. Guste crne trepavice bacale su sjenu na ionako tamne kolutove ispod očiju, pa nikad nisi znao razaznati da li mu je pogled zgasnut nekom ljutom mukom, pa će svakog trena zaplakati, ili će se od neke urođene žalosti sručiti na prve ruke koje mu se pruže. Bilo je u Savi nečeg tužnog, poniznog, gotovo djetinje stišanog. Ramena otisnutih niz tijelo, cipela vječito većih za dva broja, nosio je tako i svoje i tuđe otiske strašnog stradanja. Savo je vazda milovao pogledom i grlio srcem sve one tužnije od sebe samog. Devedeset pete, ratne kandže su duboko zarivane u srebreničke ljude, u njihova ognjišta, u njihove kuće, u njihova srca. I u vratove. Najviše u vratove. Rat nikad ne miriše spokojno; dođe kad ga najmanje očekuješ, goloruk i smiren, pa te vreba i napada – pod onim istim fenjerom gdje ručaš nadu i vjerovanje da On, Rat, nikada neće razbiti prozore, svjetove, tek nastale porodice… Bila je 1998. godina, a Jusuf je iz 1995. otputovao samo tijelom, nikako dušom. Sve češće je čeznuo za smrću, za hladnom srebreničkom zemljom; odjednom mu se tuga činila kao korov koji, koliko god da ga čupaš, još više izraste. Odlučio je i to je bila konačna presuda. Te noći je dugo sjedio s listom papira ispred sebe i ostavio sebe na njemu, sve svoje mrtvilo i besmisao, i prosto otišao. Te noći je u kući Jusufa Abadžića osim tišine zaživjela i škripa male drvene stolice ispod njegovih stopala. Pala je na onaj natruhli orahov pod i sve se ugasilo: i pogled i bol i sjaj u kosi i miris živog čovjeka.
„Zave, hoće li se moj babo probuditi dok ja odrastem?“
„On je uvijek budan i pazi na tebe.“
„Jel moj babo imao dušu?“
„Jeste. Ogromnu.“
„A što si ti mene uzeo?“
„Jer te volim.“
„Jel ta tvoja ljubav do Babinog Dola?“
„Nije. Do zvijezda.“
„A znaš dokle je moja?“
„Dokle?“
„Ko odavde do onog aviona gore na nebu.“
Dženeta Rovčanin
rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije, upisuje studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tokom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja objavljuje radove u školskim časopisima. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci More na dlanu – tijelo od soli, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora Poezijom mijenjam svijet. Piše i prozu i poeziju.
ažurirano: 27/01/20