Jovana Matevska

 

Ima nekih noći u kojima sanjam kako mi izmiče iz ruku i bježi od mene. Trči i trči u bičvama koje sam mu isplela u zimu 1983. Majčino srce  raspada se i na sâm spomen čeda. A moje skapava pod zemljom godinama. Nisu mi ga dali vidjeti zadnji put. Kovčeg mogao je podići i jedan jedincati čovjek. Toliko su dušmani ostavili od te Karpoševe snage.

Otada pa nadalje živim bez života, dišem na škrge, inhaliram bezvoljnost. Presudila bih si dosada ovom rukom koja je ponekad znala pljesnuti vragolana. Ali što da radim. U istoj kolijevci odraslo je dvoje djece. Moram se pobrinuti o drugom.

 

**

Kad su majčini vapaji postali mahalaška himna, probudivši čak i Andona bekriju, ostavio sam pištolje sve dok nije plastika popucala od starosti. Više nisam bio dijete. Majci je posjedila kosa tijekom te kolovoske noći, a ja sam se sljedeće jutro probudio deset godina stariji. Rastao sam bez oca KOJI je bio moja fresa strahopoštovanja. S plavim mitraljezima na kapcima, rijetkim brkovima i s naredničkim glasom koji je mutirao pa je njegova piskavost češće iznuđivala smijeh kod mene, negoli pokornost.

Nisam ga smio pustiti da ode. Niti igrati „lopova i policajaca“ s njim i prisiljavati ga da gledamo vestern filmove. Kao slijepo crijevo, pogledao nas je toga dana prije odlaska, kroz trbuh?

Svjetluca nebeski svod. Bojim se i kad grmi. I kad vatrometi na nekoj manifestaciji raspaljuju i rastvaraju noć. Bojim se jer znam da je i on prije nego je sklopio oči zauvijek gledao pirotehničku propast. Iako je on, moj brat Jorde, bio i zauvijek će ostati junak. U srcu sam mu podigao privatnu nadgrobnu ploču. Izgravirao sam spomenik za njega.

 

**

Znadoh da se poslije kukavičke zasjede na Karpalaku ne smijem sprijateljiti s gnjevom. Vidio sam kako ispod Bojanove zjenične površine pluta mržnja. Pritajeno. Noću sam ga čuo kako bunca, mjesečarski se obraćajući obiteljskoj fotografiji na noćnom ormariću, ponekad i vrišteći, sve je to otrpjelo moje srce, iako ga još uvijek tresu elektrošokovi i poslije njegova slomljenog nokta.

Jučer me je Albert pozdravio u dragstoru. Nisam mu odvratio. Precrtao sam sve brojeve mojih poznanika Albanaca. Ne želim da moje oči njihove rasne karakteristike usvajaju. Ah, što radim? Bojan preslikava taj moj fašistički jad. Ja sam indigo bijesa.

 

**

Čekam na autobusnoj stanici i zurim u nekrologe. Prisjećam se Jordevoga. Počasnoga plotuna na pogrebu. Uši sam začepio kao što ih sada začepljujem kad nečisti u prolazu govore. Posudio sam Hitlerov Mein Kampf. I počinjem svoj. Istrijebit ću sve crno trunje iz riže albanskoga podrijetla. Eto. Jedan njihov, sudeći po očiglednoj fizionomiji koju sam toliko prostudirao, dolazi prema meni. Karaula u glavi izdaje naređenje šakama. Čuvarima moje časti.

 

**

Jučer je policija dovela Bojana kući. S puknutom arkadom i krvavom košuljom, iako krvava košulja mora stajati na policama, pored ostalih knjiga.

„Gospođo, Vaš sin je bio uhićen jer je započeo tučnjavu.“

Htjela sam mu pljunuti na značku i zalajati „Lažeš, pa on ne bi mrava zgazio“, ali sam zašutio. Bojan, poslije Jordeve smrti, kršten po našem pretku Jordanu Piperki, postao je nacistički zmaj. Bila sam svjesna da će mu se kad tad žičice spojiti pa će izbiti kratki spoj. Ja sam kriva. Mržnja osvetu priziva. Zato su i riječi blizanci, dijeli ih jedno slovo.

 

**

Ležim večeras poslije sanirane povrede, s flasterom na vjeđi, vozeći se u policijskom kombiju, osmjehujem se ponosno. Zatim se ekshibicionistički prisjećam tučnjave. Svojih nokautiranja tih pjegavaca, kao da je dvoglavi orao postao šarena kobila. A bogami sam mu napravio i lijepu crvenu pozadinu na koju će mu sletjeti orao. Previjao se i grčio pod željeznom šipkom kao crv na vrelom asfaltu. Zapomažući. Nije pružao nikakav otpor dok sam ga mlatio. Arkada mi je pukla kad me policija tresnula o haubu.

I dok mi se srce punilo ponosom, zasula mi je mozak meteorska kiša misli. Jaukanja i na makedonskom i na albanskom isto zvuče. Isto kao bol.

 

**

Moj otac ispunjavao je kriterije za vojnu mobilizaciju. Jecah, negodovah, molih. Uzalud. Moj pokušaj očevoga dezertiranja otišao je dovraga kad je jedinac Lozevčevih, Andrej, poginuo u Vejcima. Imao je jedva dvadeset godina. Nešto se u mome ocu razvijorilo. Mislim da su okidač za ovu odluku bile suze koje su mogle napuniti sve vrčeve u selu, duboke bore kao što su bile na Lozaninom posivjelom licu, Lozanov odsutni pogled, koji je bludio po plavetnilu kao da lovi golubove pismonoše.

Bijaše plemenit čovjek. Priključio se armiji i ostavio mene i majku, iako ga nismo zadržavali prije toga. Ali rat ne pita kakav si i koga si ostavio iza sebe. Metak ne izbjegava plemenitost, putuje  putanjom koju je stvorio onaj koji ga je ispucao.

Poginuo je 8. kolovoza na Karpalaku. I sâm je bio čovjek stijena. Predao se. Ponudio je svoje tijelo kao mamac, da osvjetla prezime što se nije demaskiralo po principu makedonskih. Poslije smrti nisu ni spomenuli njegovo ime, niti ga poštivali kao branitelja. Vjerojatno bijaše kontradiktorno za etničku politiku, taj gulaš od nacionalnosti, koju vodi svaka zemlja. Susjedi su u međuvremenu počeli nagađati rafalima pretpostavki: otac mi je bio cinkaroš, i prikriveni terorist. Mogu zamisliti koliko su mržnje sakupile Lozanine pretkomore i kakvu su lavu izbacile zjenice njenoga supruga. Nije im trebalo dugo da se ujedine u boli, pa da još više naštete nekome kad im je udruživanje kišobran za ovakav izgovor. Podigoše se na pobunu. Ali tko da to razumije. Bijes zasljepljuje i s drugim refleksima predvodi.

Bili smo jedini Albanci u selu. Toliko smo se zbližili sa zajednicom, da smo se više radovali Uskrsu negoli smo slavili Bajram. Napetost se gotovo i nije osjećala, bez obzira na naše razlike. Isti zvjezdani svod bio je nad našim glavama, a Makedonci su nacija kojoj kao da je 7/8 glazbeni takt skočio u pluća. Otac mi je bio Makedonac. Ne na papiru, već u duši. Poginuo je za makedonsku stvar.

Pamtim dan svoga posljednjeg boravka u mjestu kao da se dogodio jučer. Galon seljaka u galopu je opkolio našu kuću. „Šiptari!“ skandirali su. Od uzvika su se tresla stakla, a ušne resice plesale u taktu straha. Među njima Severdžan mljekar, Sara trgovkinja, čak i Dejan, moj najvjerniji prijatelj. Klin se klinom izbija, pa su počeli zakivati prozore, ispisivati bojom po fasadi „Smrt“ i „Ubojice“. Majka me je uhvatila za ramena i u cijelom tom kaosu onako izbezumljena pokušala urazumiti. Znao sam da su joj to posljednje riječi.

„Bježi, sine. Koliko te noge nose. Čovječji bijes zloćudniji je i od bijesnog kašlja prirode. Ljudi će govoriti. To nam je svima dano bez razlike kakvu genetiku podrijetla nosimo. Ali ne zaboravi! Nalik smo onom istom još nedodirljivom svijetu“, potapšala me je po leđima, i to me njeno tapšanje još uvijek boli kad se mijenja vrijeme i vraćaju uspomene.

Trčao sam kao Dejan u Andrejevom „Tunelu“ i sâm ograđen tunelom etničkih konflikata, žigosan kao Albanac, osakaćen zato što smo Makedonci. Znao sam da teta Desa nije htjela baciti šibicu poslije koje je planuo krov moje kuće, isto kao što se moj otac nije slagao s ciljevima paravojnih grupacija. Nije pretpostavljao Veliku Albaniju, sve dok su mu makedonska polja s pšenicom nudila koru kruha. Plakao je kad su prosuli Andrejev pepeo na istom mjestu gdje ga je prvi put naučio voziti bicikl. Ljeta 2001. bijaše Ilinden 1903. Modificiran. I da, svi su se borili da obrane ovaj komadić zemlje od neprijatelja, a neminovno je da taj neprijatelj nosi moj rasni DNK-a.

Trpjet ću udarce, i moje postojanje bit će šatorčić svačijih impulsa, kao što je bio onaj u srijedu na autobusnoj stanici. Ali moj glas nadglasat će one koji su ostali, vinut će se iznad orla i preuzeti carsko mjesto lava. Ali sve dok je netko indigo bijesa, ja ću biti multifikcionalna gluma koja će brisati tragove. Pigmentirat ću tanku liniju između mene i njih. S dobrim djelima koja ću izdisati i kad iz rječnika zauvijek izbacim segregaciju, kao i zamjenice koje nas razdvajaju.

Mene. Od vas.

             

Karpalak 2001.

 S brojanicama u ruci predosjećao je da im nešto predstoji, zla kob ih je budno vrebala. Želudac mu se stisnuo, a predosjećaji se kotrljali kao bingo kuglica kroz dušnik. Ostali rezervisti nisu dijelili istu agoničnost. Da potisne uznemirenost, razmišljao je što darovati Bojanu kad se vrati. Film s Johnom Wayneom. Bio je njegov zakleti obožavatelj do groba.

9:27. Lupnuo je po satu. Kazaljka za sekunde je stala. Odjednom se i kamion zaustavio. Kad su odjeknuli pucnjevi, vojnici su se digli na noge. Upadoše u zasjedu. Konvoj je bio meta poganih niskointeligentnih separatističkih mozgova koju su bili žedni pokazati svoju muškost silom.

„Napadnuti smo! Uzvrati!“ naređivao je pukovnik. Jorde je proslijedio panične grimase suputnicima. Bila je to zatvorena jama iz koje nije bilo izlaza. Možda je bolje da mu daruje bicikl s brzinama. Uplašene srneće oči kružile su po unutrašnjosti kamiona. Špetim je opazio svršetak što je zorio u mladićevim zjenicama. Očinski instinkt svladao je prije raketnog bacača koji je učinio isto. Jedini Albanac u kamionu zagrlio ga je svojim slabašnim truplom…

 

Prevod: Borislav Pavlovski

 

  Jovana Matevska

rođena je u Bitoli, 1991. godine. Po profesiji je diplomirana psihologinja. U oktobru 2015. godine objavila je svoj prvi roman Tambovski snegovi. Iste godine bila je među nagrađenima na konkursu za kratku priču koji je raspisala „Nova Makedonija“, sa delom „Oba dlana“. U avgustu 2016. digitalno objavljuje i drugi roman Pisma iz biblioteke, koji je nagrađen u projektu uvođenja mladih autora u digitalno izdavaštvo, u saradnji sa UNESKOM. U oktobru 2016. godine ponovo je među nagrađenim autorima na konkursu „Nove Makedonije“, sa pričom „Nepravilno“.
Kontakt: jovanaaa.bt@gmail.com, https://www.facebook.com/jovana.matevska, https://memoaritenazelenookata.wordpress.com/

 

 

ažurirano: 29/01/20