Tihana Gambiraža
Ignorirala sam taj mail danima. Činilo mi se, ako ga otvorim, iz njega će ispasti Željana sa svojim beogradskim akcentom, mirisat će na vaniliju i ugašeno djetinjstvo, bijele ruže na grobu mog oca koje ostavljam svake godine i njeno „Čika Pero, čitajte nam još!“. „Čika Pero“ bi čitao držeći svaku na jednoj nozi kao svoje dvije rođene kćerke i ispredao nove krajeve bajkama koje su bile suviše jednostavne za našu gladnu maštu. Nije tada znao da oni neki iznad nas također planiraju nezamislivi kraj naše bajke. Svirepa kreativnost moćnika odnijet će mog oca i Željanu u vihor iz kojeg ću još dugo sakupljati krhotine zadnjeg ljeta koje smo dijelili na otoku gdje je otac imao vikendicu i pokušavati sebi oprostiti što ju radije pamtim kao izgubljenu sestru iz vremena dok je moj otac još bio otac. Zdrav i živ. Vidjele smo se prvi put dvanaest godina nakon završetka rata. Prepoznavši se po fotografijama koje smo gotovo stidljivo izmijenile instinktivno smo se izgrlile i izljubile. Željana preda mnom i ona iz mog djetinjstva nisu imale skoro ništa zajedničko. Ne znam bi li odrasle u sličnijim smjerovima da se rat nikad nije dogodio ili bi se razišle kao što sam se spontano razišla s Anom i Marinom, ali naglo odvajanje, poziv njene majke u jeku rata, uzaludni pokušaj da u ludilu ostanemo prisebni, ranjavanje mog oca i njegova progresivna bolest nekako su se spojili u krhki Željanin lik i podsjećali me na sve ono što sam silno htjela ostaviti iza sebe, a osjećala sam se dužnom pamtiti.
Nismo više govorile istim naglaskom, to sam prvo primijetila, i nisam onako balava znala što da mislim o tome. Bila je to moja Željana iako nismo voljele ni iste filmove ni muziku, a politiku se nismo usudile ni dotaknuti, bio je to vrući krumpir koji nijedna nije htjela progutati u slučaju da ova druga kaže nešto pogrešno. Bio bi to kraj. Nismo željele da bude kraj. Pa smo se nastavile čuti i sporadično viđati kad bi ona došla posjetiti tetu u Zagrebu. Moja majka nije preboljela smrt oca. Tragedija ju je pretvorila u nešto meni strano, nešto čega me bilo sram da Željana ikad i nasluti, nešto zbog čega sam izbjegavala otići u Beograd i osjećala se krivom i rastrganom između strahopoštovanja prema majci i odbojnosti prema njenoj suludoj mržnji. Moja nekoć blaga majka koja je Željanu nutkala pitom od jabuka s najširim osmijehom na svijetu, češljala nam kosu i tjerala nas iz mora kad bi skroz pomodrjele, sada je bila stisnuta ogorčena žena s tek rijetkim proplamsajima nježnosti. Jednom sam samo izustila Željanino ime pred njom. Bilo je to kad smo se drugi put trebale vidjeti. Prvi sam prešutjela. Iz majčinih je očiju šiknula zloba i rasprsnula se kao supernova na kuhinjskim pločicama, a onda je ispod zubiju protisnula onu riječ koju su ovdje koristili tako često i od koje su mi se ledile žile. Kao dijete su me stariji učili da ju izgovaram i smijali se, zapjenjeni u svom suludom podrugljivom bijesu kojim su kratili dane i strah u podrumu. Ta riječ nije išla uz Željanu. Osjetila sam ubod mržnje prema majci, ali Željanu joj više nisam spominjala. Pozdravi koje je upućivala mojoj majci ostajali su kod mene, taložili se kao i telefonski poziv njene majke, na hrpu koja me tištila, pozdravi i poziv obiteljskoj prijateljici, mojoj majci, Ivani Novak, osobi koje više nema iako posjeduje matični broj, koja je kao i otac odnesena ratom. Tog popodneva kad je zazvonio telefon jasnim je i hladnim glasom rekla „Nema ovdje više Ivane Novak“. Štrecnulo bi me svaki put kad bih zamislila zbunjeno lice Željanine majke s druge strane slušalice. Ni nje više nema, otišla je i ona iza rata. Teta Dragana, koja mi je stavljala obloge kad me opekla meduza i govorila „Nije to ništa, dušo, peče te jer si živa“. Peklo me jer sam živa. Još otkad me majka zaklonila tijelom dok su iznosili oca iz garaže i nitko nije dopustio da ga vidim, a htjela sam ga vidjeti, htjela sam se uvjeriti da je mrtav. Htjela sam se oprostiti. Kućom je zavladala tišina, nije više bilo očevih vriskova koji su me budili noću, njihovih svađa koje su trajale satima dok otac ne bi izjurio iz kuće i vratio se u pola noći pijan, niti sam ga nalazila kako plače naslonjen na stol s objema šakama u kosi, a majka mrmlja sebi u bradu i stavlja robu na sušilo. Ludilo je poprimilo drugu, zagušljiviju formu u kojoj je bilo teško disati. Mislim da mi je zato bilo toliko stalo da zadržim Željanu u svom životu. Ona je bila jedina spona s ljudima koje sam nosila u sjećanju, koji su nekoć bili moji roditelji. Nasmijani, bezbrižni, topli i puni budućnosti koja je prvom sirenom iscurila iz njih kao pijesak iz naših dječjih ruku te osamdeset i devete.
Pitala me kako je umro. Jele smo cheesecake i promatrale proljetnu vrevu, a ja sam gledala u njene uvojke pitajući se kako bi bilo da ih dotaknem, kao onda kad smo jedna drugoj pravile pletenice želeći biti frizerke kad odrastemo, a postale smo profesorica i pravnica, obične žene koje jedu cheesecake u centru grada koji nije ničiji i baš je zato pogodna ledina za susrete. Skliznulo joj je s usana u tanjur, kao mrvica u kojoj sam se zagrcnula, to normalno podrazumijevajuće pitanje. Kako je umro moj otac? Zaista. Jer ja to nisam vidjela. Pričala mi je susjeda, u želji da na mene prenese svoju nakaznu mržnju, punila me detaljima beživotnog tijela mog jadnog oca, detaljima o izbečenim očima, rukama koje vise niz bokove, rukama koje su mi pravile kućicu za lutke i onu za ptice u dvorištu, i vidjela sam ih odjednom, te spretne tople ruke kako se klate u garaži, a onda sam dugo povraćala u wc-u, na njeno neopisivo zadovoljstvo jer je smatrala da mi je prenijela lekciju. „To su mu oni uradili“, rekla je i zašećerila mi bijelu kavu. Prenijela sam joj susjedine impresije od riječi do riječi i izostavila njen komentar. Šutjela je i gledala u gomilu, a onda je tiho rekla „Čika Pero…“. I meni su prvi put od njegove smrti grunule suze. Željana je zadnji put vidjela mog oca dok je bio „čika Pero“ i zavidjela sam joj na tome.
„Mama je dugo bolovala“, rekla je. „Kao da se u njene kosti uvukla sva bijeda tih godina. Kao da ju je izjelo to što ništa nije mogla uraditi, samo gledati kako se raspada sve što smo mislili da jesmo. Rak kostiju, neizlječiv.“
„Žao mi je…“, rekla sam ne znajući je li sad pravo vrijeme da ju dotaknem, zagrlim možda. Kimnula je glavom i ušutjela.
„Sjećaš se kad nam je pobacala barbike u more jer smo prskale ljude po plaži?“, nasmijala sam se.
„O, da. I vikala da će nas isprašiti po turu. Pa smo počele prskati i nju. I onda se počela smijati. Bože, kako se Dragana smijala“.
Bilo mi je čudno što ju je nazvala imenom. Mada i nije jer mi se iz ove perspektive činilo da su naši roditelji retrogradno postali djeca, a mi smo morali naglo sazrijeti i ponijeti njihovo breme, razumjeti umjesto njih, sagraditi porušene mostove ili naprosto ostati s njima na zgarištu, polumrtvi i u vječitom limbu.
*
Otvorila sam mail iza Uskrsa. Sjedila sam za laptopom u majčinoj kuhinji i gledala ju kako sprema kavu, a onda sam mehanički kliknula na „Draga moja Petra“. Ne znam ni sama zašto sam naglas rekla „Željana dolazi na more“. Majka se okrenula i vidjela sam joj na licu da se bori sa sobom, a onda je počela sipati kavu u šalice. Pokušavala sam pronaći riječi, a ona je otpivši gutljaj samo rekla „Pozovi ju.“
„Kako to misliš?“
„Pozovi malu.“
„I sve će biti ok?“
„Pa nego šta će. Za koga me smatraš?“, odmahnula je glavom i nastavila ispijati kavu. Znala sam da je razgovor završen.
Sve vrijeme Željaninog boravka bila sam na iglama. Bojala sam se da će majka nešto krivo reći, nisam do kraja vjerovala u njeno odjednom normalno ponašanje i bila sam skeptična kad su razmjenjivale uspomene i listale albume, kad joj je izrazila sućut za tetu Draganu, a ona njoj za mog oca, kad ju je pitala za posao i momka, nisam se mogla opustiti i to je trajalo sve do zadnjeg dana.
Sjedile smo na plaži sve tri. Bilo je oko četiri popodne, sunce je peklo puno jače nego onih davnih dana ili nam se barem tako činilo, ali su boje bile zagasitije, kao da je netko na blještavi film prošlosti stavio sfumato, prigušio u nama radost i ostalo nam je jedino da spajamo nazubljene dijelove u mozaik koji će jednom možda imati smisla. Svaka je od nas imala neko svoje sjećanje koje je u drugima dvjema potonulo u zaborav i tako smo oživljavale jedno po jedno, okruglo i sjajno, čvrsto i postojano poput oblutaka koji su se prostirali plažom. Osjetila sam kako se more ljuljuška u mojoj utrobi i puni ju starim osjećajem sreće koja je onih dana nadirala kao plima, u pravilnim razmacima. Činilo se i da čika Pero i teta Dragana plivaju iza bijelih čipkastih krijesti i svakog će trena izaći iz mora hvaleći se tko je otplivao dalje i pokorio valove.
Tihana Gambiraža
Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Poeziju i prozu objavila je u nizu tiskanih i elektronskih časopisa od kojih su neki Zarez, Riječi, Poezija, Balkanski književni glasnik, a dio je i zbornika Rukopisi 33 i zbirke priča udruge ZaPis "Samo ti pričaj". Dobitnica je druge nagrade na natječaju Iskopane priče 4 i dio istoimene zbirke. Osvojila je treću nagradu za rukopisnu zbirku poezije na natječaju Mak Dizdar u okviru kulturne manifestacije Slovo Gorčina 2019. godine.
ažurirano: 04/02/20
