Mehmed Đedović
Redžep Kusić Kuso je zbog svoje naivnosti ponekad ispadao smiješan. Vjerovao je u pravednost, a nje nigdje nije bilo. Nadao se da dobro pobjeđuje zlo, pa nakon pola života zaključio da se uzalud nada. Onako kako voda uglača kamen, Redžepa je izbrusilo iskustvo, ali je nešto duboko u njemu ostalo isto unatoč nesrećama koje ga nisu štedjele. Nije baš da je potpuno prestao da se nada ali je njegova vjera u ljudsku dobrotu i pravednost podobro izblijedila. Pretvarao se u cinika koji sve preispituje i ništa ne prihvata zdravo za gotovo dok ne odvaga na vlastitom tasu, iskrnjenom od korištenja ali i dalje pouzdanom.
Što je manje vjerovao ljudima sve se više okretao planini, jer Kuso je bio šumski čovjek. Porani prije sunca i žuri divljini u njedra. Zaprćen teškom motorkom stilovkom, rancem u koji mu je žena spakovala doručak i ručak, da ima šta da pregrize dok radi, grabi prema visokim brdima obraslim gustom šumom.
Više puta je svojom trapavošću iz legla digao divlju svinju, fazana ili srnu i ispratio ih pogledom dok bježe u dublju šumu.
Redžep Kusić čitavog života devera sa stablima i drvetom, razređuje, siječe ono što mu je šumar označio, obara džinove pa ih kreše i slaže.
Onda dođe sa sinom Jagom i nejakim traktorom koji mu je ostao još od oca, pa izvlači bliže putu ono što je u planinskoj nedođiji pripremio.
Obarao je bolesna i stara stabla da bi zdrava mogla nesmetano rasti utrkujući se koje će prije dotaći nebo.
Kad god bi se Redžep umiješao među ljude oni bi ga prevarili, pa se radije držao planine a sa ljudima družio samo kad mora prodati pripremljene oblice.
Živio je od teškog rada u šumi ali se nije žalio. Kuso se nikad nije požalio na težak život, makar drugi to nikad nisu čuli. Prihvatao je stvari kakve jesu, svjestan da ih promijeniti ne može.
Bio je krupan čovjek, širokih ramena koje su izvajali balvani, golemih šaka na kojima je ispucala koža, okrugle, goleme glave okićene sijedom kosom.
Čitav bi se život Redžep Kuso bavio metaricama i izvlačenjem drveta da ne dođe rat. A došao je kao hitar pješak dugih nogu, tako se njemu učinilo.
Pucalo, gorjelo, ubijalo…
Njegova šuma je uplašeno jecala. Bila je puna nekih tuđih ljudi kojima ništa nije značio planinski vjetar ni rano probuđena košuta.
Mrcvarili su divljač pucajući na nju iz zabave kao da im je to ćaćevina. Dušmanski su sjekli stabla i obarali mladice i nikome nije bilo bitno koje je zdravo a koje bolesno.
Niko planinu nije doživljavao kao domaćinsku avliju u kojoj je sve brižljivo odnjegovano i hranjeno.
Ratne godine podobro su prodrmale Redžepov svijet, ali on je i to zlo gutao kao krupan zalogaj koji se izbjeći nije mogao, ćutke i s mukom. Srećom da je bio golem kao medvjed pa su ga se uglavnom klonili i zaobilazili. Redžepu je to odgovaralo.
Čak i kad je to bivalo podobro opasno opet je zalazio u planinu da se nadiše lišća i nasluša vjetra jer mu se činilo da će crći od mirisa baruta koji štipa nozdrve.
Onda je došlo do te bitke.
U zadnjim godinama rata, u srcu šume, tuku se ljudi. Pucaju jedni na druge, ubijaju, sakate, lome, ali nikome ne pada na pamet da prestane. Planina gleda mrave u svojim njedrima i šuti. Nije joj prvi put, svakakva zla se ta nagledala a uspijevala da ne vrisne, da se ne osuši od tuge. Plakala je svojim hladnim potocima ali glasa nije puštala, šta god da je čovjek činio, i njoj i sebi.
Redžep gleda visoko drveće i uzdiše. Snijeg je pokrio šumu, hladnoća cijepa stabla napola, na granama se zaledile neoprezne ptice, potok prekrila trakica leda, a ljudi i dalje pucaju, jauču, ginu, plaču ali ne odustaju.
Sa jednog brijega u čijoj zemlji je iskopan rov, da se vojnici sklone i ugriju, napokon se ukazala bijela zastava. Taj rov je okružen i napadan ali se nije predavao, bio je žilav, uporan, gladan i ranjen. Nadao se da će prsten oko njega biti razbijen i da će ih osloboditi oni koji nose istu uniformu i mole se istom bogu kao i oni. Pokušavali su, ali nisu uspijeli, tako da je tvrdoglavost ustupila mjesto pameti. Neko je odlučio da je bolje da se predaju nego da svi izginu. Trebalo je preživjeti, i oni su preživjeli, sve do predaje.
Nakon duge i teške bitke, sa rukama podignutim na predaju iz tog rova je izašlo šezdeset i sedam vojnika. Predali se, odustali, morali. Natjerala ih hladnoća, glad, strah od smrti. Ako se predaju, možda i dočekaju naredni dan, a ako i dalje ostanu u zemunici, pod zemljom, sigurno se neće pozdraviti s jutrom.
Podigli ruke, pomirili se sa svim što ih čeka, a zarobljene u ratu obično ne čeka ništa dobro.
Nakon te bitke zima je prošla puno mirnije. Ni vojske ne vole pucati po hladnoći.
Zarobljeni vojnici smješteni su negdje u neku halu, i tu čekali razmjenu. Mi vama damo vaše, a vi nama naše, onda ćemo na proljeće opet malo pucati, tako je to Redžepu Kusiću izgledalo, ali je šutio. Naučila ga planina da prešuti, a on planinu poštovao iznad svega.
Načuo je da su zarobljeni smješteni u nekom hangaru u pozadini pa krenuo da ih vidi. Šta ga je vuklo nije znao. Jednom je sanjao da su njega odveli neki čudni ljudi, i držali ga u mračnom podrumu gladnog, žednog, prebijenog; probudio se nimalo se ne veseleći pomisli da bi ikada mogao biti zatočen.
Korakom je prešao desetak kilometara noseći na leđima ranac od kojeg se nikad nije odvajao, pa pravo pred onaj hangar. Stražar gleda medvjeda pred sobom i smješka se. Koga Redžo uhvati da mlati onim svojim ručerdama jadna li mu majka. Taj će svaku kosku da mu prebere. Redžep Kusić Kuso se smrkao i ne progovara ni jedne, a stražar priča kao navijen.
„Bude poneki šamar i ništa više. Dođe neko ljut jer mu je poginuo sin ili otac pa se iskali na zarobljenima, treba i to razumjeti.“
„Zar ih ti ne čuvaš?“
„Čuvam ja, ali…“
„Što onda daš da ih tuku…“
Stražar zanijemio, gleda ispred sebe i ne zna šta da kaže.
„Rat je, znaš…“
„Eto, ne znam. Onaj ko hoće da se bije neka ide u kafanu i traži sebi ravnoga… Redžo nije došao nikoga da bije. Ovim jadnicima je dovoljno što su zarobljenici, gore muke od te nema. Samo se kukavice iživljavaju nad onima koji ne mogu uzvratiti…“
Pustio onaj Redžu u hangar među zarobljene.
Zgurali se u gomilu. Oči pune straha, u zemlju bi se ukopali da mogu, bili bi radije mravi nego ljudi, mršavi, jadni, prestravljeni.
Uplašili se, vidi se to odmah. Misle, sad će ovaj krupni da nas bije…
Kuso ne mijenja ozbiljan izraz lica, pita: Odakle ste? Oni mu kažu, tiho, ispod glasa, jedva se čuje. Dira li vas ko? Sliježu ramenima, ne dira. Ma kakvi, zna Redžep da se neke bolesti ne liječe i da ima svakakvih ljudi kojima je rat odlična prilika da puste svoje ludilo sa uzde.
Jeste li gladni, opet pita. Nisu gladni, jedu što i svi drugi. Pušite li? Imate li cigara? Sliježu ramenima. Cigare skupe kô oko.
Redžep izađe iz hangara i kod jednog švercera kupi šteku drine koju papreno plati.
Vrati se do onih istih vrata i stražara koji se sklonio bez riječi. Podijeli zatvorenicima cigare. Oni puše, vuku dim do nožnih prstiju i ne puštaju da izađe, puše ali ga u oči ne gledaju, strah je jači.
Poslije se svašta događalo, proletjeli mjeseci kô jato fazana kroz planinu kada ih potjeraju lovački patroni. Ne znaš kad počne a kad završi dan.
Ode rat, dođe mir. Jedno zlo preživiš a drugo ti na ramena legne.
Kuso se vratio šumi i izvlačenju drveta.
Porani prije sunca pa u planini dočeka mjesec. Sjedne na panj, zapali cigar i sluša šumu kako šušti.
Sin Jago porastao, oženio se, ima i djecu; zajedno s ocem se znoji izvlačeći drvo iz šume. Za dijete ljekara se zna šta će biti u životu i koje škole završiti, ni sa drvosječama nije drugačije.
Težak posao i opasan ali pošten, Redžep za drugi nije znao i nije vjerovao u novce koji se zarade bez znoja i žuljeva na rukama.
Jednog sparnog dana Redžin stari ferguson ispusti dušu. Traktor ima rok trajanja kao i čovjek. Radi dok radi, vuče dok vuče, a onda crkne motor i ne vrijedi popravljati.
Ništa on mašini nije mogao zamjeriti, izvukla je ta građe iz planinskih vrleti za tri ljudska života, ali ga je gubljenje traktora zabrinulo. Ne može se u šumi raditi bez mašine, čovjek je nemoćan spram širokih debala i dubokih klanaca. Valjalo je što prije riješiti taj problem jer se sezona grijanja i prodaje drveta približavala.
Drvosječe se međusobno poznaju i priteknu u pomoć kada zatreba. Tako je i Redži prijatelj savjetovao da potraži vojni kamion TAM 5000, jer je jak i žilav, taman kakav treba u šumi.
Krene Redžep da se raspituje i traži kamion.
Jednog jutra gurne u džep ono novca što je imao i pravac Ugljevik. Čuo da se dobar TAM može kupiti kod nekog Zorana u Ugljeviku. Zna i gdje će, kafana ta i ta, tu će ga čekati čovjek koji prodaje kamione.
Njegov raštimani golf je stenjao na putu, penjući se prema planinskom prevoju, a točkovi škripali u oštrim krivinama. Spustio se brzo do raskršća, onda pored benziske, još malo i eto one kafane.
Uđe, sjede za sto, naruči kafu i pivo. Pita debelog konobara zna li tog i tog, ovaj kaže da zna i da će uskoro stići.
Redžep nije dugo čekao, taman da zapali cigaru, popije kafu i načne pivo.
Stiže čovjek. Visok, mršav, brkat, sve nešto gleda u Redžepa, al’ onako dugo, uporno, toliko da ovom bude neprijatno.
„Eno, kamioni su tamo, iza one kuće, idi i pogledaj odgovara li ti koji.“
Ode Redžo hitrim korakom. Bilo mu je neprijatno na ovom mjestu, žurio je da završi posao i vrati se kući. Pred očima mu se ukaza golem parking na kojem je bilo toliko kamiona koliko on u životu, na jednom mjestu nije vidio.
Gledao, provjeravao, dizao haubu, palio, osluškivao kako radi motor pa probrao TAM koji mu je naviše odgovarao. Mislio je da ovaj samo njega čeka jer je kao stvoren za šumu i rad sa drvima.
Jedino mu bilo krivo što u džepu nije imao više para. Kamion mu se svidio, no ako ga onaj zacijeni, on ga neće moći kupiti.
Vrati se u kafanu, a za stolom i dalje sjedi onaj brko, pred njim meze i ljuta.
Opet ga mjerka ispod gustih obrva.
Znamo li se nas dvojica odnekud?“
„Ne znamo“, kratko će Redžo, nestrpljiv da završi posao i ide.
„Probra li kamion?“
„Jesam. Mislim da sam pronašao jedan koji mi godi za ono što meni treba.“
„Znači, godi ti?“
„Godi. Koliko košta, da platim, pa da gonim.“
Brko i dalje mjerka.
„A odakle ti ono reče da si?“
„Ništa nisam rekao, nestrpljivo će on. Sad ga već bilo strah da je ovaj malo popio i da bi moglo biti belaja.“
„Aha, sjedi. Hoćeš li štogod popiti?“
„Kasnije, sad mi reci pošto je kamion…“
„Taj kamion, Redžepe Kusiću – Kuso, za tebe ne košta ništa. On vrijedi one kutije cigara koju si mi dao kad sam bio zarobljen, a ti došao da nas obiđeš u onaj hangar. Svi smo očekivali da ćeš nas prebiti a ti nam kupio duhan… E, vidiš, za to ti poklanjam kamion, mada se ono što si ti učinio ničim ne može platiti… Trebalo mi je malo vremena da te se sjetim, ali to lice ja zaboraviti neću dok me noge nose.“
Tako je Redžo isti dan, doduše tek pred veče, kući dotjerao TAM 5000, i danas sa njim izvlači drva iz planine.
Ostao je isti kao što je i bio, pošten i naivan, dobrog srca i krupnog tijela, a takav je namjeravao i ostati.
Sa Zoranom je postao kućni prijatelj. Zoka je bio čovjek sa kojim je imao toliko toga zajedničkoga da je u to teško povjerovati. Spojio ih je rat, a zbližio jedan polovni TAM 5000.
Tako je i danas…
Mehmed Đedović
Mehmed Đedović rođen je 1971. godine u okolini Tuzle, BiH. Piše prozu, poeziju, knjige za djecu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Jedan je od bh pisaca koji uspješno piše za djecu i odrasle. Objavio je petnaestak knjiga: Čaj od nane i Kad se Bulbul vratio (zbirke priča); Sjena kurjaka, Vodi je da teče i Legionar (romani); knjigu za djecu Trava puna mrava; Svjetlo lampe i Nešto se čudno događa (poezija). Nagrađivan je pisac, a njegova su djela prevedena na nekoliko jezika. Član je Društva pisaca BiH.
ažurirano: 01/02/20
