Suzana Đorđievska
Vuk je podigao oči prema gore. U njima još uvijek živješe treperenje nekolicine zvijezda ovdje-ondje porazbacanih po svodu, kad je s očnjacima navalio na svoju šapu uhvaćenu u zamku. Šiknula je krv po snijegu kojim se vukao dah prosinačkoga prevečerja i rasplitao tanke niti pare nad bijelom dolamom tamo gdje je crvenilo poništavalo bjelilo, toplo-hladno. Oni su stajali, zatečeni krvoločnim pogledom koji im je poput kame načeo utrobu, i promatrali ga ukopani u snijegu, bljeđi od mjesečine, kako slobodan i krvav nestaje među stablima, nalik straži što se pravi važna pred njima. Zanijemivši kao da su jedan, spustili su puške i dobacili istodobno za repom, koji je poskakivao kao barjak usred bitke, otkinutim od otkucaja živaca: „Što ti znači život!“
**
I podigavši oči prema gore nije, nije tražio ni muhe ni komarce, nije tražio ni vjetrić među gredama ni odakle su se širili ti teški mirisi, već je tražio samo zraku sunčeve svjetlosti tek toliko da osjeti kako ga nebo vidi, ako ga već sâm ne vidi. Bili su zatvoreni nekoliko dana u školi, u staroj fiskulturnoj dvorani, a on je mislio, od prvoga dana, na vuka, na pregrizenu šapu, na mlaz što šiklja po snijegu i meni, te kako gutam njegovo ime. Gutam ga pa se zadavljujem. Od brojnih imena, što sam tih dana premetao po ustima, spotaknuo sam se samo na njegovo. „Omer Omeragić!“ rekoh nečujno gledajući u zemlju da ne bih vidio žute vučje oči u dupljama njegovih ukočenih vjeđa.
Podigao je lice prema nebu, i nije, nije vidio ptice i oblake, nije vidio vjetar u krošnjama niti odakle se šire ti teški mirisi, vidio je samo tračak sunčeve svjetlosti kroz crni povez i ispod brkova, vidljiv samo mome oku, otegnuti bijeli smiješak. S rukama vezanim iza leđa žicom što izjeda kožu i pod njom otvara rane, nasmiješio se jer je mogao samo, tako vezan i obnevidio, s velikom mukom gristi pocijepani povez.
Vezan i obnevideo, prvi u redu koji je desetina za strijeljanje postrojila, bez riječi mi je okrenuo leđa. Vezan i nijem okrenuo mi je leđa, a ja znam – srce mu vrišti:
„Ako si mi brat, kao što si mnogo puta rekao, skini mi povez i pogledaj me ravno u oči. U njima mi moja majka još briše suze tvoje majke na peronu željezničke stanice pored lokomotive koja dahće, a u jednom od vagona – ja i ti, vojnici JNA. Skini mi povez i pogledaj me ravno u oči! Ne boj se ugledaš li u njima moga oca, on čuva šume Alahove od prvoga pucnja i ne zna da kopate jamu samo za jedno truplo. Skini mi povez i pogledaj me ravno u oči! U njima još tuguje tvoja sestra za mojim prvorođenim sinom koji je iščupan iz njezinih ruku i bačen u rijeku onom rukom psećom. Bio je naš! I moj, i tvoj.“
Iznemogla je neman u mojim rukama, a srce? Srce još vrišti:
„Bio je naš, naš kao sve drugo. Očevo ime bijaše i njegovo ime! Ime što zastaje u grkljanu i zagušuje te isto kao i moje… Znam, drhti neman u tvojim rukama, srce u grudima tvojima ne smiruje… Skini mi povez i pogledaj me ravno u oči. Ajde! Ja i ti, licem u lice kao nekada, recimo Ne klepeči nanulama, pa neka zapjeva željezo među nama.“
Vrišti srce, a meni, Sretenu Svetislalovu, Bog je svjedok da vidim sve bijelo crnim zbog čega želim da si rečemo što si odavno nismo rekli ovdje, na ovoj livadi na kojoj mi je srce iz grudi iskočilo. Bježi srce, preskače truplo za truplom obilježeno krvlju svih obnevidjelih, poskakuje kao težak vučji rep i nestaju otuda vojničke cipele, vojničke kape i epolete, zastajući pred rojem bijelih leptira.
Vojnici psuju. Na puškama su se načičkali bijeli leptiri. Vojnici psuju. Drobe se u prah među stegnutim vilicama bijela krilca, cvrče zgažene gusjenice, ispaljuje metak i kamen po sjemenu vilinskom… Ne vidim leptire. Vidim samo žute vučje oči, a u njima – duše naše. Dugo vremena bio je naš vuk, naš most preko Drine, pjesma nošena lagahno kao srmeni konac od lagana poveza, po našem sokaku, po kaldrmi svih sokaka.
Vojnici psuju. Drobe se i pretvaraju u prašinu među stegnutim vilicama kosti svih mrtvih, ukiseljuje se do posljednjeg gutljaja majčino mlijeko, izbacaju metak i nož, srp i čekić sa sjemenom pradjedovim… Ne vidim vojnike. Ni on ne vidi vojnike. Vidi žute vučje oči i mene u njima kako odbacujem pušku u izgaženu ljepljivu travu i stajem u red pored njega. „Brate, nema te na spisku!“ kaže mi prije nego što zakrklja, pa ga bacamo među razgalamljena žarka grla što su užarenija od svih metaka: „Što ti je bio život!“
**
Nema me na spisku poslije mnogo, mnogo, ni dušmaninu nepoželjenih, noći – ponovno je srpanj, otvorili su se svi cvjetovi, a ja? Ja sam došao da si rečemo što odavno nismo si rekli ovdje, na ovoj livadi, na kojoj su se prije mnogo dana na ljepljivoj travi, kao jedna, slijepile, jednako crvene i jednako životne, krv Isusova i krv Alahova. Mene nema na spisku pa sam došao da si rečemo, ja tebi, ti meni – brate! I reknemo, kao nekad, kad vino bijaše crveno na nama, Ne klepeči nanulama, pa pustimo srpanj zujati kao uvijek.
Podigao sam oči prema gore i nisam, nisam vidio ptice i oblake, nisam vidio vjetar u krošnjama ni odakle se šire ti ošamućujući mirisi, vidio sam zraku božanstvene svjetlosti u njegovoj ispruženoj ruci, a zašto sam se rasplakao to je druga priča.
Prevod: Borislav Pavlovski
Suzana Đorđievska
Suzana Đorđievska (Prilep, 1961) je autorka zbirke priča Сенки (Senke), 1997, i Срна (Srna), 2005, romana za decu Сонувачот, купувачот и уште нешто (Sanjar, kupac i još nešto), 2008, kao i monodrame Мегдан (Megdan), 2003. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu, gde danas, odustavši od novinarstva, radi kao medicinska sestra. Dobitnica je brojnih nagrada – prve nagrade Udruženja prosvetnih radnika i literarnih autora Makedonije za kratku priču „Под старата јаболкница“ (Pod starom jabukom) 2008; prve nagrade časopisa Корени (Koreni), Kumanovo, za esej „Мегдан“ (Megdan) 2008; nagrade Живко Чинго (Živko Čingo) za priče „Влегување во песната“ (Ulazak u pesmu) 2011. godine i za „Богу верен, в брани силен“ (Bogu veran jak je da brani) 2012. godine. Контакт: suzanadostum@gmail.com
ažurirano: 01/02/20
