Dinko Telećan

 

 

Prsluk je izvana crn, sprijeda od hrapave, baršunaste, straga od glatke, sjajne tkanine. Iznutra su na sivkastoj, nekoć valjda bijeloj pozadini okomite pruge, tanke, tamnosive, crne i posve izblijedjele crvene. Ima po dva mala džepa slijeva i zdesna, desetak gumba. S unutarnje strane nekoliko krupnih mrlja, kao da se na tim mjestima razlila voda. To je navodno znoj proliven u jahanju; u kemijskoj čistionici rekli su da s takvim mrljama ne mogu ništa. Prsluku je barem osamdeset godina. Darovala mi ga je davno moja pokojna draga teta, mamina sestra, kao jednu od rijetkih stvari preostalih iza ujaka Zvonka, kad sam joj rekao da mi se prsluk sviđa. Nosio sam ga u posebnim prilikama: na par vjenčanja, na recitalima, na dodjeli diplome. Među onim rijetkim preostalim stvarima bila je i uokvirena fotografija Zvonkove neprežaljene kobile Marte, koja je visjela u bakinom stanu i potom još promijenila nekoliko adresa. Portret u sepiji vjerne životinje u krupnom planu, blistavih sapi, s naočnjacima. Konjoljubac, ujak Zvonko bio je bakin brat.

Godine 1943. moj djed, mamin otac, dakle muž te iste bake, pobjegao je iz Zagreba, u Rim pa u Ameriku. Bilo je to, po svoj prilici, u zadnji čas. Djed je, naime, bio pravoslavac, dođoš iz Vojvodine, ondašnjeg Velikog Bečkereka, današnjeg Zrenjanina. Njegov bijeg i kasniji život i smrt u New Yorku priča su za sebe, ispričana na drugom mjestu, a možda će i još biti pripovijedana. Tada se ujak Zvonko doselio u bakin stan u centru grada i tih par godina bio je mamin zamjenski otac, muška ruka. A ta ruka bila je dosta čvrsta: mama se sjeća kako bi joj za stolom, kao trogodišnjoj djevojčici, da je nauči lijepom ophođenju, Kinderstube, ujak stavljao po knjigu ispod svake miške. Ako bi joj prilikom blagovanja jedna ili obje knjige pale na pod, isukao bi remen iz hlača (zamišljam da su to bile jahaće hlače, izlizane od sedla na Martinim leđima) i njime djevojčicu ošinuo po leđima, kao kobilu bičem. Baki to nije bilo drago, ali je šutjela. U trbuhu joj je bila moja teta, koja se neće izravno sjećati ujaka i koja će mi šezdeset godina poslije na dar dati njegov prsluk.

U službenoj obiteljskoj priči, onoj koju je pričala baka i koju su s još pokojim dometnutim detaljem prepričavale njezine kćeri, dakle moja mama i teta, ujaku Zvonku najprije su zaplijenili kobilu, a nedugo potom su partizani došli po njega i strijeljali ga, iako siromah nije skrivio ništa osim što je, eto, po tadašnjoj inerciji završio u regularnoj, domobranskoj vojsci, baš kao svi oni fini zagrebački dečki koji nisu htjeli „u šumu“, u partizane, a nisu baš bili ni zločesti ustaše. Na samom kraju rata neki poznanik došao je ujaku i baki na vrata i zabrinutim, tihim glasom rekao mu da bi bilo dobro da se skloni, da pobjegne. Baka je bratu pokušavala tutnuti dukate u dlan, nagovarala ga da se skloni, pobjegne, makar privremeno, na selo, kod rođaka, možda nekako u inozemstvo, ta ima veza i poznanstava. Ujak Zvonko govorio je da on nema od koga i od čega bježati, da je njegova savjest čista i da ostaje gdje jest. I onda su neka dva grubijana došli po njega, a baka je ostala sama s dvjema malim kćerima, bez muža, bez brata i bez groba na koji bi mogla otići da se nad njim pomoli. Tako je glasila priča.

 

Baka i njezin brat imali su bratića Vladu. Oko njega nije bilo spora: baka je govorila, doduše potiho, skoro sebi u bradu, da je Vladek bio crna ovca i da su ga objesili, i to za noge, u Maksimiru. Ali njezin Zvonkec, on ne, on nije bil takav, on je bil fajn zagrebački dečko, praški student, prosim lepo, obrazovan i pristojan, nikakav ustaša.

Mnogo godina poslije, došlo je doba interneta. Doba kad u Googleovu tražilicu upisujemo pojmove i imena koja su nam zbog nečega važna, a i ona koja nam nisu toliko važna, recimo ime i prezime nekog iz istih školskih klupa. Tako je meni došlo da vidim piše li negdje štogod o (pra)ujaku Zvonku.

I da, piše štošta. Ima dokumenata, ima svjedočanstava.

Recimo, u stvaranju nacističke, „nezavisne“ države Hrvatske, prirepka Trećeg Reicha, jedan od ključnih događaja bio je takozvani Bjelovarski ustanak, koji se odigrao uoči samog proglašenja te tvorevine, proglašenja koje se na koncu i dogodilo baš u tom gradu. Početkom travnja 1941. u Bjelovar je stigao, među inima, kapetan Zvonimir Sirovatka, na čelu pobunjenika iz 105. pješadijskog puka – „glavar pobunjenog stožera“, tako su ga zvali. Vladko Maček, tada dopredsjednik savezne vlade (poznat, eto, baš po izjavi da je „lajbek raskopčan“), stoji dalje, „pozvao je pobunjenike da se vrate na položaj i da im on jamči da im se neće ništa dogoditi”, ali su ovi to odmah odbili. Jednog od tih dana Zvonimir Sirovatka nazvao je Mačeka i priopćio mu je kako se njegovim zahtjevima „ne može udovoljiti”, jer „svaki vojnik izjavljuje da neće da se bori za srpsku vladu protiv prijateljskog njemačkog naroda i vojske”. I njemačka je vojska, eto, smatrao je ujak Zvonko, bila prijateljska. I to u travnju 1941. godine, u jeku Hitlerove invazije na Jugoslaviju i Grčku. Sutradan – zahvaljujući, dakle, među ostalim, i Zvonkovu zalaganju – proglašena je satelitska nacistička država. U dokumentu novoproglašene NDH navodi se da je „okolica Bjelovara obsjednuta od Srba, koji čine nasilja”. Da se ta „nasilja“ spriječe, tamo je upućen Zvonimir Sirovatka, sada već domobranski „konjanički satnik“, s trideset pet oružnika, a „zatražena je i zaštita njemačke vojske“.

Nepuna dva tjedna kasnije, izdana je naredba u kojoj stoji da „svi časnici, potčasnici, vojni službenici i žandarmi Srbi pravoslavne vjere moraju najdalje do 30. travnja isprazniti sve stanove u vojnim zgradama. Nadležni zapovjednici dostavit će mi popis svih Srba stanara u vojnim zgradama sa naznakom kada je stan ispražnjen.“ Potpisan je „satnik Zvonimir Sirovatka, Popunidbeno zapovjedništvo Bjelovar“.

Ono pak promaknuće potpisao je Poglavnik osobno.

U isto vrijeme, Zvonimirova sestra je sa suprugom Srbinom u Zagrebu, gdje će ovaj ostati još dvije godine, dok mu ne dogori do nokata.

A što se onoga misterioznog odvođenja tiče, i o tome postoji precizan, hladan podatak: u „Smrtnim presudama Vojnog suda Komande zagrebačkog područja“ stoji: „Sirovatka Zvonimir, Zagreb, 1902., presuda Vojnog suda 121/26. od V. 1945, način izvršenja presude: strijeljanje“.

I istina je, nema zbora, Zvonkov i bakin bratić Vlado Sirovatka bio je gori. Puno gori.

Naime: „Vlado Sirovatka, ustaški policijski agent, činovnik je koji je istovremeno obavještajno radio i za Nijemce“, tako kaže jedan izvor.

Mira Paut, članica glavnog odbora Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske, pred komisijom za ratne zločine u Topuskom svjedoči kako je u listopadu 1941. uhapšena i odvedena u Zvonimirovu broj 2, u ustaško redarstvo na drugom katu, gdje je već čekao ustaški agent Vlado Sirovatka, kasnije zbog svojih „zasluga“ premješten u Gestapo. Opisuje ga: „U uniformi, visok, oči su mu bile bezbojne, ali pogled je ubadao kao igla“; priča kako su je bacali na pod, udarali je, kako joj je na nekim mjestima prsnula koža, i kako je Sirovatka sjeo na nju i upravo na tim ozljedama počeo gasiti cigaretu; kako su joj zatim ulili u grlo ricinusovo ulje i nasuli soli, kako bi na svaki njezin odgovor „ne znam“ Sirovatka zapjevao neku pjesmu, nešto kao „Ne znam gdje je draga moja“; kako je bila već kasna noć kada su je odnijeli u ćeliju i kako se kuća u kojoj se nalazio „Sing-Sing“ nalazila nedaleko od crkve sv. Ksavera, u blizini današnje posljednje tramvajske stanice na Mihaljevcu.

Danas je to ubava privatna kuća obrasla glicinijama, u lijepom i pitomom dijelu Zagreba.

Gotovo šezdeset godina poslije, u staračkom domu pored posljednje tramvajske stanice umrla je Vladekova sestrična, moja baka, vjerojatno nikad ne saznavši ništa o Sing-Singu. Vjerojatno i ne htijući saznati ništa ni o Sing-Singu, ni o svemu što je činio bratić, kao ni o ulozi brata Zvonka u tom hudom ratu, jednom od tri rata koji su joj ispresijecali život. Moja dobrodušna, bezazlena, sebedarna baka, koja je u stacionaru na Ksaveru, gotovo slijepa i u dubokoj demenciji, posve slabašnim, napuklim glasom pjevušila operne i operetne arije, i u proplamsajima dugoročnog pamćenja prisjećala se neostvarene ljubavi s mladim kapetanom u krasnoj uniformi s blistavim pucetima.

Kad smo kod muškaraca u odorama – Vladek, na primjer, koliko se zna, nije udarao svoju nećakinju kaišem. Nije čak udarao ni mladu skojevku, samo bi joj začinio rane opuškom i još ih malo posolio, veselo pjevušeći. Nije ni iseljavao Srbe iz njihovih bjelovarskih stanova.

Zamišljam ga kako ga vezanih ruku, s još nekolicinom viđenijih ustaša, vode u razlistali proljetni Maksimir, ususret budućnosti u kojoj nitko od njegovih potomaka neće nikad govoriti kako je bio drag, pristojan, obrazovan zagrebački dečko, nečiji mili, neprežaljeni ujak, kako ga tamo, u tom razlistalom Maksimiru, čeka spremna omča, u koju se u zadnji čas odlučuju stegnuti mu noge, a ne vrat, i kako se još dugo klati u naopakom položaju dok mu se bezbojne oči iskolačuju i izvrću.

Negdje istih tih proljetnih mjeseci, za ujakom Zvonkom koji trune u neoznačenoj raci rone se suze. Čak se i zbog kobile Marte pokatkad šmrcne.

 

Ponovo otvaram ormar, vadim lajbek, skidam ga s vješalice, gledam ga, okrećem. Prisjećam se svih onih biranih zgoda u kojima sam ga navlačio, osjećajući se baš nekako važno što na sebi imam stogodišnji prsluk – vidi ga samo, tko ima takav?

Što ću s njim? Da ga spalim?

Barem ću znati kako: užarenim narančastim vrhom cigarete pritisnutim u sredinu mrlje od praujakova znoja. Gledat ću kako se nagorjelo mjesto širi, kako se gust, jedak dim rasplinjuje, kako se usplamtjela tkanina skuplja, smanjuje, nestaje.

 

 

  Dinko Telećan

Dinko Telećan rođen je 1974. u Zagrebu. Objavio zbirke pjesama "Kreševa" (1997.), "Vrtovi & Crvena mijena" (2003.), "Iza" (2005.), "Plast igala" (2011.), "Dok ti oči ne dogore" (2017.) i "Dovoljni razlozi" (2021.), knjigu "Sloboda i vrijeme" (2003.), putopisne knjige "Lotos, prah i mak" (2008.) i "Azijska suita" (2015.), knjigu "Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi" (2009.) i roman "Dezerter" (2013.) za koji te godine dobija Nagradu Krunoslav Sukić za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava. Prevodi s engleskog i španjolskog.
Kontakt: dinko2612@yahoo.com

 

 

ažurirano: 23/09/21