Anela Ilijaš
Pijući kavu i ujedno užurbano hodajući, Fahima je došla do one trafike, jedine trafike u ovom velegradu gdje su se prodavale novine na njezinom materinskom jeziku. Kupivši novine, prošetala je do najbližeg kafića i ušla. Susrevši se pogledom s pogledom konobara, pomalo se glupo osmjehnula, a konobar je hladno upitao: „As always?“ i ona je brzo počela kimati glavom. Odabrala je stolić do prozora, smjestila se i otvorila novine. Konobar je donio veliku šalicu crne kave. Napravila je neodređeni pokret rukom u znak zahvalnosti. Otpila je veliki gutljaj kave i, naslonivši se laktovima na stol, udubila u čitanje novina. Međutim, zureći u novine, osjećala je kako joj se kapci sklapaju i kako god se prisiljavala pročitati barem jedan članak, nije se mogla skoncentrirati. Sasvim bi sigurno zaspala gledajući besmislene nakupine slova u novinama da odjednom iznad svoje glave nije začula nježan glasić koji je recitirao stihove:
„Olovni oblaci otimaju osvit,
Ostavljam ovaj otok.“
Fahima je podigla glavu. Nasuprot nje je sjedila mlada djevojka. Imala je ravnu riđu kosu do ramena, ljepuškasto, još sasvim dječje lice i, Fahima je uštipnula sebe da se uvjeri da ne spava, raznobojne oči: jedno oko plave boje, a drugo – zelene. Fahima je popila još kave.
„Oprostite što sam samo ovako sjela za Vaš stol bez da sam Vas išta pitala. Samo sam primijetila da čitate novine, novine na mojem… Vašem… Našem jez… Dolazite iz bivše Jugoslavije, jel'da?“
„Da“, odgovorila je Fahima i popila još malo kave.
„Ja sam Asja. A-sja. Ja sam pjesnikinja“, veselo se predstavila riđokosa djevojka s jednim plavim, a jednim zelenim okom.
„Fahima. Rekla si da pišeš pjesme?“, odgovorila je Fahima i, otvorivši torbicu, izvadila kutijicu s tabletama. Na kutijici je pisalo „KOFEIN: konzumirati najviše dvije tablete dnevno“.
„Da, pjesme. Moja mama uvijek je ponavljala da ljudi ratuju samo zato što ne čitaju dovoljno poezije.“
Fahima je popila dvije tablete s kavom.
„Iz kojeg ste grada, Fahima?“
„Iz Sarajeva“, rekla je Fahima i izvadila još dvije tablete i popila ih s kavom.
„Iz Sarajeva? Nikad nisam bila u Sarajevu. A ja sam napola Hrvatica, napola Srpkinja. I još sam pjesnikinja. A-sja.“
Fahima je napravila neodređen pokret rukom za konobara i on je donio još jednu šalicu crne kave za Fahimu.
„Napola Hrvatica, napola Srpkinja. Je li zeleno oko srpsko ili hrvatsko?“
Asja se samo nasmijala i prošaptala još nekoliko stihova:
„Ostali ožalošćeni ostaju
Otkrivati otajstvo.“
Fahima je popila još kave i još nekoliko tableta. Pogledala je Asju i rekla:
„Čitala sam da jedan starac iz Vijetnama ne spava već četrdeset godina! Da mi je bar znati njegovu tajnu!“
Asja ju je pogledala svojima zelenim i plavim okom.
„Zašto želite nikad ne spavati? Zašto konzumirate toliko kofeina?“
„Recitiraj mi, molim te, još svoje stihove.“
„Ožednio ocean očajno
Očekuje oazu.
Zašto konzumirate toliko kofeina?“
„Kad je počeo Rat, tek sam završila medicinsku školu. Za medicinsku sestru, znaš? I odlučila sam volontirati. Biti medicinska sestra u vojnom hospitalu. Liječili smo sve vojnike: neovisno o nacionalnosti. Tamo sam svakog dana vidjela sve: izgorjela tijela, tijela bez udova, obezglavljena tijela, smrad, trulež, gnoj… I miris trpke krvi… Bilo je tako zastrašujuće…. Tako zastrašujuće, tako zastrašujuće…. Mislila sam da neću preživjeti. Da ću u jednom trenutku umrijeti: od groznice. Ali preživjela sam. I onda sam se odselila na drugi kraj svijeta: čim dalje, čim dalje… Ali one strahote rata progone me i ovdje. Svaki put kad zaspim, sanjam ta izgorjela tijela, tijela bez udova, obezglavljena tijela, smrad, trulež, gnoj… I miris trpke krvi…“
Fahima je popila još kave i dodala:
„Bojim se zaspati. Shvaćaš? Ako zaspim, opet ću vidjeti to… Bojim se zaspati!“
Asja je slušala odsutno zureći u novine i crtajući u njima prstom krugove.
„Bojim se zaspati“, ponovila je Fahima i popila još jednu tabletu.
Nastavljajući odsutno crtati krugove u novinama, Asja je tiho ispričala, više sebi, nego Fahimi:
„Kad je počeo Rat, ja sam bila još mala. Živjela sam s roditeljima u Hrvatskoj, u malom hrvatskom selu. Tamo su svi bili Hrvati, samo je moja mama bila Srpkinja. Kada je počeo Rat, svi Hrvati u našem selu zamrzili su Srbe. Masovno su poludjeli. Došli su k nama i ubili su moju mamu. Mene i tatu čvrsto su zavezali za stolce i prisilili nas da gledamo kako ubijaju mamu… Dugo su ju mučili… Nešto kasnije mog tatu ubili su srpski četnici na bojištu… Jedan – jedan.“
„Tako zastrašujuće…“
„Ocean ohladio
Oprezno, opasno, otrovno… Kad su moju mamu ubijali, ona je vikala. Vikala je: „O-O-O-O!“, ali ljudi obično ne viču tako. Ljudi viču „A-A-A-A!“, a ona je vikala „O-O-O-O!“ Nikad neću shvatiti zašto je vikala O… Zamislite, vikala je O!“
Odjednom se Asja počela smijati. I u dječjem, laganom smijehu Fahima je prepoznala odzvuke bolesnog smijanja. I Fahimi je sve postalo jasno: djevojka je sišla s uma nakon doživljene tragedije. Užasnuto je šapnula:
„Jadno dijete!…“
Asja se prestala smijati i postala vrlo ozbiljna.
„Nisam jadna. Ja sam A-sja. Ja sam pjesnikinja. Moja mama uvijek je ponavljala da ljudi ratuju samo zato što ne čitaju dovoljno poezije.“
Ustala je:
„Moram ići.“
Fahima je napravila neodređen pokret rukom kako bi ju zadržala.
„Čekaj! Bilo mi je tako lijepo ne pričati engleski s tobom u ovom gradu! Napiši mi svoj telefonski broj da se možemo još vidjeti.“
Izvadila je iz torbice penkalu i pružila ju Asji zajedno sa salvetom. Asja je brzo napisala nešto i vratila je Fahimi. Fahima je uzela u ruke salvetu. Na njoj je pisalo:
„Olovni oblaci otimaju osvit,
Ostavljam ovaj otok.
Ostali ožalošćeni ostaju
Otkrivati otajstvo.
Ožednio ocean očajno
Očekuje oazu.
Ocean ohladio
Oprezno, opasno, otrovno.“
Kad je podigla glavu, Asje već nije bilo.
Te noći Fahima je, napokon, nakon dugog vremena, zaspala i sanjala je ljude svih nacionalnosti: Hrvate, Srbe, Bošnjake, Francuze, Japance, Talijane, Amerikance i svih-svih-svih nacionalnosti kako sjede na podu u krugu, tj. u obliku slova O, a u sredini slova O riđokosu šarenooku pjesnikinju Asju koja čita svoju poeziju.
Anela Ilijaš
napola je hrvatska, napola ruska mlada autorica rođena u Moskvi, gdje je i provela polovicu svog života, a kasnije se doselila u Hrvatsku. Trenutno je studentica japanologije. Počela je pisati na ruskom i na hrvatskom od svoje desete godine, a već od dvanaeste godine aktivno sudjeluje na mnogim književnim festivalima. Dobitnica je brojnih ruskih i hrvatskih književnih nagrada za svoje radove, ali i za prijevode novela i pjesničkih zbirka hrvatskih autora na ruski jezik.
Kontakt: anelchyili@gmail.com
ažurirano: 31/01/20
