Korana Serdarević

 

Kad je konačno izašla, nitko nije rekao ništa, samo ju je jedna ruka krišom primila za prste.  Brzo ih je iščupala i zavukla u džep. Nekoliko minuta ranije, ona je sa svojih ruku isprala svu nježnost. Odstranila ju je s dlanova i prstiju, trljajući kožu tekućinom za dezinfekciju, detaljno i brzo. Kao da je prljavština ili čak bolest, kao da se njome više nitko ne smije zaraziti. Njezin sin bio je posljednji koji ju je osjetio, dok mu je motala zavoj oko prsa iz kojih se rana žarila poput večernjeg sunca. Još malo pa će ga cijeloga preuzeti.

Kad je završila, poljubila ga je u obraze i pomislila da je dobro što nije pri svijesti. Taj mladić, dijete, njezin život, spava kao što je spavao kada ga je prvi put unijela u onu kuću na sredini ulice. Kuće više nema. Život je drugo. Na ulicama ispred nje čekalo je na desetke nepoznatih ranjenika: vidjela ih je kako leže po daščanim krevetima i krvare, bez prestanka. Crveno, sve je crveno. Pod njenim se nogama neprestano punilo jezero crvene, tople krvi i mogla je osjetiti kako joj ta slatka tekućina dolazi do usta, nosa, čela, tjemena. Jedva da uspijeva uhvatiti zraka. Uvijek i posvuda ta ljepljiva, žarka krv. Morala je poći i zato je oprala ruke. Dobro ih je oprala. Njezin sin ostao je na tom mjestu, umirući.

Nikada nije ni pomislila da odustane od svog posla, pogotovo u vremenima kada se činilo da je to jedino što svijetu treba. Staviti gazu, zakrpati, zaustaviti krvarenje, prekinuti gušenje, uzdići glavu, oprati, isprati, umotati u čisto. Bila je hitra, vješta i uvijek spremna na pokret. Radila je toliko predano da je njezino osobno ime s godinama izblijedjelo u sjeni tog poziva, njene suštine. Zvali su ju Sestra.

 

„Opet je pijan“, rekla je susjedi dok je duž užeta razvlačila opranu odjeću. Žena u dvorištu opasanom hrđavom ogradom napravila je tužnu grimasu i uzdahnula.

„Dok pjeva, dobro je.“

„Dobro je“, ponovila je Sestra i bacila pogled na djevojčicu koja je stajala sama na ulici. U ruci je držala gušterov rep. Izvijao se i batrgao kao da je još dio stvarnoga svijeta, kao da nije samo odbačeni batrljak, imitacija života. Sestra protrne od ideje koja joj je prerezala sliku curice u šarenoj haljini na cvjetiće. U tom trenutku na strujnu žicu iznad njihovih glava sjedne prva lastavica i protegne krila. Proljeće je. Djevojčica stisne šaku i šapne nešto u malene prste.

Jutro je odmicalo. Sestrina roba ljuljala se na proljetnom vjetru, čista i mirisna. Razvlačila je posljednju košulju i  lovila ju štipaljkama za ovratnik. Preglasna glazba iz dvorišta preko puta udarala joj je po bubnjićima i jedva je čekala ući u kuću, zatvoriti vrata, prebaciti oko vrata omču stare pregače i miješati u loncu narančasto varivo. Iako je sama, svakoga dana kuha. Brine se za sebe, vrijedna je i čista. Nitko joj ne dolazi i nikome ne zalazi u život. Da jedne godine u susjednu kuću nije doselio taj visoki glasni čovjek, ne bi imala razloga da se izmakne iz svog dugo traženog mira, kojeg je ostvarila uporno odbijajući od sebe tuđe rečenice i neke teške vlastite misli. Sav nered koji osjeća posljednjih par godina pokrenuo je u njoj taj muškarac, oženivši krupnu djevojku, susjedovu jedinicu. Doselio se u mjesto, pregazio ulicu dugačkim korakom, vodenasto plavim očima zagledao se u svakog susjeda, ciljao u svako dvorište. U prizemlju neožbukane kuće svježi je par razmjestio nešto jeftinog pokućstva i bacio se u naizgled običan život, koji im je uskoro donio djevojčicu žute kose. Ona je odrastala, a njen otac  je svakoga dana susjedima zalazio u kuće, sjedao na čašu vina, pozdravljao s ceste, uvijek vičući, uvijek ukazujući da je tu, da ga se treba vidjeti, čuti. Da postoji i da je bitan.

Čim ga je prvi put ugledala, Sestra je na trenutak izgubila ritam. Dah joj se prekinuo, pred očima joj se zacrnilo i koljena su joj vidno posustala. Dvije susjede su ju primile ispod pazuha, da ne padne. Taj muškarac, nepoznati čovjek koji je došao tko zna odakle, izgledao je baš kao njezin mrtvi sin, njezin ranjeni jedinac kojeg je onoga jutra ostavila za sobom da bi zaustavljala krv tuđim sinovima.

Držala se podalje. On je živio kao da ispunjava zadatke. Sakupljao je priče o ljudima, hranio se njihovim sudbinama poput pijavice. Komentirao je i sudio, približavao se i napredovao. Došao je k njoj jednoga popodneva,  pokucao na prozorsko okno i zazvao ju imenom. Sestra se digla s kauča i pogledala fotografiju sina na ormaru s knjigama. Spremna je.

„Kažu mi ljudi da si i ti bila“, započeo je nakon što je otpio nekoliko gutljaja kave koja se na stolu pušila, vruća i crna. Ona je šutjela. „Koliko dugo?“

„Dovoljno.“

„I? Je li ti žao?“

Gledao je u nju dopola stisnutim očima. Dugački prsti gladili su uho keramičke šalice za kavu. Sestra je razumjela pogled tog čovjeka i znala je: on je drugi. Grč na licu ovog muškarca nije se nikada opustio, on čeka u zasjedi, napet i vruć, s tom ranom koja se širi, koja je zarazna i čija se bol osjeti u grudima svakoga tko mu se usudi približiti. Već je puno puta viđala neozdravljene, izbjegavala ih je i teško zaboravljala. Neke se bolesti dugo liječe i njihova gorčina prelazi na sve slabe, nemoćne i usamljene. Znala je što mora učiniti.

„Nemojte se ljutiti, ali moram uhvatiti autobus za grad.“

„Nego što, nego što. Ima dana, Sestro“, zapekao je tu posljednju riječ i ona ju osjeti kao krvavi žig.

Nikada više nije ušao u njezino dvorište. Sestra je svoju dijagnozu zapamtila i o njoj je šutjela. Više ju nije pogađala ona tužna sličnost koju je pokazivalo tijelo ovog stranca. Okrenula je leđa onako kako se ljudi okreću od zbivanja koje ne razumiju i na koje nisu sposobni utjecati. Često je, ipak, gledala u djevojčicu koja se igrala na ulici. Njezina kosa, pjege na nosu i nemirne ruke, budile su u Sestri onu davno ispranu nježnost. Kada bi prošla pored djeteta, ruka bi joj sama poletjela da pomazi nježne vlasi na tjemenu, da u šaku utisne bombon, da joj ispravi haljinu koju je sama naopako navukla.

 

Proljetni dan je stasao, a muškarac je još uvijek puštao glazbu, glasno pjevao i u zrak izvikivao oštre rečenice. Vjetar je postajao sve jači i nebom su se razvlačili tamni zastori. Sestra je zatvorila sve prozore. Još malo i počet će oluja.

Teška kiša lupa o vratnice i slijeva se niz žljebove. Kotrlja kamenčiće, raznosi zemlju iz vrtova, prigiba k tlu nježne stabljike i pljuska mlado lišće na granama.

„Sestro! Sestro, brzo!“ na vrata kuće udarale su mokre šake muškaraca. Dok je obuvala cipele, nije mislila ni na što. Samo da stigne na vrijeme.

Vjetar ih gura s puta, tjera i okreće, ne odustaje.

„Hitna je na putu“, rekao je jedan od susjeda dok su žurili preko ceste, a kiša im je lijepila kosu na čela. Vrata kuće su otvorena. Mlada žena leži na kauču, a krv joj je potpuno prekrila lice. Jedno je oko tamno i zatvoreno. Na tepihu razbijeno staklo, krv i zubi. Sestra je sjela pored nje. Krv iz usta mora stati. Žena se ne smije micati.

„Ako ju ona takne, u moj krevet više neće ući“, rekao je muškarac i ustao od stola gdje su ga bili posjeli, da se smiri, da zaboravi. Još je bio znojan i prljav od bijesa. Ljudi su se povukli u kutove. Nitko nije rekao ništa. Važno je jedino da ne ostanu sami.

„Ti si njihova, Sestro, pička ti materina. Njihove si spašavala dok smo mi umirali, kurvo jebena! Takni ju i mrtva si i ti, i ona.“

Sestra je šutjela. Na ramena muškarca spustile su se ruke. Ljudi su ga smirivali i uvjeravali. Sestra želi pomoći, ona mora raditi svoj posao, u tome je najbolja, to je jedino što se može učiniti da se stvar popravi. Neće valjda dozvoliti da žena iskrvari. Nije sad vrijeme za objašnjenja. Samo polako. Samo mirno. Sve će biti u redu. Sve će jednom sjesti na mjesto.

U kući se zgusnuo strah, nemir i krv. Izvana kiša, vjetar i oblaci.

Hitna pomoć odvela je ženu i pozvala policiju. Sestra je obrisala ruke i krenula prema vratima. Dok je lovila kvaku, neka ju je ruka uhvatila za prste. „Samo je smrt neizlječiva“, rekla su neka usta. Vrata sobe su se odškrinula i iz mraka je izvirilo lice djeteta.

Oluja se smirila i Sestra je konačno mogla s djevojčicom pretrčati cestu.

Jedan po jedan, ljudi su počeli otvarati prozorska krila. Gledali su u nebo. Oblaci su se još uvijek tiskali iznad krovova, ali tamo u daljini, nisko uz more, otvorio se dugački procjep i propuštao na zemlju zrake bijeloga svjetla.

 

Praznik je i Sestra hoda prema malom groblju na  kraju grada. Dok se približava, osjeća sunce na leđima pa žuri da stigne natrag prije podneva. Ljeto je ugrijalo mramor i sasušilo cvijeće. Na središnjem dijelu groblja samo je tratina. Tu su grobovi bez ploča, u razini zemlje. Svi su jednake boje i veličine, a imena su na njima sitna. Sasvim u kutu, uza zid, jedan je grob potpuno prekriven crvenim tepihom. Sestra stane preda nj, a djevojčica joj se istrgne iz ruke, klekne i počne u usta trpati šumske jagode koje su tamo sazrele. Bilo ih je na stotine.

 

 

  Korana Serdarević

Korana Serdarević (Zadar, 1982) diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Radila je kao novinarka kulture Večernjeg lista i Foruma, a bila je i suradnica brojnih časopisa i portala, te Trećeg programa Hrvatskog radija. Godine 2013. osvojila je dvije prve nagrade za kratke priče (Ranko Marinković i Zlatko Tomičić), a 2014. bila je u užem izboru za nagradu Vranac. Godine 2015. u izdanju Frakture objavljena joj je zbirka priča Nema se što učiniti. Živi u Zagrebu, gdje radi kao gimnazijska profesorica i prevoditeljica sa engleskog, a javiti joj se možete na korana.serdarevic@gmail.com ili www.facebook.com/korana.neverin

 

ažurirano: 05/03/20