Jasna Radulović

 

za moj sram grijeh bicikl lješnjake odgovoran je on nije slušala me smijala se nije vjerovala bombe padaju kao kiša padaju u dnevniku padaju u dubrovniku u vukovaru ne vjerujem da će rat potrajati samo se zezaju glupani kaže rekao sam joj ne pravi se glupa kad nisi glupa sve znaš sve vidiš moraš ići nastavi studij vani mene su digli moram u rat štitit ću te još noćas znam put dečki su mi rekli presnimio sam ti azrine pjesme uzmi lice joj mjesec obasjava pamtim sve naše zadnje zagrljaj zadnji moja zadnja misao je ona je moj rak grize moja crijeva dvadesetišest godina poslije još joj je grob skriven u miniranim krošnjama u grmlju joj se kosti ispreplele s korijenjem lijeske kad lješnjak padne čujem eksploziju kad lješnjak padne krcka mi pod nogama pod zubom u čokoladi mi krcka geler pitam se jesu li to lješnjaci na koje je ona pala i krv ih njena umila u zoru s rosom pomiješana krv s pramenovima kose mozak zemlja sunce prži lješnjaci ulijepljeni krv kao kiša tuku me raznesena je kažu razletjela se kao kad čekićem udariš lješnjak meso se zdrobi a ljuska leti gađa te u oko u srce u lice u ruke oštra krhotina dugo pada lješnjak leti on pada kao malj pada nagaziš bol minu ljudsku mržnju kao malj posred čela mržnju geler u duši je ona leži raznesena ne usuđujem se skupiti ju mislima nikad rukama jesam lupam lješnjake žena peče tortu sinu peti rođendan pušem svjećice slikam mobitelom plješćemo pjevamo grlimo se familija na okupu o je li zbilja ili netko fali držim sina u rukama žena slika dijete ciči vjeverica moja sretna ljubi me ljubim ga lice mu obasjava mjesec s prozora na televiziji rat u siriji izbjeglice mrtvi ranjeni hrvatska ih mrzi srbija ih mlati europa ih ne želi dječak iz ruševina sjedi nijem u kolima hitne pomoći ne plače siv od prašine razderano mu koljeno curi krv s čela zgradu granata zarezala kao nož tortu do kraja pa napola ubila zgrada brata mater psa susjede vire noge ispod greda beton kao stiropor golem i nepokretan ljudi trče ljudi dozivaju ruševine drhte svjetiljke s čela umjesto mjeseca paraju noć ne osjećam ne suosjećam zlo mi je kažem promijenite program čekaj da čujemo što još kažu vidi koji lijepi dječak hoćeš još torte novinar analizira jesu li sivi ljudi mali dječak krvavi leševi za asada ili protiv kamera opet snima dječaka zatvaraju se vrata hitne pomoći najavljuju vijesti iz zemlje moji prebacuju na drugi program gledam sina fotografiraju ga jede tortu pleše s mamom otvara darove vozi bicikl ujin dar oh ne bicikl jebi ga zašto me nisi pitao mrzim bicikle majstore baš si pogodio dar baš je lijep sine da to je kočnica to je svjetlo to je zvono moraš stalno okretati pedale skinut ću ti pomoćne za mjesec dva tri pet osam ići ćemo na brijeg obećavam ti na brijeg ćemo obojica i spustiti se dolje zajedno naravno da nećeš pasti ja ću te čuvati zauvijek čuvati sivi dječak opet mi na ekranu jednako su stari vidim njenu kosu mokru od krvi mirišem sinovu ljubim ga nju njega ne mogu jesti tortu lješnjake kažem rak bolest crijeva razumiju sažalijevaju mene nju njega jebe mi se što me žale nisam im rekao ni njoj da sam puko ko lješnjak dvadesetišest godina prije razletio se kad sam čuo buum pero je vodio išao sam drugi ona za mnom rekli su mi da je put čist put jest šuma nije krenula je prema lijeski čekajte me moram piškiti bacilo nas na zemlju i valjda ranilo nisam osjećao nisam čuo nisam vidio samo sam trčao k njoj nisam mario gdje ću stati pero je vikao pazi trčao je za mnom pali smo obojica na koljena kao pred Gospom smo pali čim smo ugledali njeno razneseno tijelo zašto ona a ne ja pitao sam Ju pitaj ga zašto baš ona pod mjesečinom leži lica prekrivenog kosom kao da spava nogu nema nisam se usudio to vidjeti pero jest povukao sam ju za ruku da ju izvučem dovučem zagrlim zaštitim ponesem pokopam poljubim bilo što samo da zna da sam tu kraj nje ruka samo lijevu ruku sam izvukao privio ljubio još krvavu toplu hladnih prstiju grlim ruku grlim nju s lišća kaplje krv polako i naglo kao kad lješnjak otpada odjednom a dugo zori pero plače gura me idemo moramo se vratiti vidiš da je minirano pusti ju jesi lud kažem nikad ju neću pustiti nikad mi nije rekao zašto ju je uzeo sve ove godine ga pitam on šuti pljujem krv mjesecima slatka mi je znam zašto suklja kao vulkan iz mene taj bijes tuga bol kad navre puštam grč na lice okrvavljeno me gleda iz ogledala negdje kraj mog ramena nisam ja ona je i dalje me gleda iz ogledala te oči nekad je to bilo moje njeno lice ožiljak imala je iznad lijeve arkade pad s bicikla s devet godina tri šava tata je išao s njom na šivanje mama se tresla ko šiba bila je sva krvava drečala je i koljena odrala nove žute dokoljenke iz name sad su crvene zadnji vikend prije početka škole nova plava kuta s izvezenim leptirom na kragni visi u ormaru i nova torba s pčelicom majom i pavlom i pernica na tri kata s flomasterima ravnalom povećalom šiljilom i knjige umotane u ukrasni papir na medvjediće s naljepnicom maša vilenica 3b ja sam bio 3a vidjela me kako se spuštam niz brijeg na ponyju gledaj mogu ja to bolje od tebe uvijek je htjela biti bolja od mene razbila se mislio sam da sam ja kriv za njenu krv i drugi put da sam kriv za njenu krv i treći put da sam kriv za njenu krv one noći znam da jesam on šuti kad ga pitam on šuti dakle kriv sam kad sam ju povukao za ruku u šumu a vjeverice zacičale kao zle vile lišće zaškripalo kao stiropor lješnjaci zarominjali kao zloslutna kiša ništa od toga nisam čuo jedino svoju želju da ju spasim vjerovao sam ljudima i onom što su mi rekli ali buum tjedan dana nisam skidao majicu s njenom krvlju nosio ju uvijek uza se i kad sam bio opkoljen i kad sam čuvao zadnji metak za sebe ona je bila tu rekao sam ženi pokopaj me s tom majicom a ne zastavom na golu kožu obuci mi je i na sprovodu kao ti i ja od azre i plavog goluba i lindu lane mi pusti i proljeće u decembru i graciju obavezno nju mi pusti i rekao sam joj pitaj peru sve što hoćeš znati o nama on će ti reći obećao mi je ispod uniforme cijeli rat osmjeh njen poljubac kosa mozak pod noktima njen u rukama njen sav njen ciljam pucam pogađam živa meta glineni golub ne marim ne brojim ne opraštam ljudima sebi njemu nikome krvav iznutra raspadam se odlikovan izvana ponos domovine familije sramim se tko sam raznesen užegao lješnjak pitam ga zašto šuti pomiri se s njim kažu prije smrti bit će ti lakše neću neću nikad samo se želim opet natjecati s njom i pustiti ju da pobijedi sine

 

 

  Jasna Radulović

(1970) – Jednog dana bilo mi je dosta ispravljanja grešaka u tuđim tekstovima i počela sam stvarati svoje, i tekstove, i greške. Pišem teško, neredovito, malo jer sam stroga. Po struci sam prof. hrvatskoga jezika i južnoslavenskih književnosti, po iskustvu 22-godišnja lektorica i redaktorica, trenutačno freelancerica u svemu. Tekst je moj svijet, zanimljiviji i bitniji od ovog o kojem pišem. Odnos jezika, misli i stvarnosti područje moje znatiželje. Po horoskopu sam vedri introvert, u podznaku tužni optimist.
Kontakt: jasnarus@yahoo.com

 

 

ažurirano: 31/01/20