Anica Marcelić

 

Otac je iz dućana donio nekoliko praznih kartonskih kutija na kojima je pisalo „Čajni kolutići“ ili „Suncokretovo ulje“. Rekao je da ih napunimo najnužnijim stvarima, jer više od toga neće stati u prtljažnik. Spustivši kutije na verandu, naslonio se na zid kuće i dugo razgledao dvorište. Potom je polako dizao pogled uz hrapavu koru orahova stabla, prema krošnji i pahuljastim oblacima na proljetnom nebu. Na kraju ga je spustio i ostavio da nekontrolirano pluta ravnicom u daljini. Kad mi je dosadilo pratiti njegov pogled, prebacila sam se na promatranje čika Lujine trešnje, osute bokorima mirisnih cvjetova, spremnih da se uskoro pretvore u sočne slatke plodove.

Za to vrijeme majka je stresala imaginarnu prašinu s kartonskih kutija, okrivljujući je za suze koje je neuspješno pokušavala skriti.

„Ne naslanjaj se na zid“, rekla je ocu. „Uništit ćeš odijelo, pa ćeš hodati po svijetu poderan k’o zadnja sirotinja.“

Kutije su do zadnjeg milimetra popunile prtljažnik automobila. Uspjeli smo ugurati samo još moj ružičasti poni bicikl, i to rastavljen na dijelove. Bez njega nisam htjela krenuti na put. Nešto odjeće i posteljine zauzelo je više od polovice stražnjih sjedala, dok je preostali dio ostao slobodan za mene. Putem sam se, neprekidno gledajući kroz prozor, prisjećala preklanjskog putovanja na more. I tada je automobil bio natrpan svim i svačim, ali smo često zastajali iz raznih razloga: kako bismo pogledali slap na nekoj rijeci, pojeli ponesenu hranu ili samo protegnuli noge mirišući zrak novog krajolika.

Ovo putovanje bilo je sasvim drugačije. Sendviče smo jeli šutke, ne zastajući i ne prekidajući vožnju, iako su se mijenjali pejsaži i mjesta kroz koja smo prolazili. Povremeno me je spopadala želja da zaustim kako me neka usputna naselja podsjećaju na čika Lujin osmijeh: poneki zub iza kojeg slijede crne krhotine, zatim opet zub, pa krhotina s proplamsajem nekadašnje bjeline ispod trule patine. Po ovim selima su tako poredane bile kuće: poneka gotovo neoštećena, iza nje niz ruševina, pa opet kuća za kojom slijedi zgarište kroz čije crne ugarke prkosno šikljaju izbojci divljeg sljeza i mlade trave. Čini mi se da mi se tada u glavi formiralo nešto poput pitanja je li u prirodi prirode da se ne obazire na tragove ljudske destruktivnosti gdje god je to moguće. Bojala sam se prekinuti turobnu šutnju u automobilu, kako bih s roditeljima podijelila svoja razmišljanja. Pravila sam se da ne primjećujem ništa.

Ispred naše nove kuće dočekao nas je agent. Objasnili su mi da je to čovjek koji zna tko želi s nekim drugim zamijeniti kuću. Kad se postigne dogovor, on predaje ključeve novim vlasnicima. Ovaj naš je to obavio brzo, srdačno nas pozdravio i otišao svojim putem. Roditelji su odahnuli, nije im ni trebao za nešto više od toga.

Meni su u to vrijeme sve kuće bile dobre, samo ako nisu ličile na gnjile zube. Ova naša se držala sasvim pristojno, čak je imala i orah u dvorištu. Naša nova prva susjeda, teta Maca, imala je trešnju, tako da je gotovo sve bilo na svom mjestu. Dojam mi je kvario samo njen osmijeh pun prilično bijelih zubi. Zbog njih me je tištalo pitanje hoće li, poput krnjavog čika Luje, glumiti da ne vidi kako joj djeca dolaze krasti trešnje čim počnu sazrijevati.

U smočnici smo pronašli dosta uredno zapakiranog porculanskog posuđa. Majka je rekla da te kutije nećemo dirati. Sigurno su ih ljudi htjeli ponijeti, ali na kraju nisu imali dovoljno prostora za sve. Rat neće trajati vječno, pa ako se vrate po njih, čekat će ih zapakirane, baš kako su i ostavili.

Mene je privukla sasvim posebna keramička šalica, ostavljena sa strane na polici. Nije bila dio upakiranih kompleta. Na njoj je pisalo „Jelena“. Skakutala sam od sreće što su ti nepoznati ljudi mislili na mene i ostavili šalicu s mojim imenom.

„Mama, moraš mi je dati, oni su je spremili za mene, znali su da dolazim“, taj zahtjev je rasplakao moju majku, ali ga nije odbila.

Danas sam sigurna kako mi je taj sitni lomni predmet pomogao da se prilično brzo ušuškam u neku čahuricu topline, s vremenom čak i privrženosti ovoj do tada tuđoj kući, s tuđim mirisima utkanim u sagove i zavjese i tuđim precima na retuširanim fotografijama poredanim na zidu iznad starinske komode.

Dugo vremena sam svakog jutra pila čaj iz svoje „Jelena“ šalice, jer ni iz jedne druge nije bio tako mirisan i fin, sve dok teta Maca nije došla posuditi malo šećera za jutarnju kavu.

„Pa ti još čuvaš Jeleninu šalicu! To su joj poklonili za šesti rođendan, kad je već znala čitati i pisati“, rekla je gotovo ushićeno.

Ne znam kako sam uspjela prigušiti svoju zbunjenost i iznenađenje. Promucala sam samo da je šalica lijepa, a i moje ime je Jelena, pa se sve dobro uklopilo.

Od tada sam čaj, kasnije i kavu, dijelila u dvije šalice: svoju, potpuno novu, i onu staru, Jeleninu. Nakon saznanja da smo vršnjakinje, bilo mi je lako početi povjeravati joj sve ono za što nisam imala nikoga u blizini, jer se kao i u većinu drugih u okolici, u naše ranjeno mjesto život vraćao puževim korakom.

Kad sam potpuno odrasla, osamostalila se i počela pomalo putovati, odlučila sam je potražiti. Smatrala sam da će biti dovoljno otići na adresu svog ranog djetinjstva.

Izdaleka sam prepoznala orah i trešnju. U prizemlju naše nekadašnje kuće bila je prodavaonica malih kućanskih aparata. Čika Lujina je izgledala kao da je već dugo napuštena, spuštenih roleta i dvorišta obraslog u korov. Čovjek u prodavaonici mi je rekao da su mu bivši vlasnici prodali kuću kad im je umrla kćer jedinica. Nakon toga su kupili omanje imanje na selu, kako bi poslom na okućnici kratili dane u starosti. I sam odnedavna doseljenik, ispričao mi je ono malo što je saznao od Jeleninih roditelja: da je ničim izazvan, netko nevidljiv ispalio rafal prema mjestu gdje je obitelj zastala nakratko predahnuti, kako bi lakše nastavili putovanje prema novom domu. Djevojčica je najteže nastradala. Godine borbe s posljedicama ranjavanja naizmjenično su donosile bolje i lošije dane, da bi nakon jednog od brojnih kirurških zahvata ipak posustala.

Sahranjena je na mjesnom groblju, drugo polje desno od ulaza.

Prizivajući sjećanja, lutala sam neko vrijeme ovim pomalo zabačenim malim gradom, jednim od onih u kakvima svi znaju sve o svima. Nadala sam se da ću zapaziti nekog poznatog, osobu kojoj ću se usuditi obratiti i upitati je nešto više o Jeleni, mojoj Jeleni, prijateljici koju nikada neću sresti. Nisam se usudila. Bojala sam se da će me prepoznati, da će me osuditi zbog mog novog naglaska, reći mi kako se onaj tko je otišao ne treba vraćati, i neka idem od kud sam došla. U cvjećarnici sam iz skromne ponude izabrala stručak cvijeća i zaputila se na groblje.

Na drugom polju desno od ulaza, redom sam čitala imena na spomenicima. Na jednoj prilično novoj mramornoj ploči bile su fotografije i imena muškarca i žene, s ugraviranom godinom rođenja i praznim mjestom za godinu smrti. Ispod njihovih, stajala je slika lijepe tamnokose djevojke srcolikog lica i velikih ljubopitljivih očiju. Obje godine bile su ugravirane. Poživjela je do punoljetnosti. Jelena. Sve znane nam kulture slažu se u jednom: najgore je kad se poremeti redoslijed, kad stari moraju oplakivati mlade. Kakva mora da je bol njenih roditelja!

Stavila sam stručak cvijeća na kamenu ploču i iz šarenog ukrasnog papira izvadila šalicu s natpisom „Jelena“, dragi mi predmet kojem se ovdje više nije imao tko razveseliti.

„Oprosti što ti je neću ostaviti“, rekla sam, misleći kako svijetom i danas lunjaju mnogi zli ljudi. Netko bi iz obijesti mogao šutnuti i u paramparčad razbiti ovaj skromni materijalni fragment naše zajedničke povijesti, povijesti dviju Jelena koje su se, i ne znajući jedna za drugu, mimoišle negdje u vremenu i prostoru, fizički putujući u suprotnom, iako, biljegom progonstva označene, suštinski u potpuno istom smjeru.

Oprostila sam se od Jelene, tužna zbog njene besmisleno prekinute mladosti. Obećala sam sebi i njoj da neće biti zaboravljena.

I danas gotovo svakog dana pijem kavu s mojom Jelenom. Još uvijek je jedina koja zna sve o meni. Njoj prvoj čitam svoje priče za djecu u kojima se najpametnija i najljepša djevojčica redovito zove, ne mojim, nego baš njenim imenom, a dječaci preziru igru plastičnim puškama i tenkovima. Pričam joj o svim svojim ljubavima i razočarenjima, tražim savjete o odgoju djece, poslu i odijevanju. Pitam je kako je zamišljala vlastiti život prije nego je netko bezdušan stavio u pogon svoju stravičnu kolekciju ubojitih igračaka.

Prožeta zebnjom da moje prijateljstvo postaje pomalo sebično, ponekad upitam samu sebe jesu li neke od tih tema preteške za njenih krhkih osamnaest ljeta.

 

 

  Anica Marcelić

Anica Marcelić rođena je u Ričicama 1955. godine. Školovanje hotelijersko-turističkog smjera završava u Zagrebu, gdje i odrađuje radni vijek. Pisanju kratkih priča vraća se 2018. godine, nakon poduže stanke. Objavljuje u raznim časopisima i na internetskim stranicama. Povremeno se javlja na književne natječaje gdje je često među finalistima, ponegdje i nagrađena. Kratke priče su joj uvrštene u nekoliko skupnih zbirki.

Kontakt: anica.marcelic@gmail.com

 

 

ažurirano: 24/02/23