Tena Lončarević
Vera pomisli da joj se pričinilo, u zadnje se vrijeme svjetlost i zvukovi poigravaju s njom, posebno pri ulasku s ovako probadajuće bijelog sunca u zamračenu kuću. Kroz iznenadno crnilo bljeskaju zaostali kadrovi zabilježeni u kratkom jutarnjem razdoblju kada se uopće usudi izići van, prije napada ljetne žege. Otkako je sama, svaki se prizor miješa s nekim već davno viđenim, kao da pred sobom gura vreću u kojoj se batrgaju zapletene slike prošlosti pa svako malo koja pobjegne van i skakuće joj pred očima. Prepušta se toj varljivosti, otkako je ostala sama, dani su ionako sasvim besmisleni i prazni. Ujutro pristavi kavu, na stol stavi džezvu i šalice. Vera zna da Miroslava više nema, ali u tom jutarnjem ritualu kao da to nije istina, kao da ga vidi pred sobom u nerazbuđenoj tišini, s košuljom kojoj još nije zakopčao gornje dugme, vidi ga kako nabija cigaretu na cigaršpic i blijedi u tragu dima. Udaljeni razgovor s ulice na tren je sasvim razgovijetan, a zatim se stišava i nestaje, zajedno s topotom potpetica i brundanjem vozila. Vera pali tranzistor da pucketavi glasovi spikera popune tišinu, zatim izlazi u dvorište, u kućnoj haljini na sitne cvjetiće obilazi rascvjetale dalije i begonije, tiho im tepa dok ih zalijeva.
Isprva ne reagira, škripa otvaranja kapije skrila se u neku tugaljivu orkestraciju što cvili s tranzistora. Ne reagira niti na prvi povik gazde, pomisli da joj se pričinilo, mora da joj se pričinilo. Taj glas nije ušao u njeno dvorište, koliko ono već godina? Ubrzano prevrće desetljeća pokušavajući dokučiti kad je konačno podigao zid i zauvijek presjekao svaku komunikaciju. Na drugi povik gazde mora proviriti. Saginje svoje staračko, papirnato tijelo do one uske trake svjetlosti što prodire ispod skoro sasvim spuštene rolete. Uz kapiju, s rukom položenom na poluotvorena vrata stoji on, Antun. Osvrne se na cvjetnjak pružen uz ogradu pa zakorači na usku stazu što vodi ravno prema terasi i ulaznim vratima njezine kuće.
Da, nesumnjivo je to on, vuče kvrgave bijele noge u poderanim papučama, debela donja usna poskakuje sa svakim korakom. U raskopčanoj je ljetnoj košulji, nabrekli trbuh rasteže okomita rebra bijele potkošulje. Oronuo je otkako ga je zadnji put vidjela, ono malo kose oko ušiju sad je sasvim sijedo, a obrazi obješeni kao engleskom buldogu. Čvorovi nezdravih vena plave se na voštanoj koži nogu, Vera je iznenađena razmjerom propasti koju vidi pred sobom. Nije da se ne sretnu, u onim rijetkim prilikama kada se odvaži prošetati do centra, ona mora proći uz Antunovo dvorište, ali tada nastoji hodati pravocrtno, pogleda usmjerenog prema konačnom izlasku iz ulice. Tih par metara uz visoku živicu prati je muk, po tome zna da je Antun na dvorištu, zna da su se on i Mandica ukipili, sa zaustavljenim vrtlarskim škarama u rukama čekaju da im se makne iz vidokruga. Jedni su za druge prestali postojati, a ta odluka zahtijeva punu koncentraciju prilikom baš svakog izlaska iz kuće.
Vera se sjeća kako je bila iznenađena u ono prvo vrijeme, nakon što je visoki limeni zid osvanuo na razmeđu njihovih dvorišta, ne Antunovim, to nikako (od njega je bila spremna i na puno gore), već Mandičinim ponašanjem. Isprva joj se činilo kako se nakon svakog njegovog ispada Mandičina ramena malo više uvuku, a glava u hodu povuče još koji milimetar dolje, isprva je mislila kako se ona njega stidi, ipak je cijeli radni vijek bila sekretarica generalnog direktora PIK-a, a to je podrazumijevalo određenu odmjerenost, finoću u komunikaciji. Njeni štofani kostimi, kosa nakovrčana pod haubom, kožna torbica i cipele s malenom potpeticom nikako nisu pristajale uz Antunove plave kute učitelja tehničke kulture, debeli batrljak u nekoj nezgodi slučajno odrezanog prstenjaka i galamu koja je preskakalo Verino cvijeće. Činilo joj se kako bi se magnetofonska vrpca sa zvučnim zapisom njihova braka sastojala od Antunove logoreje praćene povremenim Mandičinim uzdahom. S Mandicom je nekad davno preko ograde znala komentirati vremenske prilike, međusobno su si komplimentirale cvijeće i poklanjale rasade. Kad je podigao zid, stvari su se postupno počele bistriti, kao da ih je jasnije vidjela sad, kad ih više nije viđala. Mandica nije bila ništa pristojnija od svog muža, ispod uglađene, u celofan umotane vanjštine nalazila se ista bešćutnost. Neko su vrijeme još potiho razmjenjivale dobar dan kao stidljive, prešutne saveznice usred glasnog rata dvojice muževa, ali nakon što je Miroslav preživio prvi moždani udar, a Mandica pri slučajnim susretima počela okretati glavu, Vera je shvatila koliko se prevarila.
A evo Antuna sad, nakon tolikih desetljeća šutnje, tetura njezinom stazom i osvrće se po dvorištu kao pas lutalica koji ni sam ne zna kamo krenuti. Vera osjeti kako joj disanje postaje sve brže, u ušima joj bubnja uznemirenost. Poželi zaustiti bježi, vraže, marš odavde. Što on uopće ima tražiti u njenom dvorištu? Što ima tražiti od nje? Vidi Miroslava kako ljutito izlijeće iz kuće, hvata Antuna za kragnu razdrljene košulje, odguruje ga i reži goni se. Nasmije se nad tim prizorom. Miroslav je znatno sitniji od Antuna, njegovo tjeme doseže taman do te kragne, a koščate šake neuvjerljive su tako stegnute. Antunova donja usna rastegnula se od iznenađenja, nespretno zakorači unatrag, zanese se gubeći ravnotežu. Vera osjeti kako joj tijelo podrhtava od smijeha. Ona zna da je prizor koji gleda samo plod njene usamljene mašte, u stvarnosti se situacija ne bi tako odigrala, Miroslavu su šake služile samo za držanje penkala i cigarete, nije se njima znao obračunavati.
Vera pomisli kako bi najbolje bilo zaključati kuću i ugasiti tranzistor, a onda se sjeti da je za to već kasno, Antun je kroz poluotvoren prozor morao čuti glazbu, on zna da je kod kuće. Možda bi trebala nazvati policiju, ali što da im kaže? U dvorištu je susjed s kojim ne razgovaram sigurno već trideset godina? Spustili bi joj slušalicu uz obavezno luda baba… Sigurno i jest luda baba, naravno da jest. Skriva se tu u vlastitoj kući, naviruje kroz poluotvorenu roletu, umjesto da stane pred njega i izgovori sve što se u njoj kuha sva ova desetljeća, od toga kako je nakaradno djelovalo kad je počeo svetiti kuću, on koji je školskoj djeci skoro do penzije trgao križiće s lančića, kako je preko ograde pljunuo u njihovo dvorište dok je Miroslav skidao naljepnicu ZNA SE s kapije, do toga kako je za njim pijan znao vikao komunjaro, iako su često istim kolima odlazili na partijske sastanke. Vera pomisli kako je taj zid što ga je podigao ipak bila dobra stvar, čuvao ju je od ovog bijesa što ga ponovno osjeti istom jačinom, kao da njihov tužni sukob počinje upravo sada.
Vera odluči izaći pred Antuna, sve će mu nabrojiti, sve redom, neka se jednom barem suoči sa samim sobom. Reći će mu kako ju je ipak najviše povrijedilo to što na sahranu nisu došli, ni on ni Mandica, kao da je Miroslav bio sasvim beznačajan, kao da je bio kakva muha čije su prisutnosti konačno riješeni. Kad otvori vrata, on već sjedi u pletenoj fotelji, diše glasno kao da se tih nekoliko desetaka koraka stazom zapravo uspinjao, jako visoko i jako strmo. Leđa su mu savijena, laktovi položeni na raširene natkoljenice, obješeni obrazi plešu dok ih okreće prema njoj. Potrošena je, pohabana verzija samog sebe. U Veri svejedno ključa nervoza. Pripremljene rečenice škakljaju u grlu, osjeti kako se penju prema jeziku, provalit će silovito.
„Kava, komšinice.“ Antun promumlja jedva razgovijetno.
Vera zastane pa naglo shvati, on je zaboravio, zaboravio je da su posvađani. Pred njom sjedi dementni starac čiji je pobrkani mozak noge usmjerio u pogrešno desetljeće. Je li moguće da je sve zaboravio? I zid i šutnju i prezir s kojim su jedni drugima izgovarali imena? Mržnja njegovana tolike godine ishlapjela je poput rose s begonije. Veru preplavi neobjašnjiva tuga, proguta sve pripremljene bijesne rečenice, sada više nemaju smisla. Njihovi joj se prezidani životi najednom ukažu kakvi zaista jesu, sitni i jadno smiješni. Pokuša zamisliti Miroslava na ovoj terasi, pokuša ga smjestiti do Antuna, ali shvati da ne može, pred očima joj raste samo praznina.
Spusti svoje staro, papirnato tijelo u pletenu fotelju pored Antuna. Pogled mu kruži uplašeno, djeluje kao kakav utopljenik trenutak prije no što će potonuti. Vera položi svoju ruku na njegovu, pomiješaju se spletovi nabreklih vena i pjege na koži.
„Kakvu ti ono voliš, slađu bez mlijeka?“, upita.
Tena Lončarević
Tena Lončarević rođena je 1978. godine u Vinkovcima. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti, živi i radi u Županji. Tekstove je objavljivala na raznim internetskim portalima i u časopisima. U nakladi Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima 2020. godine objavljuje zbirku kratkih priča „Nijemi monolozi“. Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.
ažurirano: 21/02/23
