Senad Jusić

 

 

Držeći se one da nema raja bez rodnoga kraja, i Dado je, kad god je stizao, dolazio u rodni grad. Šetnja poznatim ulicama nikad mu nije mogla dosaditi, gledao je u izloge kao nekadašnje dijete, radoznalo zavirivao u stare i nove lokale, sjedio na klupi i promatrao prolaznike. Sve nova lica, načisto se iznenadi kad sretne poznatu njušku. Odlazio je u dva lokala u kojima se osjećao siguran; nije da je igdje drugo imao kakvih neugodnosti. Kod Saje su ulazili oni rijetki što su se vratili, kod Zoke stara raja neopterećena onim što se desilo – oni to nit su počinjali nit završavali.

– Pa šta ima u Skandinaviji? – lijeno pita Sajo.

– Svega osim sunca.

– Progrijaće i gore. Familija dobro? – pita Sajo, pa se ušuti; sjeti se.

– Jeste, ko je živ, dobro je. Bio sam danas na greblju.

– Šta bi, moj Dado, veliko nas je zlo saletilo. Eto, tvoj otac i brat, ala im rahmetelje, kome su oni šta učinili… Dobro si i ti osto…

– Šuti, kako me zavrne kad je promjena vremena, sve me kosti bole. Ubilo behar u meni. Šest mjeseci sam ja proveo u logoru… ma, nećemo o tome…

Pijucka kafu i gleda rodni grad. Želi da zaboravi, svaki put kad dođe kaže sebi neće više, a iduće godine eto ga ponovo. Nije prodao kuću.

Izbjegavao je dio gdje se u kafanama čuje čobanski repertoar, držao se centra i poznatih staza. Jednom je susreo čuvara, prepoznao ga istog trena, a ovaj njega nije, pa se tek nakon par koraka osvrnuo i u čudu gledao za njim: zadnji put ga je vidio vezanog, pa se nakon dvadeset godina čudi i pita kako se ovaj odvezao.

Ovog puta mu je u susret išao Major, istom stranom ulice. Bilo je kasno da pređe na suprotnu, susret je bio neizbježan. Sav je pretrnuo. A Major mu spremno pruži ruku, kao da su se zadnji put vidjeli jučer na utakmici, i onako neusiljeno pozdravi:

– Zdravo, komšija. Šta ima, kako si?

A on stao kao ukopan, ne znajući šta da kaže. Evo ti, parao si đavla, šetaču, moralo se jednom i ovo desiti. Prvo je osjetio blagi napad panike, zatim panika ustupi mjesto strahu i tijelo mu se zgrči kao da očekuje udarac; jeza ga preplavi od tog lica i zlogukog glasa, nepromijenjenog. Trebalo je vremena da se sabere.

– Nema ništa, krenuo kod Zoke – odgovori, glupo da ne može gluplje, kao da se njih dvojica svakodnevno susreću na putu do Zoke. Nije znao šta drugo da kaže.

– Kakav Zoka, kod mene ćemo po jednu – uzvrati glas koji ne trpi prigovora, siguran i samouvjeren. – Evo ono onde, to ja držim.

Pokaže rukom na zavučeni kafić. Poznato je Dadi da je njegov, obilazio ga je u širokom luku. Ovaj put se zamislio i… naletio. Krenuo je poslušno, kao i onda. Ne zna ni kako je ušao ni kako je sjeo – slijedio je naređenja. Sve nekako kroz maglu. I kroz preneraženost. Potvrdno je odgovarao na sve: i da će viljemovku, i da je sparina, i da je muzika preglasna. Osupnut, bio je objekt a ne subjekt.

– Kako se živi? Ti si gore? – pita Major.

Promrsio je nešto. Nije imao snage da ga pogleda u oči. Od straha, stida ili ondašnjeg poniženja? Slušao je i prelijetao očima po kafiću, ne zadržavši puno pogled ni na zidu s Majorovom slikom u uniformi. Bila su tu još tri gosta. Izbjegavao je kontakt očima. Kako je grč popuštao, postajao je svjestan trenutka i situacije u kojoj se zatekao.

– Nema posla, od ovog se ne može živjet. Jedva izbijem za kirije. Ipak imaju obraza, stavili me za direktora Vodovoda. Odležo sam ja za sve njih, pa peru savjest. Osam godina sam ja odležo – kaže Major ogorčeno, pa prinese čašu ustima. Strusi sadržaj niz grlo, pa zastane na tren i uzdahne:

– Nema veze, ja sam svojim progoniteljima oprostio. Kršćanski je praštati.

Naruči još po jednu. Hoćeš, hoćeš, na dvije si noge ušo. I to su brzo ispili, Major po navici, Dado u strahu. Kod treće se Dado neubjedljivo nećkao, argument da i Bog triput pomaže nije za raspravu.

– Čudno vrijeme, omladina se skroz izopačila. Sin mi neki dan dođe iz škole mrzovoljan, valjda ga neki klipan izružio; moraću ja to tamo rješiti. Sad je on u tim godinama, srednjoškolac, njima treba pažnja, ako imaš djecu, znaš kako je. Ne smiješ biti agresivan. Djeca traže ljubav.

I ona tri gosta odu, te njih dvojica ostanu sami. Dado je sjedio ukočen kao kredenac, slušao i uopšte nije razmišljao. Zabranio je sebi da razmišlja. Pripalio je iako je jedna već gorila u pepeljari. Ni Major se nije gasio.

– U kući niko ne stanuje?

– Niko. Otac nije izašo živ iz logora, ni on ni brat. Srednjoškolac bio, kao tvoj sin sada.

Iznenadio je sam sebe otkud ovako govori, direktno i izazivački. Majorovo lice ostane bezizražajno. Malo stisne zube. Kao svi pravi, provjereni ratnici, i on je uvijek bio na nekog i nešto ljut.

– Tako vrijeme bilo. Pogano. Ja sam samo izvršavo naređenja – tvrdo reče.

Prvi put i on zašuti. Šutke piju rakiju. Zvono u daljini neubjedljivo kucne na pola sata.

– Jesam bogami komšija, ja sam svima oprostio – ponovi, pogleda nekud daleko i uz melanholičan prizvuk, omekšao od rakije, saučesnički stavi Dadi ruku na rame, pa reče:

– Moj komšo, šta nam ovo uradiše?

Dado nije znao kud bi sa sobom. Nije znao ni kako je izašao, ni koje je doba, ni kud da krene. Kao grogiran, otežano dišući, dovuče se nazad Saji. Ostanu mu i cigare, usput na kiosku kupi druge, a prodavač ga zahvalno pogleda jer ništa nije pitao, samo je dao novac i zatražio drinu. Ušao je u kafić blijed kao traka koju je nekad nosio oko ruke.

– Ti ko da si avet vidio?

– Nisam avet, jesam komandanta logora.

– Onog zločinca? Dobio trinest, odležo osam, jebem ti i Hag i Haški sud.

Zašute. Preko lica im pređe tamna sjena. Misli su u nekom drugom vremenu, tamnom, nestvarnom. Dado je tup, tijelo obamrlo, bez čula, poput stolice na kojoj sjedi. Osjeti drhtanje u prsima. Magla. Kroz maglu slike. Vidi. Negdje jako daleko teče voda, nad njom most, psi laju u vrbiku, voda šumi. Vidi brata: smije se i grli majku.

– Kaže da nam je oprostio – tiho izusti Dado.

A u prsima ga sve jače steže.

 

 

  Senad Jusić

Senad Jusić rođen je 1967. u Bugojnu gdje i danas živi i radi. Elektrotehničar po zanimanju. Aktivno učešće u ratu uticalo je na njegov spisateljski rad, te je objavio antiratnu knjigu dokumentarističke proze "Posljednji napad prve čete". Piše i kolumne na regionalnim portalima. Nedavno je izašla njegova druga knjiga, zbirka satiričnih priča "Smrt općinskog vijećnika".
Kontakt: gornjikopcic@gmail.com

 

 

ažurirano: 22/09/21