Verče Karafiloska
„Tata, reci mu da prestane!“ vriskala je moja kći Sara dok je natjeravala svoga brata, koji je trčao oko kuće s isplaženim jezikom.
„Dino, daj prestani, nerviraš svoju sestru“, dovikujem mu, ali on nastavlja trčati, mašući s cvjetnim vijencem koji je Sara s mukom izrađivala cijeli dan. „Dino!“ dovikujem još jednom, ali se on ponovno pravi da me ne čuje.
„Pusti ga, vratit će joj ga sâm na kraju“, kaže mi moja žena Ermira i s fildžanom kave u ruci sjeda do mene.
Osmjehujem joj se i nastavljam gledati našu rastrčanu djecu po prašnjavom putu što vodi prema livadama.
„Ne idite daleko“, čujem kroz maglu Ermiru kako im kaže, dok sam mislima već negdje drugdje, negdje u prošlosti, gdje čujem svoju majku kako me doziva, da ne idem daleko, dok, zatrčan prema livadama, s osmijehom bježim od Merime.
Merima s kosom boje noći ozvijezdane šarenim šnalama. Merima s napola izraslim zubima, što proviruju iz nepca kao zasnježeni ružičasti listići. Merima s prčastim nosom prekrivenim pješčanim pjegama što se protežu uzduž plaže njezinih obraza. Merima s krupnim očima što su se neprekidno skrivale u sjenama trepavica gustih poput borovih iglica.
Merima živješe u staroj kući na kraju puta, zajedno s majkom i dvojicom braće. Oni su bili veći od nas i morali su raditi, pa smo jedino Merimino društvo bili ja i nasmiješene glavice jagorčevine u dvorištu moje majke. Ne mogu se sjetiti kako sam upoznao Merimu. Ona je bila jedna od onih osoba koje čovjek poznaje otkada poznaje samoga sebe – jednostavno je postojala otkada su postojala moja sjećanja.
Osjećam kako Ermira oslanja svoju glavu na moje rame. Čujem kako fildžan s kavom zvecka među njezinim prstima. Nešto mi govori, nešto mi pripovijeda, dok ja klimam glavom nesvjestan realnosti, zarobljen negdje u tim davnašnjim danima.
Merima se zatrčava od nekamo i dodiruje zid na kojem brojimo igrajući se skrivača. Zadihana Merima hvata dah dok se penje da bi me potražila u sijenu na gornjem katu štale pored njezine kuće. Stojim na kraju puta, odmah ispred Merimine kuće, i vidim joj sjenu što se ocrtava na spuštenoj zavjesi prozora njezine sobe, dok je majka, kosa skupljenih pod sivom maramom, sprema na spavanje. Merimina se sjena na trenutak okamenjuje, pa se čini da mi i upućuje pogled preko zavjese, znajući da sam ovdje. Vidim kako Merima širi haljinu obrubljenu grubom čipkom i skuplja u skut mačiće koje pronalazimo skrivene iza štale, jer ih je napustila njihova majka. Ležimo Merima i ja među jagorčevinom u dvorištu moje majke i, zagledani u plavetnilo pokriveno oblacima zapjenjenima poput šećerne vune, razmjenjujemo snove. Merima želi biti zvijezda. Pita me što ja želim biti. „Pilot“, kažem. „Pilot?“ kaže Merima. „Da“, odgovaram, a ona me pita zašto. Sliježem ramenima i okrećem glavu ustranu da ne vidi moje pocrvenjele obraze. Ne govorim joj da ću biti bilo što, samo da sam u njezinoj blizini. Osjećam njezin dlan odmah do svoga, osjećam njezin mali prst što joj se miče. Čujem svoje srce kako mi lupa u grudima, dok razmišljam da ga uhvatim. Ne sjećam se jesam li poklopio Merimin dlan, ali znam da smo se često potom šetali s rukama prepletenim u dječja obećanja. A i prvi njezin poljubac sakriven je negdje u kasnijim uspomenama, onaj što mi je spustila na desni obraz, prije nego li je nekamo pobjegla, skrivajući svoj stid u rastrčane korake. Obraz me je pekao još dugo iza toga, sjećam se: dok smo gurali ruke u teglu s kolačima koja je imala otkrhnuti poklopac te ih otapali u podgrijanom mlijeku, sjedeći s ispruženim nogama među lelujavim travama na livadama i slušali cvrčanje cvrčaka, i dok su nam se susretali pogledi u igrama, u travama, u jagorčevini.
U mojim se sjećanjima umnažaju isječci uspomena, koji nikako da stvore jednu dovršenu sliku. I, koliko god pokušavao, nikada neće biti moguće stvoriti dovršenu sliku. Jer su sve naše susrete, naše razgovore, stidljive poglede, poljupce sakrivene iza debelih stabala šuma iznad livada, Meriminu ruku u mojoj, njezinu zavijorenu kosu nad mojim grudima, snove o budućnosti što nas čeka, nerođenu djecu koja su morala imati njezine znatiželjne oči i moju kovrčavu kosu, svu tu našu prohujalu sreću, svu tu našu buduću sreću, presreli glasni odjeci vojničkih čizama i metalnih metaka. Preko noći potekla je između nas krvava rijeka – ja sam ostao na jednoj obali, kao vojnik za „naše“, Merima na drugoj, zajedno s „njihovima“. Rastopila se šećerna vuna što se načičkala na nebu, i na njezinom mjestu rasprostrle se zadimljene grude što su nam usmrtile sve osmijehe.
O onom narednom, onom zbog kojeg se pitam jesam li sretnik ili prokletnik koji je preživio, želim misliti da pripada u nečiju tuđu prošlost, nekom drugom čovjeku. Ali, koliko god se trudio zaboraviti, koliko god pokušavao prognati ratne slike iz misli, i poslije svega toga prošlog vremena, te slike ispuštaju svoj krik u mojim snovima i, kao u oštećenom filmu, vrte se i dalje svaku noć jedna za drugom. Budim se često orošena čela od bola, često se tresem sav u suzama u naručju svoje žene, želeći tim suzama izbaciti iz sebe i sva sjećanja na miris baruta, simfoniju pucnjeva, posjekotina i rana ispunjenih dimom i prašinom. Ermira stalno ponavlja da nisam kriv zbog svih tih prijevremeno završenih života, ali ja osjećam duše tih koji su otišli onako otežali na mojim plećima. Svake takve noći Ermira me ljubi i umiruje, a ja s bolom u grudima prešućujem da su među svim tim utvarama koje nosim sa sobom i Merimina braća, o kojima sam čuo da su ih pokupili moji suborci, te su bili ubijeni zajedno s još tisućama drugih, s preostalom Meriminom nadom, s našim posljednjim pogledom, i s posljednjim zrnom naše mogućnosti za srećom.
Dok je trajao rat stalno sam se molio da me pronađe nečiji metak ili da mi netko raspara trbuh i oslobodi me svih grijeha. Dok trajaše mrak, znao bih poželjeti da me nema, da ne bih morao pogledati u oči sve one ljude s kojima sam zajedno gradio svijet, da ne moram pocrniti trpezu svojih roditelja, da ne moram izbaciti gorčinu u teglu za kolače s okrhnutim poklopcem tete Fatime, ni uhvatiti Merimin pogled.
Kad je ispaljen posljednji pucanj i svjetlost se pojavila na nebu, od moga života i od moje obitelji dotad bijahu ostale samo ruševine. Vratio sam se u obiteljsku kuću s oljuštenim zidovima i našao samo prazninu. Spustio sam se dolje, sjećam se, prašnjavim putem, i zastao nedaleko Merimine kuće. Krovni crijepovi bili su trošni, zidovi oljušteni, stakla na prozorima porazbijana i slijepa. Želio sam pokucati na vrata svom svojom snagom što mi je preostala, kleknuti na koljena i moliti da mi netko otvori. Čak i da pljune na mene, čak i da me opsuje, želio sam samo da mi netko otvori. Ali, umjesto toga, okrenuo sam se na drugu stranu i, s nesnosnom težinom u grudima, krenuo nazad, putem prema gore, sve do svoje kuće. Dugo potom odlazio sam do kraja seoskoga puta i tražio Meriminu sjenu iscrtanu na zavjesama njezine sobe. Ali, nije se više nikada pojavila.
Prošlo je neko vijeme i od bola su ostale samo uspomene. Kad sam prvi put ugledao Ermiru, privuklo me nešto u njezinim očima sjajnim poput klikera. Kasnije, jedne ljetne večeri kad smo sjedili na trijemu naše kuće, Ermira mi je otvorila srce i u njemu pokazala ratne rane, rane na sada praznim mjestima u kojima su nekada živjeli njezini otac i braća. Tada me je pogledala istim onim pogledom kojim me je pogledala prvi put – pogledom protkanim molbom, dok sam ja položio dlan na njezin porastao trbuh, i obećao joj bolja vremena za našu djecu. Nasmijala se i stavila svoju ruku na moju.
Znao sam još tada da će mi ljubav te žene pomoći da ponovno oživim.
Sara dotrčava do mene i radosno mi pruža cvjetni vijenac. Za njom stiže moj sin, namršetna čela zbog poraza.
„Hajde na ručak“, kaže Ermira, i gurka djecu ispred nas.
Ulaze u kuću, a ja zastajem na pragu s kćerinim vijencem koji stežem u ruci. Okrećem se nazad i gledam u stabla što se uzvisuju nad livadom. Merima, oslonjena o deblo našega stabla, onoga na kojem smo urezali imena da bi nam ljubav rasla s njim, dozvoljava mi da joj skinem rubac. Uplićem prste u njene crne kose i kitim ih vijencem od jagorčevine. Merima počinje plakati, a ja, skrivajući vlastite suze, privlačim ju u posljednji zagrljaj.
Čujem Saru i Dinu kako se prskaju dok si peru ruke.
Još jednom pogledavam unazad. Uzdišem i puštam vrata da se zatvore, a ostavljajam i uspomene o Merimi i o rasplakanim vojnicima koji se neće nikada vratiti svojim obiteljima, skotrljati livadama, zaplesati među jagorčevinom, sakrivati po šumama, i negdje, bilo gdje, pronaći mir.
Prevod: Borislav Pavlovski
Verče Karafiloska
Vera Kalinn (Verče Karafiloska, 1994) je makedonska pripovedačica i autorka romana. Dobitnica je dve nacionalne nagrade za kratke priče „Мукавени звезди“ (Kartonske zvezde), Нова Македонија, 2013, i „Коси од розова волница“ (Kosa od roze vunice), Живко Чинго (Živko Čingo), 2014. godine. Priče su joj prevedene na albanski i engleski jezik i zastupljene u nacionalnim zbirkama i književnim časopisima. Njen prvi roman, Бездомникот со златен часовник (Beskućnik sa zlatnim satom), objavljen je 2015. godine, a uskoro izlazi i prevod na bugarski jezik. Kontakt: verakalinn@gmail.com
ažurirano: 01/02/20
