Irena Skopljak Barić
(Ponekad sjedim i razmišljam,
a ponekad samo sjedim.
Winnie the Pooh)
Imaš deset godina i prvi si putnik u svemir. Kauboj si, Indijanac, nindža-kornjača, plesač u najpopularnijem boy-bendu na svijetu. Jedna si od njih. Oni jesu ti. Ulica je beskrajna igra škole: devet kvadrata i na vrhu jedan oblak. Baciš kamen u oblak, a on se odbije pa dugo propada u bezdan.
Imaš deset godina i prvi si na ratištu: tataratata. Čučiš u šljiviku iza babine kuće, sad si na trbuhu u zasjedi iza naslaganih drva u Saibovoj šupi, pod trbuhom mekana piljevina, pod bradom plastična puška, spremna, uperena. A igra, kolaž sretnih trenutaka, još traje i tek počinje. Traje li ili tek počinje? To se o igri ne govori. Ona je prostor, ona je vrijeme svih beskrajnih početaka i trajanja. Samo da nikad ne završi. I eto te: već se stvoriš u Sašinom dvorištu, jednim okom ciljaš kroz rupu u ogradi, točno onu koja gleda na raskrižje na ulazu u naselje. Raskrižja su strateška mjesta, to je posve jasno, i zato je dobro da Saša ima tu pukotinu na ogradi kroz koju nadziremo neprijatelja. Kroz pukotinu, da ne lažemo, zapravo vrebamo.
Moja sestra ima trinaest. Rudi ima isto toliko. Oni su veliki i ne pucaju po ulici. Ne voze nebeske utrke. Umjesto jastuka imaju knjige i drukčije maštaju.
U jednom trenutku trijebe Walta Whitmana, u drugom izvode pokus: dvije bijele plastične čaše povezane koncem njihova je telekomunikacija.
Balkon na koji Rudi izlazi iz svoje sobe točno je nasuprot našem sobnom balkonu. Sestra i ja dijelimo golemu sobu, katkad strogo napola, a najčešće zajedno složimo kraljevske odaje od dugačkih zavjesa, dodijelimo svakoj lutki po jednu sobu i onda smo i mi uzvišene i lijepe i mirišemo na ružičasto. To sestra uglavnom radi za mene, ali vidim ponekad da i ona neobično elegantno hoda i drži svaku žlicu u ispravnoj ruci. Dok pijemo čaj iz malih šalica na baroknom stolu, izvije mali prst toliko visoko da gotovo dodiruje vrh nosa. Vrlo uzvišeno, kao princeza.
To sestra radi za mene, a puno češće za Rudija iziđe na balkon, uzme plastičnu slušalicu-čašu u ruku i upuhne ponajprije pozdrav, a zatim razgovor otpočne, kotrlja se koncem iznad dvorišta: sad je u jednoj čaši, sad u drugoj. Taj je razgovor tajan i svrhovit. Stojim iza stakla pritvorenih balkonskih vrata i osluškujem, riječi su im okrugle i šifrirane. Pomislim kako bih nešto sigurno i razumjela da im glasovi nisu prigušeni bijelim plastičnim utrobama.
Rano je proljetno poslijepodne i oni cvjetaju. Gledam iza stakla mutno Rudijevo lice na balkonu preko puta i rekla bih da je sretan. Mrlje od prstiju na staklenoj površini ne daju mi potpunu sliku, ali bjelina njegovih zuba potvrđuje pretpostavku. Smije se. I moja se sestra razlistava na suncu. Nekoliko trenutaka poslije, odlažu plastične čaše, dva puta omotaju koncem drvene ograde balkona: čuvarice bijelih razgovora. Skrivam se iza zavjese. Prolazeći, sestra pjevuši. Ohrabrena njihovim napuštanjem plastičnih govornica, prilazim sestrinom telefonu. Prislonim na uho i čekam. Drugim uhom ubirem povjetarac, sunčanu zraku, daleki lavež i jedan dječji plač. Pa ga zatvorim i opet čekam. Elvisov tata cijepa drva i zviždi. Telefonski konac vibrira od njegovih radnja. Još jače pritisnem plastičnu slušalicu na uho i čekam. „Da samo znaš koliko se bojim“, izišlo je iz plastične utrobe ravno u moje uho. Gledam na Rudijev balkon. Praznina. Kako je moguće?
**
Imaš deset godina. I trinaest i trideset i tri. U podrumu čika Mirine velike trokatnice okupljeno naselje, samo čika Mire nema. Radi u Njemačkoj.
„Šta ti je Njemačka!“ govori strina Luca gledajući zapanjujuću veličinu podruma. Svijet u naramku drži konzerve i brašno, kutije šećerne kocke i kavu, paštete, paštete, paštete. Moja mama i kuma Jasna redom oslobađaju prepune naramke, marame, pregače i slažu donesenu hranu na improvizirane police u nabrzinu sklepanom skloništu. Njih su dvije mlade i uredne i svemu nađu mjesto. Ja sam ponosna što moja mama radi tako odgovoran posao. Znam da je važno jer je strašno ozbiljna i ponekad se porječka s kumom Jasnom oko toga gdje nešto novo ide, a ja znam da je mama u pravu jer je puno ozbiljnija i zna se penjati do najviše police. Onda kuma Jasna kaže „dobro, dobro“ jer i ona sigurno vidi tko bolje zna pa opet sve bude u redu. I mama se dugo smije i njezine kovrče tad poskakuju po pognutim ramenima.
Sestra i ja trčimo do naše kuće pa nam tata stavi u naručje teglicu ajvara i pekmeza, dvije vrste, mesni narezak i kisele krastavce pa i mi nosimo u čika Mirin podrum kod mame. Mama se onda šali da nas ne poznaje pa pita: „Da vidim, mlade dame, što ste nam vi za danas pripremile.“ Zatim namigne tako da ja znam da se šali i dodirne nam kosu ili rame, koliko stigne.
Uskoro: podrum je i skladište potrošenih madraca, požutjelih pernatih jastuka i sivih deka. Netko je donio kofer, Aida loptu, a Ratko kasetofon. Dean je donio svoju gitaru. Imaš deset godina, Dean ima devetnaest i profinjenu kost u pjevačkom grlu. Lijep je i tako divno odsutan. Osobito za tebe jer imaš deset godina, ali tebe baš briga. Gledaš ga krišom i otvoreno. Gledaš ga kroz nišan na Sašinoj ogradi ili dok tko zna koji put prolaziš pokraj njegova dvorišta. Vitak je i izdiže se iznad ograde. Katkad mahne ili ne, a tvoji su obrazi svejedno rumeni.
**
Imaš deset godina i voliš već izgrađene svjetove. Ipak, usred noći, jedne jedine odabrane noći, tata te podiže iz kreveta. U pidžami si i bosa si, ali imaš svoju ćelavu lutku pod pazuhom pa pristaješ ući u auto. I mama je tamo i sestra je tamo. „Auto je bijel poput snijega, a mi idemo na more“, govori sestra i hihoće se. Debela magla zagrnula je automobilska stakla, kao zaštita. „Na moru ćemo biti sigurniji“, govori mama i ne hihoće se. „A čika Mirin podrum?“ pitala sam i pogledala prema visokoj trokatnici. Bijela praznina. Kako je moguće?
**
Imaš deset godina i želiš izgrađeno igralište. Uokvireno sigurno mjesto. Slobodno od svake svrhovitosti i straha. Rudi ima trinaest. Tanja ima trinaest. Nikši je punih devet. I Bojanu. Imali su ruke od gline i oblikovali prostor za igru. Svečanost bitka. Imali su kosu, zelene travnjake, i po jednu rascvjetalu ružu na svakom ramenu. Ipak, prije svega, trebalo je izliti veliko stakleno zvono i spustiti odozgo: prozirni nebeski štit. Kako izgleda granatiran zrak? Imaš devet godina i deset i trinaest i u zraku vidiš ptice. Gledaš: na tvom se otvorenom dlanu ispružio bijeli leptir. Uz tvoje trčeće noge gmiže mrav odupirući se nemoći.
**
Imaš deset godina i sjediš na obali mora. Svi zvukovi svedeni na galopirajuće uspinjanje valova uz obraslu stijenu na kojoj čekaš. Možda je more poplavljena livada po kojoj trčiš slijedeći Lašvu. Možda su ove strme iz mora izrastajuće litice zapravo šljivik bake Ljubice. To je more vječno čekanje.
Kad si u ratu, onda ne možeš biti izvan njega. Možeš stajati na obali bilo kojeg mora, a nišaniti, povlačiti se, previjati svježe rane. „Na moru ćemo biti sigurniji“, govori mama i ništa joj nije smiješno. Kad si u ratu, za tebe nema sigurnog mjesta. Tvoje more tvoje je igralište i posve lagana meta. Tijelo je kompleksna građevina, a tako ju je lako sravniti sa zemljom – tamo su našli Tanjine noge, s obližnjim stablom – tamo su našli Nikšine ruke, s betonskim nogostupom – tamo je polegnut bio Rudi, samo lice mu nisu mogli naći. Selmu uopće nisu mogli naći, ni Bojana. Bio je tek početak.
Bio je već kraj.
Imaš deset godina, a nema te. Jer nema ni Nikše, Tanje i Rudija. Nema te jer nema Selme. Jer nema Bojana. Iščeznuo, rekli su, a netko je i njega vidio na igralištu ili je tek išao tamo kad je udarilo. Može li se granata sama, poput ptića, vinuti iz gnijezda i poletjeti?
**
Imaš deset godina i posljednji si na ratištu: tataratata. Baciš se u more i dugo propadaš u bezdan.
Irena Skopljak Barić
Irena Skopljak Barić (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pojedine su joj kratke priče i pjesme nagrađene, pojedine pohvaljene i objavljene u publikacijama u sklopu književnih natječaja. Objavljivala je i u časopisima Poezija i Tema, te na portalu Strane. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika i digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Dosad je objavila pjesničke zbirke "Neprivezani" (2016.) i "Plava mahovina" (2020.). U slobodno vrijeme čita, piše, lektorira i ljuduje sa svojom djevojčicom Dorom.
ažurirano: 28/09/21
