Damjan Krstanović
Što sve može predstavljati jedna mala, šarena, staklena kuglica? Ukras? Dar? Kliker? Ta pitanja vrzmaju mi se po glavi, dok kao putnik prolaznik prolazim ulicama Beograda. Gledam dva dječaka u sjeni kržljavog stabla, kako se veselo igraju klikera na prašnjavoj zemlji parka. Očigledno su iz različitih kulturnih sredina, ali za to ih nije briga. Njihovi veseli pogledi i uzbuđeni glasovi bude u meni sjećanja, a jedan glasni „klik“ me vraća u vlastitu prošlost.
Bila je to deveta godina mog života, a ‘93. u Osijeku. Imao sam osjećaj kao da sam poput mačke iskoristio već nekoliko godina od tih devet. Sjedio sam na prašnjavoj zemlji u sjeni javora, koji bješe okupan jarkim ljetnim suncem i igrao se klikera. Unatoč vrućini i sparini, mnogo ljudi bilo je vani. Poput kakvih guštera uživali su u sunčevim zrakama, a osmijeh se počeo vraćati na njihova lica.
Društvenost mi nije bila jača strana, tako da sam se igrao sam sa sobom. Valjalo je iskoristiti zadnje dane prije škole za razbibrigu i zabavu. Ulična pravila igre klikera nisam ni poznavao, već sam se igrao onako kako je meni odgovaralo. Male kuglice bih skupljao na jednu hrpicu, pa ih gađao velikom kuglicom ili bih ih poslagao u cik-cak formaciju i onda pokušavao čvrknuti jedan kroz tu šumu, bez da dodirne druge.
„Mogu se igrati s tobom?“
Pitanje me zateklo, kao plahu životinju. Nisam mislio da je itko pokraj mene, a još manje sam se nadao da netko želi igrati sa mnom. Pogled mi je otkrio dječaka malo tamnije puti, gotovo zlaćane, vjerojatno dobivene od ljetnog sunca. Na sebi je imao krpene patike, kratke hlačice, koje su nekada davno bile ljubičaste i jednako ispranu zelenu majicu. Lice mu bješe usko i veselo, a kosa poput one kakvu sva djeca crtaju na čiča gliše.
„Može.“
„Kako igraš, jel’ na rošu?“ upita me sretno, dok je sjedao na zemlju pokraj mene.
„Ne znam.“
„Nema veze, pokazat ću ti.“
Nije me ismijavao što ne znam pravila, već mi je pokazao kako i što treba napraviti, kao kad veliki pas uči malog njuškati. Nacrtali smo polje, izbušili rupu u zemlji i proveli sate gađajući jednu kuglicu s drugom. Kako ja nisam mogao pogoditi gotovo ništa, pokazao mi je kako da držim kliker, i koji način on koristi da bude precizniji. Bio sam strašno ljubomoran tad na njega, što mu to tako dobro ide. Godinama poslije ću shvatiti da je to bila zavist, a ne ljubomora.
Kako se naglo pojavio, tako je iznenada objavio da mora ići. Poklonio sam mu jedan kliker, koji mi je bio najmanje drag. Bio sam siguran da se ni njemu neće sviđati, ali njegove svijetlo zelene oči radosno su zasjale. Istog časa mi je baš taj, najružniji kliker postao najdraži i htio sam ga natrag, ali ga ipak nisam tražio.
„Hvala“, reče mi s osmjehom od uha do uha, a zatim potrči kući.
Tog ljeta nisam ga više vidio.
„Dean je pobjegao u Srbiju, gdje i pripada“, objavila je zadovoljno naša učiteljica prgavog pogleda i prćastog nosa na prvi dan škole. Pri tom je prezirno gledala u mene i mog prijatelja Josipa. Jedinu dvojicu koja nisu išla na vjeronauk. Kako bi upotpunila svoje zadovoljstvo, pričala nam je priču o tome kako su Hrvati na ovim prostorima od stoljeća sedmog. A onda, dogodilo se čudo. Ili bolje rečeno život, koji se voli poigrati s čovjekom. Ovaj put sudbina se poigrala s našom učiteljicom, kada je ravnatelj drugi školski sat doveo novog učenika u razred. Učenika, kojeg sam jedino ja poznavao i zbog toga ispao glavni tog dana u školi. Bio je to Ibrahim iz okolice Doboja. Dječak s klikeranja.
Zbog svoje vesele naravi i tendencije da lupi i ostane živ, postao je omiljen gotovo svima, u roku „odmah“, što je mene iznenadilo. Očekivao sam da će ga obilježiti kao da je on „njihov“, a ne naš, zbog onoga što je učiteljica pričala ranije. Tek poslije ću shvatiti da djeca djeluju po principu majmun vidi, majmun radi. Iz toga razloga, ne treba im suditi, jer se ona silom trude svojim malim glavama procijeniti što je dobro, a što krivo. A kada moralna vertikala, poput naše učiteljice, zadovoljno obznani svoje mišljenje, što drugo mogu te male glave, nego složiti se.
Ibro mi je kratkim postupkom postao najbolji prijatelj, a kako se prezivao Mujanović, ponekad sam ga zvao i Mujo. Kako je spadao među muslimane, ni on nije išao na vjeronauk, ali je volio zafrkavati njihovog učitelja, tako što bi sjeo ispred vrata učionice i glasno tulio: „Ja bi iš’o na vjeronauk.“ Kada bi ovaj otvorio vrata, Ibro bi se stao klanjati, što je izazivalo salve smijeha s obje strane vrata. Upravo zbog takvih stvari bio je svima simpatičan, ali rijetko tko se s njim družio i izvan škole osim mene. Školska godina proletjela je u treptaju oka, a kada su počeli praznici Ibro i ja smo se našli pod istim onim javorom.
„Jebote, Mujo, okupaj se“, bezobrazno je to izgovorio jedan od dječaka s kojim smo se igrali klikera, gledajući u njegov golemi biljeg na vratu.
„Budalo, to mu je od rođenja, i ne zovi ga Mujo“, uzvratim hrabro.
„Ti možeš, a ja ne, ha? Dvolični Srbine!“
Poslije toga, situacija je eskalirala. Počeli smo se naguravati i u vrlo kratkom periodu svi završili valjajući se po prašnjavoj zemlji. Zbog prašine u očima, sigurno ničeg drugog, svi smo pobjegli u nekom svom smjeru.
„Moram u kuhinju po ručak“, objavi Ibro, nakon što smo se umili u nečijem dvorištu u koje smo pobjegli nakon tuče.
Mislio sam kako je vrijeme za rastanak i skoro sam se okrenuo da i ja krenem svojoj kući, kada je dodao: „Hoćeš sa mnom? Danas je petak, možda bude i kolača.“
„Može“, uzvratim bez razmišljanja.
Uzbuđeno smo protrčali kroz nekoliko ulica i zadihani stigli do pučke kuhinje. Ibro je ušao unutra sa svojim kartončićem za hranu, a ja sam ga pričekao ispred. Nakon par minuta veselo je izašao van i odmah stao kopati po kesi s hranom.
„Da vidimo jel’ ima kolača.“
Unutra je bio topli obrok za tri osobe, unutar spojenih metalnih lončića. U jednom je bila hladna mutna juha, u drugom nekakvi krumpiri, koji su izgledali kao da ih je već netko žvakao, a u trećem tri bečke šnicle, čiji se poh raspadao od vlage. U posebnoj vrećici sa strane bila je kupus salata i tri jabuke, od kojih je jedna bila natrula. Ništa od svega toga nije mirisalo primamljivo.
„Nema kolača“, objavi Ibro tužno, nakon što je detaljno pregledao sadržaj vrećice.
„Nema veze, ionako nisam gladan“, uzvratim suzdržano. Nadao sam se da neće primijetiti da sam i ja razočaran zbog nestašice kolača.
Dok smo hodali kućama, ponovno smo naletjeli na Ivana. Bio je na suprotnoj strani ulice u nekom društvu, gdje su ga gledali s oduševljenjem.
„Hej, pederi! Vratite se odakle ste došli“, povikao je prema nama i bacio kamen.
Nas dvojica nismo previše razmišljali ovaj put, već smo ubrzali korak prema kući. Nismo htjeli trčati, jer bi to pokazalo da se bojimo.
„I okupaj se, Smradac!“ čulo se iz daljine.
Sljedećih par ulica nismo prozborili ni riječi, a Ibrahim je tužno gledao u pod.
„Što je?“
„Znaš. Nije mi ovo od rođenja“, kaže tužno, dok je rukom pokazivao prema mrlji na vratu.
Nisam znao što bih rekao, jer nikada nisam vidio Ibrahima tako tužnog. Znao sam samo da mrzim tog balavog Ivana. Godinama poslije naučit ću da mržnja rađa samo mržnju i da ne treba mrziti čak niti one, koji ne vole nas zbog toga što smo drugačiji.
„Možda sam stvarno prljav“, doda on, nakon nekog vremena i dalje pokunjeno.
„Ma ne budali, ti si super.“
Taj događaj zbližio nas je još i više. Vruće ljetne dane provodili smo u raznim igrama, na kupanju, pecanju, „ratovanju“ vodenim balonima s Ivanom i njegovom bandom. Kada je situacija bila najbolja i činilo se da smo postali nerazdvojni, dogodio se život. Posvadili smo se u sjeni javora oko jedne staklene kuglice. Oko dječje gluposti. Ibrahim je tužno bacio kliker na zemlju i otišao kući. Znao sam odmah da sam ja kriv, ali nisam imao snage priznati mu to.
Sljedećeg dana otišao sam na vikendicu s obitelji. Tamo sam se zadržao sve do početka nove školske godine. Dok sam hodao prema školi, razmišljao sam o Ibri. Odlučio sam ispričati mu se čim ga vidim, ali nisam ga više vidio. Kako je došao u moj život, tako je iz njega i otišao. U sjeni starog javora, okupanog jakim ljetnim suncem, poput kakvog kometa, koji prolazi pokraj Zemlje u intervalu od nekoliko stoljeća. Putovi života tako se neočekivano spoje i onda opet raspletu, kao vezice na cipelama. I koliko god smo proveli vremena zajedno, opet nisam ispao ništa bolji od onih koji su nas progonili. Jedino što je ostalo jest sjećanje na vrijeme koje smo proveli zajedno i jedan zeleni kliker. Mala staklena kuglica na koju pada sjena ljudskog oblika. A ja stojim zamišljeno na užarenoj zemlji i pitam što sve može predstavljati. Prijateljstvo? Ljubav?
„Čiko!“ glas nedaleko mene trgnuo me iz stanja ukipljenosti. Pripada malenom plavom dječaku. Drugi dječak, tamnije puti i kudrave kose stoji blizu mene s ispruženom rukom. Ima oči boje staklene kuglice.
„Možete dodati kliker?“
Sa smiješkom im dobacujem kuglicu, a njih dvojica zadovoljno trče na svoje staro mjesto u sjeni drveta.
Što sve može predstavljati jedan kliker?
Ponekad i cijeli svijet.
Damjan Krstanović
Damjan Krstanović rođen je 1984. u Osijeku, gdje je silom prilika završio preddiplomski studij na Ekonomskom fakultetu. Kako s ekonomijom nije oduševljen, s 30 godina počinje aktivno pisati. Objavio je sljedeće kratke priče: „More“ (riječki časopis za umjetnos i kulturu RE), „Prikaze“ (nagrada Vranac za najbolju kratku priču 2015), „2184 (finalist Sea of Words natječaja u Barceloni 2015), „Pjesma mrtvog dječaka“ i „Prikaze“ (Književna revija, ogranak Matice Hrvatske Osijek). Trenutno životari kao stručna pomoć u Centru za mir, a u slobodno vrijeme pokušava završiti svoj prvi roman.
ažurirano: 01/02/20
